Nikolaj Vasiljevič Gogolj

ruski književnik ukrajinskog podrijetla

Nikolaj Vasiljevič Gogolj (ruski: Никола́й Васи́льевич Го́голь, ukrajinski: Мико́ла Васи́льович Го́голь) (prezime po rođenju: Janovski, ukrajinski: Яновський) (Soročynci, 31. ožujka 1809.Moskva, 4. ožujka 1852.) ukrajinski i ruski je književnik ukrajinskog podrijetla.[1][2][3][4][5][6][7][8][9][10] Utemeljitelj je modernog ruskog realizma. Gogolj spada među najznačajnije književnike u svijetu.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Никола́й Васи́льевич Го́голь

Rođenje 31. ožujka 1809.
Soročynci, Poltavska oblast, Ukrajina
Smrt 4. ožujka 1852.
Moskva, Rusija
Književni period realizam
Potpis
Portal o životopisima
Korice prvog izdanja romana Mrtve duše, iz 1842.
Gogoljev grob u Moskvi. Kamen i križ ponovno su postavljeni 2009.

Životopis

uredi

Prema obiteljskoj tradiciji, porijeklom je iz plemenitaške obitelji starih ukrajinskih Kozaka. Prema istoj tradiciji, potomak je Ostapa Hoholja, hetmana Desnoobalne Ukrajine. Djed Panas Demjanovyč Hoholj-Janovskyj (1738. – 1805.) pisao je u službenim ispravama da su njegovi predci prezimena Hoholj poljske nacije ("його предки, прізвищем Гоголь, польської нації"); ipak, većina životopisaca ga smatra "Malorusom" (Ukrajincem). Piščev prapradjed Jan (Ivan) Jakovyč bio je učenikom Kijevske duhovne akademije. Piščev otac, zemljoposjednik Vasylj Hoholj-Janovskyj također je volio umjetnost: pisao je pripovijetke i drame, utjecavši tako na sina.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj se je rodio 31. ožujka 1809. u malom ukrajinskom mjestu Soročynci, u ukrajinskoj obitelji. Svoja je djela pisao na ukrajinskom i zatim ruskom jeziku, jer je Ukrajina u tom trenutku bila sastavni dio Ruskog Carstva pod različitim kulturno-društvenim restrikcijama. Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao kraće komedije na ukrajinskom jeziku za potrebe domaćeg kazališta, dok mu se majka većinu vremena brinula o odgoju djece.

Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Njegov život nakon odlaska iz Ukrajine promijenio je njegovu blagonaklonu percepciju o ruskom društvu. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu. Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim ruskim piscima, a Puškinova smrt ga je izrazito potresla te navela na različite oblike misticizma.

Gogolj je za života bio stalno u kontaktu sa zbivanjima u njemu voljenoj Ukrajini. Često je putovao te boravio u mnogim drugim europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 4. ožujka 1852. godine.

Književni put

uredi

Svoj prvi književni pokušaj »Hans Kihelgarten«, spalio je ostavši nezadovoljan njime i vjerujući da će ostvariti nešto mnogo bolje. Gogolj je od početka razvijao pripovijetku kao posebnu vrstu književne proze, dajući joj novi sadržaj i oblik. Svoju prvu zbirku pripovijesti, »Večeri na zaselku kraj Dikanjke«, nije napisao realističnim, već romantičarskim karakterom.

Pročuo se po pripovijestima iz ukrajinskog života, u kojima do izražaja dolazi folklor, vedro i romantično raspoloženje. Zbirkom Arabeske počinje svoje «petrogradske pripovijetke» u kojima na za njega tipičan način pripovijedanja ismijava ispraznost života nižeg činovnika (»Kabanica«, »Nos«), na istu temu piše i veoma uspješnu komediju »Revizor«. Sve je to napisano njegovim tipičnim stilom »smijeha kroz suze« u kojem on sam uviđa tragikomičnost života nižeg činovnika pa tako i svog života. Osim pripovijesti Gogolj je pisao komedije »Ženidba« i već spomenuti »Revizor« te romane »Mrtve duše« i »Taras Buljba«.

Zahvaljujući Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato Gogolja treba smatrati »ocem ruske prozne književnosti«. Za Gogolja je iznimno bitno i njegovo ukrajinsko porijeklo zbog čega ga Ukrajinci smatraju i ukrajinskim književnikom. Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju. Približavanje slavenofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavaju njegov život ukrajinskog manjinca u golemom Ruskom Carstvu.

Gogolj je teško prihvaćao novu rusku sredinu u koju je došao iz ponešto drukčije i toplije Ukrajine što se odrazilo i na njegovo specifično opisivanje ruskog društva. Ukrajinci u sklopu Ruskog Carstva tijekom 18. i 19. stoljeća bili su pod stalnim pritiskom bez znanstvenog uporišta kako ne postoji ukrajinski jezik, već je riječ isključivo o dijalektu »velikog ruskog jezika«. Dio ukrajinskih genijalaca (odgojenih u ukrajinskom kulturnom duhu) u ruskoj književnosti do jedne se mjere počeo miriti s takvom imperijalnom politikom, a među njima se posebno ističe upravo Gogolj.[11][12]

Gogolj i Ukrajina

uredi

Godina 2009. proglašena je Gogoljevom godinom prema UNESCO-ovim kriterijima. Kao i do tada, proslavljen je kao ruski pisac. Međutim, stručnjaci širom svijeta polako počinju razumijevati ukrajinski mentalitet Gogolja koji se manifestirao u ruskoj kulturi na najvišem književnom nivou. Najnovija ukrajinska književna kritika donosi opširan opus razmišljanja obilježenih i problemima ukrajinsko-ruskih odnosa u ozračju kojih je prošla 200. obljetnica rođenja pisca.[13]

Prema ukrajinskim stručnjacima, Gogoljevo ukrajinsko porijeklo je značajna odrednica koja se odrazila u nizu njegovih izražaja kao čovjeka i pisca. Da bi se Gogolj uopće razumio, ukrajinski čimbenik je presudan, a on se u većini slučajeva izostavio, pa čak i onda kada je trebalo navesti porijeklo ruskog pisca. Formiranje njegove svijesti, početni uspjeh te duhovna kriza povezani su s problemima Ukrajine mnogo više nego što se to do sada u svjetskim književnim krugovima naslućivalo.[14]

Prema opažanjima poznatog talijanskog slaviste Sandra Graciottija, Gogolj se zalagao za pomirenje istočne i zapadne crkve kao ravnih pred Bogom, kao u priči o sestrama Mariji i Marti iz Evanđelja po Luki. To je bio već dobro poznati ukrajinski ekumenizam, ali i disidentstvo. Disidentstvo ranije viđeno i kod pravdanja ukrajinskog nacionalnog heroja hetmana Ivana Mazepe, ujedno propagiranog »ruskog izdajnika«. Takav Gogolj nije bio potreban ruskom carizmu u doba njegova uspona. Prema Gogoljevima riječima, Rusija je bila prepuna »mrtvih duša« i onih koji su na njima stvarali kapital.[14]

Značajna djela

uredi

Povezani članci

uredi

Izvori

uredi
  1. Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 19. veljače 2023.
  2. Bojanowska, Edyta M. 2007. Introduction. Nikolai Gogol: Between Ukrainian and Russian Nationalism. Harvard University Press. Cambridge, MA. str. 1–13. ISBN 9780674022911
  3. Lavrin, Janko. 27. ožujka 2021. Nikolay Gogol: Ukrainian-born writer. Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 31. kolovoza 2019.. Ukrainian-born humorist, dramatist, and novelist whose works, written in Russian, significantly influenced the direction of Russian literature. His novel Myortvye dushi (1842; Dead Souls) and his short story "Shinel" (1842; "The Overcoat") are considered the foundations of the great 19th-century tradition of Russian realism . . . member of the petty Ukrainian gentry and a subject of the Russian Empire
  4. Fanger, Donald. 30. lipnja 2009. The Creation of Nikolai Gogol. Harvard University Press. str. 87–88. ISBN 9780674036697. str. 87–88: Romantic theory exalted ethnography and folk poetry as expressions of the Volksgeist, and the Ukraine was particularly appealing to a Russian audience in this respect, being, as Gippius observes, a country both '"ours" and "not ours," neighboring, related, and yet lending itself to presentation in the light of a semi-realistic romanticism, a sort of Slavic Ausonia.' Gogol capitalized on this appeal as a mediator; by embracing his Ukrainian heritage, he became a Russian writer.
  5. Vaag, Irina. 9. travnja 2009. Gogol: russe et ukrainien en même temps [Gogol: Russian and Ukrainian at the same time]. L'Express (Interview with Vladimir Voropaev) (francuski). Pristupljeno 2. travnja 2021.. Il ne faut pas diviser Gogol. Il appartient en même temps à deux cultures, russe et ukrainienne...Gogol se percevait lui-même comme russe, mêlé à la grande culture russe...En outre, à son époque, les mots "Ukraine" et "ukrainien" avaient un sens administratif et territorial, mais pas national. Le terme "ukrainien" n'était presque pas employé. Au XIXe siècle, l'empire de Russie réunissait la Russie, la Malorossia (la petite Russie) et la Biélorussie. Toute la population de ses régions se nommait et se percevait comme russe. [We must not divide Gogol. He belongs at the same time to two cultures, Russian and Ukrainian...Gogol perceived himself as Russian, mingled with the great Russian culture...Furthermore, in his era, the words "Ukraine" and "Ukrainian" had an administrative and territorial meaning, but not national. The term "Ukrainian" was almost never used. In the nineteenth century, the Russian Empire comprised Russia, Malorossia (Little Russia) and Byelorussia. The whole population of these regions called themselves, and perceived themselves as, Russian.]
  6. Gippius, V. V. 1989. Robert A. Maguire (ur.). Gogol. Prijevod: Robert A. Maguire. Duke University Press. str. 7. ISBN 9780822309079. str. 7: Gogol is the one great Russian writer who has most puzzled English-speaking readers.
  7. Joe Andrew. 1995. Writers and society during the rise of Russian realism. The Macmillan Press LTD. str. 13, 76. ISBN 9781349044214. str. 76: He was to remain the least educated of all great Russian writers.
  8. Fanger, Donald. 2009. The Creation of Nikolai Gogol. Harvard University Press. str. 24. ISBN 978-0-674-03669-7. Pristupljeno 25. kolovoza 2016.. str. 24: Gogol left Russian literature on the brink of that golden age of fiction which many deemed him to have originated, and to which he did, very clearly, open the way. The literary situation he entered, however, was very different, and one cannot understand the shape and sense of Gogol's career--the peripeties of his lifelong devotion to being a Russian writer, the singularity and depth of his achievement--without knowing something of that situation.
  9. Amy C. Singleton. 1997. Noplace Like Home: The Literary Artist and Russia's Search for Cultural Identity. SUNY Press. str. 65. ISBN 978-0-7914-3399-7. str. 65: In 1847 Gogol wrote that Russian literature would call forth a truly 'Russian Russia.' The clarity of this image would unite the country 'in one voice' to proclaim its long-awaited homecoming. '[Our literature] will call forth our Russia for us--our Russian Russia[...] It will elicit [Russia] from us and thus show that all of us to a man, no matter that we be of different minds, upbringing, and opinions, will say in one voice "This is our Russia; we are comfortable [priiutno] and warm here, and now we are truly at home [u sebia doma], under our native roof, and not in a foreign land."'
  10. Postoutenko, Kirill. Summer 2000. Gogol's eloquentia corporis: Einverleibung, Identitaet und die Grenzen der Figuration by Natasha Drubek-Meyer. The Slavic and East European Journal. 44 (2): 319–320. doi:10.2307/309969. JSTOR 309969. Pristupljeno 5 October 2022. str. 319: Natasha Drubek-Meyer applies this reconstructive approach (mostly in its psychological version) to a widely known yet barely explained phenomenon of Russian culture -- the retreat of the main Russian writers (Gogol, Tolstoy, Dostoevsky) from literature. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  11. Гоголь Микола Васильович. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. svibnja 2017. Pristupljeno 8. studenoga 2011. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  12. Hrvatsko slovo – Tjednik za kulturu, Godina XIV., Broj 798, Zagreb, 6 kolovoza 2010., str. 20: Otimanje o velikana riječi – Gogolj ili Ukrajinac u Rusiji (Jevgenij Paščenko)
  13. Russia and Ukraine renew rivalry over Nikolai Gogol
  14. a b Hrvatsko slovo – Tjednik za kulturu, Godina XIV., Broj 798, Zagreb, 6 kolovoza 2010., str. 20: Otimanje o velikana riječi – Gogolj ili Ukrajinac u Rusiji (Jevgenij Paščenko)

Vanjske poveznice

uredi
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Nikolaj Vasiljevič Gogolj
 Wikicitati imaju zbirke citata o temi Nikolaj Gogolj