Ojkanje
Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je vjerojatno najstarija vrsta narodnog pjevanja u Hrvatskoj. Smatra se da je ojkanje ostatak predslavenskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnje Dalmacije, BiH i Crne Gore), koje su Hrvati usvojili i sačuvali.[1] UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenoga 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.[2]
| Ojkanje | |
|---|---|
 UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
| |
| |
 Hrvatska
| |
| Regija: | Europa i Sjeverna Amerika |
| Godina upisa: | 2010. |
| Ugroženost: | 2010. - |
| Poveznica: | UNESCO:00320 |
Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje) je poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima.[3] Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog.
U Sjevernoj Hrvatskoj i u Turopolju zove se po junaški (ako pjevaju muškarci) i po devojački (ako pjevaju žene), na karlovačkom području i u Lici rozganje – dijaloško pjevanje koje se izvodi potresanjem glasa, u Podvelebitju i Ravnim kotarima – orzenje, orzanje, u Bukovici - groktanje, u šibenskom području, od Krke do Dalmatinske zagore se naziva ojkavica. Još jedna inačica ojkavice javlja se u području Dalmatinske i naziva se treskovica ili potresalica, danas zvana starovinsko pjevanje, a noviji načini zovu se oja noja, rera, u Imotskoj krajini i Hercegovini to je ganga, a starovinsko pjevanje tamo se naziva putničko ili kiridžijsko pjevanje, dok je u Konavlima ustresalica. Poseban je naziv pjevanja na Banovini zvan ojkača.[4]
Odlike
urediZa južnu Dalmaciju svojstveno je jednoglasno pjevanje, a česti su kratki vokalni oblici s ojkanjem, osebujnim načinom pjevanja melodijskih ukrasa na slog oj, uz izrazito potresanje glasom.[5] Najčešće ga izvodi dvoje pjevača (muška ili ženska), a svaka pjesma traje onoliko koliko vodeći pjevač može držati dah. Melodije su uglavnom jednoglasne, a pjesme temama variraju od ljubavnih do aktualno društvenih i političkih tema.
Ojkanje je opstalo zahvaljujući organiziranim skupinama lokalnih narodnih pjevača koji su tradiciju ojkanja prenosili pjevajući na seoskim svečanostima u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta. Danas se ojkanje prenosi i naučava usmeno u organiziranim folklornim društvima, ali i modernim audio- i videozapisima. No, vještina tehnika individualnog tresenja glasom i brojnih dvodijelnih oblika ovisi većinom o vještini samih pjevača i njihovoj sposobnosti obrazovanja novih generacija.
Posljedice velikosrpske agresije i neprestana seoba seoskog stanovništva u grad smanjile su broj izvođača ojkanja, čime su se izgubili mnogi arhaični stilovi i žanrovi solo pjevanja. Stoga UNESCO ističe potrebu prijenosa ovog tradicijskog načina pjevanja na mlađe generacije, za što je potrebno istraživanje, dokumentiranje i međunarodna razmjena s državama koje imaju istu i sličnu tradiciju.
Pjesma traje koliko i dah glavnog pjevača. Ženska pjevanja su uvijek u donjem registru, a muška u gornjem.[4]
Povijest istraživanja i tumačenja
urediO glazbi i plesovima stanovništva sjeverne Dalmacije pisao je talijanski redovnik Alberto Fortis u svom Putu po Dalmaciji (1774.), u kojemu navodi da „tradicijske pjesme mnogo pridonose održavanju starinskih običaja; stoga njihove igre i plesovi, kao i obredi, potječu iz najdavnijih vremena”.[6] Sličan stav zastupa i Ljudevit Kuba krajem XIX. st. koji navodi da „nema sumńe, da tu stojimo pred ostavštinom davnih, pradavnih vijekova”.[7] Antun Dobronić zastupa da se „u pjevu sloga oj ... nalazi ... neka vrsta glazbene prastanice”,[8] dok Cvjetko Rihtman zaključuje da „ova specifična polifona praksa zaista predstavlja relikt ilirske muzičke kulture”.[9]
Izvori
uredi- ↑ Ojkanje na UN-ovom popisu zaštićene baštine culturnet.hr, pristupljeno 16. studenoga 2010. godine
- ↑ Ojkanje. UNESCO. Pristupljeno 16. studenoga 2010.
- ↑ Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, svezak 6 (Nih-Ras), Zagreb 1980., str. 155
- ↑ a b Katarina Varenica, razgovor s Joškom Ćaletom: OJKANJE - najstariji način pjevanja na ovim prostorima kojega možete naučiti i vi, Emisija »Kulturni biseri Hrvatske« na Hrvatskome katoličkom radiju. Hrvatska katolička mreža. 16. kolovoza 2019. Pristupljeno 9. rujna 2019.
- ↑ Grozdana Marošević, Hrvatski folklor, culturnet. hr, pristupljeno 17. studenoga 2010.
- ↑ Fortis, Alberto. Put po Dalmaciji (1774.), prir. Josip Bratulić, Globus, Zagreb, 1984., str. 303
- ↑ Kuba, Ljudevit. 1899. „Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji”, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, IV, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, str. 1
- ↑ Dobronić, Antun. 1915. „Ojkanje”, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. 20, sv. 1, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, str. 25
- ↑ Rihtman, Cvjetko. 1958. „O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i Hercegovine”, Rad kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelašnici 1955. i u Puli 1952. poseban otisak, Zagreb, str. 106
Poveznice
urediVanjske poveznice
uredi- Ojkanje i ganganje Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. travnja 2010. (Wayback Machine)
- Grozdana Marošević, Jednoglasno ojkanje u povijesnoj perspektivi, Institut za etnologiju i folkloristiku, Vol.43 No. 1., lipanj 2006., Zagreb, Hrvatska
- Antun Dobronić, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena[neaktivna poveznica], knjiga XX., svezak 1., 1915., Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb
- www.fon.hum.uva.nl/paul/CroatianFolkSinging/Welcome.html audio primjeri ojkanja (wav format) ansambla LADO, lokalnih pjevača iz Posušja i Podbablja (engl.)
