Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina

Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina multilateralni je ugovor Vijeća Europe usvojen s ciljem zaštite manjinskih prava. Konvencija je usvojena 10. studenoga 1994. godine na Odboru ministara Vijeća Europe, a stupila je na snagu 1. veljače 1998. godine.[1] Konvencija prepoznaje kako se kroz europsku povijest došlo do zaključka da je zaštita nacionalnih manjina jedan od ključnih elemenata demokracije, stabilnosti i mira na kontinentu.[2] Zemlje potpisnice obvezale su se podnositi izvješća Vijeću Europe o mjerama poduzetim za ostvarivanje načela iz Konvencije.[2] Iste godine Vijeće Europe usvojilo je i drugi ključni regionalni europski mehanizam zaštite manjinskih prava, Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima.

    : zemlje potpisnice koje su ratificirale konvenciju.
    : zemlje potpisnice koje konvenciju do sada nisu ratificirale
    : ostale zemlje članice Vijeća Europe.

Europska unija, organizacija institucionalno odvojena od Vijeća Europe, podržava provedbu konvencije kroz preporuke zemljama članicama i kandidatima za pružanje zaštite i socijalno uključivanje pripadnika osjetljivih skupina kao što su migranti, stranci i etničke manjine.[3] EU posebnu pažnju u provođenju konvencije iskazuje prema pitanju ostvarivanja prava Roma, manjinske zajednice koja se suočava s najvećim izazovom diskriminacije u Europi.[3] Samo četiri zemlje članice Vijeća Europe (Francuska, Turska, Monako i Andora) nisu potpisnice konvencije, a još četiri su je potpisale ali ne i ratificirale (Luksemburg, Grčka, Belgija i Island).[3]

Procedura praćenja provedbe konvencijeUredi

Konvencija stvara zajednički europski okvir za proces ujednačivanja standarda zaštite prava nacionalnih manjina u različitim državama, a njezinu provedbu sustavno prati za tu svrhu osnovan Savjetodavni odbor sastavljen od osamnaest nezavisnih stručnjaka.[3] Savjet daje mišljenje o stanju u državama koje pokriva konvencija na osnovu periodičnih vladinih izvješća o provedbi, ali i izravnih konzultacija s predstavnicima manjina, civilnim sektorom i kroz posjete.[3] Manjine imaju mogućnost izdati i usporedno izješće onomu koje izdaje vlada.[3] Cijeli proces vodi davanju stručnog mišljenja Savjetodavnog dobora koje Odbor ministara Vijeća Europe (koji čine ministri iz zemalja članica) koristi kao osnovu za mišljenje o stanju manjinskih prava u pojedinoj zemlji.[3]

Provedba okvirne konvencije u HrvatskojUredi

Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju konvencije donio je Hrvatski sabor u rujnu 1997. godine, a stupila je na snagu 1. veljače 1998. godine.[4] Hrvatska se time obvezala podnositi izvješća Vijeću Europe o zakonodavnim i drugim mjerama poduzetima za ostvarivanje načela iz Konvencije.[4] Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u suradnji s nadležnim ministarstvima i tijelima državne uprave podnijelo je prvo izvješće 1999. godine, drugo 2004. godine, treće 2009. godine, četvrto 2014. godine i peto 2019. godine.[4]

Povezani članciUredi

IzvoriUredi

  1. Ivan Novosel. Siječanj 2014. Podnesak zastupnicima Hrvatskog sabora (PDF). GONG. Zagreb: 13. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  2. 2,0 2,1 20 godina Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Ured pučkog pravobranitelja. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Milena Klajner. 2011. Utjecaj Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina na razvoj ostvarivanja prava nacionalnih manjina: trinaest godina nakon stupanja na snagu. Migracijske i etničke teme: Vol. 27 No. 3. Zagreb: 441–446. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  4. 4,0 4,1 4,2 Provedba Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Vlada Republike Hrvatske, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Pristupljeno 18. prosinca 2020.

Vanjske povezniceUredi