Nurija Pozderac

Bosanskohercegovački političar

Nurija Pozderac (Cazin, 15. siječnja 1892. – okolina Tjentišta, 12. lipnja 1943.), bosanskohercegovački učitelj i političar.

Nurija Pozderac
Nurija Pozderac

Senator Nurija Pozderac, 1930-ih

potpredsjednik AVNOJ-a
trajanje službe
1942. – 1943.
potpredsjednik Narodne skupštine
Kraljevina Jugoslavije
trajanje službe
1939. – 1941.
Rođenje 6. ožujka 1919., Cazin
Smrt 27. ožujka 1994., Beograd
Politička stranka Jugoslavenska muslimanska organizacija
Zanimanje političar, učitelj

ŽivotopisUredi

Nurija Pozderac je rođen 15. siječnja 1892. godine u Cazinu. Njegov otac Mustafa-aga Pozderac, bio je jedan od posljednjih aga Osmanskog Carstva u Cazinskoj krajini. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, četiri razreda gimnazije u Bihaću i, od 1914. godine, učiteljsku školu u Sarajevu. Potom je otišao na odsluženje vojnog roka. Pošto je izbio Prvi svjetski rat odlazi u Beč, a onda na front u Galiciju gdje je, ranjen, pao u rusko zarobljeništvo.[1]

Nastojeći da uhvati vezu s bratom Alijom Pozdercem, koji je isto bio ruski zarobljenik, stupio je u Crvenu armiju i postao njen oficir, Nurija Pozderac je bio vatreni pobornik jugoslavenske ideje, veoma aktivan u Dobrudžbi u stvaranju dobrovoljačkih postrojbi za borbu protiv centralnih sila i za stvaranje Jugoslavije. Poslije rata, vraća se u Cazin, uključuje u politički život i, kao istaknuti pripadnik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), postaje najmlađi poslanik u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.[2]

U nekim izvorima koji se odnose na zbivanja neposredno pred Prvi svjetski rat Nurija Pozderac je održavao bliske kontakte sa članovima Mlade Bosne u Sarajevu. Godine 1935. na listi udružene opozicije, izabran je za narodnog poslanika u skupštini Kraljevine Jugoslavije iz cazinskog sreza. U Narodnoj skupštini u Beogradu, delegiran izbornom voljom, sa položaja narodnog poslanika ispred cijelog cazinskog sreza demonstrativno je ukazivao na ozbiljne posljedice prakse oduzimanja posjeda od muslimanskih zemljovlasnika, njihovog razvlaščivanja kroz agrarnu reformu i dodjeljivanje istih solunskim dobrovoljcima.[3]

Na putu svog političkog uzdizanja dosegao je 1939. godine do pozicije potpredsjednika Narodne skupštine u Beogradu. Poslije okupacije Jugoslavije i stvaranja Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941. godine, nije se mirio s ustaškom politikom ubijanja i protjerivanja Srba i Židova u Bosni i Hercegovini.[4] Džafer-beg Kulenović, predsjednik JMO, ponudio mu je mjesto ministra u Vladi NDH, ali je to odbio. Tokom 1941. godine povezao se s partizanima i priključio se Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Kao veoma utjecajna i poznata ličnost među narodom Cazinske krajine 1942. godine je bio izabran za predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) u Cazinu. Bio je učesnik i na Prvom zasjedanju Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), održanom 26. i 27. studenog u Bihaću. Na ovom zasjedanju je izabran za potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a.

Bio je učesnik Četvrte neprijateljske ofanzive poznate kao bitka na Neretvi, ožujka 1943. godine. Tokom Pete neprijateljske ofanzive poznate kao bitka na Sutjesci, 8. lipnja 1943. bio je ranjen prilikom bombardovanja u šumi kod katuna Duži na planinskoj visoravni Vučevo, iznad rijeke Sutjeske. Nekoliko dana kasnije, 12. lipnja 1943. od zadobijenih rana preminuo je na Dragoš-Sedlu, za vrijeme pokreta za Tjentište.

Ukazom Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), 25. rujna 1944. posmrtno je za zasluge u ratu odlikovan Ordenom narodnog oslobođenja. Njegov grob na Dragoš sedlu, koji se nalazi u okviru memorijalnog kompleksa "Dolina heroja" u nacionalnom parku Sutjeska, bio je veoma posjećeno turističko mjesto, tokom postojanja Jugoslavije, koje su posjećivale brojne školske ekskurzije i drugi posjetioci. Njegova obiteljska kuća u Cazinu je ožujka 2009. godine proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Memorijalna ustanova za žrtve i heroje holokausta "Jad Vašem" iz Izraela je 2012. godine Nuriji i njegovoj supruzi Devleti posthumno dodijelila nagradu medalju Pravednik među narodima i Povelju časti[5] jer su 1941. godine spasili skupinu Židova, koji su uspjeli pobjeći iz transporta za koncentracioni logor Jasenovac.

Nurija i njegova supruga Devleta, imali su osmoro djece, četiri sina i četiri kćerke. Zajedno sa Nurijom u trenutku smrti, bio je njegov sin Sead, koji je tada bio partizanski borac, a kasnije ljekar. Unuk Nurijine kćerke Sadete je Vuk Jeremić, srbijanski političar i diplomata, bivši ministar vanjskih poslova Republike Srbije i bivši predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.[6] Također, iz brojne porodice Pozerac, potekli su i braća Hamdija, Hakija i Sakib, koji su obavljali visoke državne, partijske i vojne funkcije u SFRJ i SR BiH. Oni su bili djeca Nurijinog brata Mehmeda (Mehe).

Pozderac i TitoUredi

Dana 22. prosinca 1942. godine, Tito je boravio u Cazinu. U sklopu posjete tada tek oslobođenoj tzv. "Bihaćkoj republici", Tito je stigao u maleni krajiški gradić, gdje se sastao s jednim od najvećih partizanskih boraca, Nurijom Pozdercem.

Kažu da je Nurija otvorio zbor ovako: "Selam alejkum, braćo muslimani." A kada je istupio Tito, uslijedilo je čuveno priznanje: "Ja sam Josip Broz, metalski radnik, Hrvat iz Zagorja" - jednostavnom formulom za samolegitimiranje i pamćenje - u Cazinu je Tito prvi put javno razotkrio svoj identitet. Kažu da je Ivan Ribar pred samim vratima uspio došapnuti: "Druže Stari, ovo je muslimanska kuća, ovdje se izuva." Tito je ušao u čarapama, a kada je izlazio, čizme su ga dočekale na pragu, čiste i naglancane da se možeš ogledati.[7]

Tito, koji je sa svojom pratnjom iz Bihaća u Cazin došao preko Tržačkih Raštela, pošto je most Cazin-Srbljani bio srušen, tada se prvi put obratio velikom skupu Muslimana, pokušavajući ih, pridobiti na svoju stranu. Tito je sa Nurijom posjetio i cazinsku džamiju, što se ispostavilo kao odličan potez, budući da su muslimani u Krajini, nakon nekoliko velikih zborova, masovno počeli pristupati partizanima. Nurija Pozderac usprkos svemu nikada nje postao član Komunističke partije Jugoslavije. Ostao je do kraja vjernik musliman.[8]

PriznanjaUredi

IzvoriUredi

Vanjske poveziceUredi

Prethodi: Potpredsjednik AVNOJ-a
1942.1943.
Slijedi:
' '
Prethodi: Potpredsjednik Narodne skupštine
Kraljevine Jugoslavije

1939.1941.
Slijedi:
' '