Nova ljevica (engleski New Left) je naziv za lijevo orijetirane političke pokrete koji su nastali 1960-ih i 1970-ih u mnogim zemljama zapadnog svijeta. Nova ljevica crpi svoje ideje iz neomarksističke – naročito iz misli Herberta Marcusea – i postmarksističke teorije.

Dok je klasični marksizam bio utemeljen na promišljanju klasne borbe, tj. na borbi – bilo miroljubivoj, bilo nasilnoj – za interese radničke klase, neomarksizam (koji se razvijao nakon II. svjetskog rata) i osobito postmarksizam (koji se razvija od 1980-ih godina) proširuju polje svojega interesa na pitanja potlačenih rasa, manjinskih etničkih skupina, žena, te seksualnih manjina.

Kod ljevičarski mislilaca, koji su sebe 1980-ih godina praktično bez iznimke smatrali marksistima, mogu se od tog vremena pratiti debate između neomarksista poput Ernesta Laclaua, koji nastoje prihvatiti doprinose znanosti nastale u doba nakon Marxovog vremena, ali ostajući dosljedno "vjerni" Marxovoj ideji; i onih koji su poput primjerice Normana Gerasa otvoreniji novim filozofijama i koji ostaju vjerni tek temeljnom ljevičarskom nagnuću da promatraju svijet kao borbu moralno superiornih potlačenih (radnika, pripadnika koloniziranih naroda itd.) slojeva i moralno inferiornih eksploatatora (kapitalista, kolonizatora itd.).[1] Ovi drugi mislioci – koji s vremenom bivaju označeni kao "postmarksisti", ili naprosto kao mislioci "lijevo od centra" (u Njemačkoj i drugdje u Europi), a u Sjedinjenim Američkim Državama nerijetko kao "liberali" - uvjerljivo prevladavaju u vrijeme nakon raspada Sovjetskog Saveza i pada većeg broja njemu satelitskih režima u sklopu Istočnog bloka; uspijevajući izložiti narativ koji je kulturalno prihvatljiviji široj populaciji ljevičara u suvremenom svijetu.[2]

U SAD je pokret nove ljevice 1960-ih godina bio asociran s hippy pokretom. U Velikoj Britaniji pokret nove ljevice nastaje kao reakcija na neuspjehe stranaka Stare ljevice poslije Drugog svjetskog rata da posve uvjerljivo izvedu korjenite promjene u društvima kojima su kao stranke na vlasti dugo upravljale.

U desetljećima koja su uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, kada je skrbnička država ("država blagostanja") u industrijaliziranim zapadnim državama uspješno kontrolirala socijalne napetosti unutar razvijenih kapitalističkih društava, velika pažnja nove ljevice bila je usmjerena prema zemljama trećeg svijeta,[3] gledajući u širokim slojevima tih zemalja potlačeni sloj kojemu treba ponuditi svjetsku revoluciju, i koji bi dio čovječanstva možda tu svjetsku revoluciju mogao i iznijeti. Od kraja 20. stoljeća, pažnja nove ljevice je u sve većoj mjeri usmjerena prema raznim manjinama, koje se sagledavaju kao po definiciji diskriminirane i potlačene – od rasnih i nacionalnih manjina,[4] do LGBT populacije[5] i žena.[6]

Ovaj pokret se naizgled gasi, tj. postaje manje vidljivim tijekom 1970-ih, nakon što su aktivisti nove ljevice u tzv. dugom maršu kroz institucije (termin kojega je osmislio Rudi Dutsckhe) uspjeli uspostaviti svoje projekte unutar postojećih velikih političkih stranaka, osnovati organizacija koje se bave socijalnom pravdom i pravima raznih manjina (u čemu se izbjegavaju pozivati na političku ideologiju), uz prebacivanje fokusa na politiku identiteta (rase, manjine i seksualna orijentacija), tzv. zelenu politiku ili na politiku alternativnog načina života.

Nova ljevica zauzima stajalište o režimima realnog socijalizma koji u isto vrijeme nastoji biti kritičan i afirmativan. Tako primjerice povodom donošenja Rezolucije Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) - u kojoj se, između ostalog, "naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja... podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi... izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola", te "napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava"[7] - komentira Boris Postnikov u zagrebačkim "Novostima": "...nova evropska rezolucija je nedvosmisleno, apsolutno i apsurdno revizionistička... iako nitko razuman, naravno, neće osporiti da je sporazum Ribbentrop-Molotov svojevremeno šokirao evropske komuniste ni da je tajnim aneksima o podjeli teritorija raskomadao Poljsku, svođenje razloga svjetskog sukoba samo na taj pakt briše iz kolektivne memorije sve ono što se događalo prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata... da je SSSR potom u ratu dao zastrašujućih 27 milijuna ljudskih žrtva. Prešućuje, napokon, i ono što je bilo nakon 1945: dok rezolucija govori o patnji istočnoevropskih naroda pod staljinističkom diktaturom – koju, opet, nitko razuman ne osporava – ni riječju ne spominje podjednako neosporive procese modernizacije i industrijalizacije socijalističkih zemalja".[8]

U Hrvatskoj je 2016. godine osnovana stranka imena "Nova ljevica", u kojoj su vjerojatno najistaknutije figure Rada Borić, Nadežda Čačinović i Dragan Markovina.[9] U svojim Temeljnim načelima, izražava ta stranka sve ono, s čime se nova ljevica kao svjetski fenomen identificira.[10] Ta stranka surađuje s nekoliko stranaka i inicijativa koje dijele slični svjetonazor: Radničkom frontom, ORaH-om, Zagreb je naš i Za grad.[11]

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. Townshend, Jules. 13. prosinca 2017. Living with the Fragments: Further Thoughts on Norman Geras’s Critique of Post-Marxism. International Critical Thought. Volume 7, 2017 - Issue 4. Pristupljeno 10. svibnja 2019. |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  2. Göran Therborn. https://books.google.hr/books?id=1PdNDwAAQBAJ&printsec=frontcover&dq=post-marxism++neo-marxism&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwi6xsSfo5HiAhU5AxAIHUScD54Q6AEILzAB#v=onepage&q=post-marxism&f=false |chapterurl= nedostaje naslov (pomoć). From Marxism to Post-Marxism? (engleski). Verso Books. str. poglavlje "Post-Marxism"
  3. Dimitrios I. Roussopoulos. https://books.google.hr/books?id=WIm7-RRDoSUC&pg=PA35&dq=new+left+third+world&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwjZ_67vq5HiAhVlhosKHUJVA8EQ6AEIPjAD#v=onepage&q=new%20left%20third%20world&f=false |chapterurl= nedostaje naslov (pomoć). The New Left: Legacy and Continuity (engleski) Black Rose Books Ltd. izdanje. str. 35. Pristupljeno 10. svibnja 2019.
  4. Harvard Sitkoff. Introduction. Toward Freedom Land: The Long Struggle for Racial Equality in America (engleski) University Press of Kentucky izdanje. University Press of Kentucky. str. 5–8. Pristupljeno 10. svibnja 2019.
  5. Interpreting LGBT History at Museums and Historic Sites (Rowman & Littlefield). 16. prosinca 2014. Pristupljeno 10. svibnja 2019. |first= nedostaje |last= (pomoć); journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  6. Karen Kampwirth. https://books.google.hr/books?id=9E47gbzj35MC&pg=PA3&dq=new+left+feminism&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwi9_uO0p5HiAhX_AxAIHYhzAHEQ6AEIODAC#v=onepage&q=Feminism%20and%20the%20Sandinista%20Revolution&f=false |chapterurl= nedostaje naslov (pomoć). Latin America's New Left and the Politics of Gender: Lessons from Nicaragua (engleski). Springer Science & Business Media. str. poglavlje" Feminism and the Sandinista Revolution". Pristupljeno 10. svibnja 2019.
  7. Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP). Europski parlament. Pristupljeno 25. listopada 2019.
  8. Boris Postnikov. 5. listopada 2019. Neprijateljska propaganda: Radikali i redikuli. portalnovosti.com. Novosti. Pristupljeno 25. listopada 2019.
  9. OSNOVANA NOVA LJEVICA. Nova ljevica. 19. lipnja 2019. Pristupljeno 25. listopada 2019. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  10. TEMELJNA NAČELA I CILJEVI. Nova ljevica. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. lipnja 2019. Pristupljeno 25. listopada 2019.
  11. Podrška koaliciji Zagreb je naš - Nova ljevica - ORaH - Radnička fronta - Za grad. Radnička fronta. 17. svibnja 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. listopada 2019. Pristupljeno 25. listopada 2019.

Vanjske poveznice

uredi
Nedovršeni članak Nova ljevica koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.