Olga Hebrang
Olga Hebrang (Pakrac, 3. lipnja 1913. – Zagreb, 16. siječnja 1997.), bila je sudionica narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj, politička zatvorenica komunističkog režima SFR Jugoslavije i udovica hrvatskog revolucionara Andrije Hebranga.
| Olga Hebrang | |
| Rodno ime | Olga Strauss |
|---|---|
| Rođenje | 3. lipnja 1913. |
| Smrt | 16. siječnja 1997. |
| Posljednje počivalište | Mirogoj |
| Nacionalnost | Hrvatica |
| Etnicitet | Židovka |
| Državljanstvo | Hrvatska |
| Suprug | Marko Kohn Andrija Hebrang |
| Djeca | Zlatko Kohn Dunja Hebrang Andrija Hebrang Branko Hebrang Dragan Stanić (posinak) |
| Roditelji | Jakob Strauss Ivana Mayer-Strauss |
| Portal o životopisima | |
Životopis uredi
Podrijetlo uredi
Olga Hebrang rođena je u Pakracu, 3. lipnja 1913. godine. Potječe iz dobrostojeće židovske trgovačke obitelji Jakoba i Ivane Strauss.[1][2] Roditelji su vodili računa o Olginom obrazovanju, učila je svirati klavir, francuski i njemački jezik. U osamnaestoj godini udala se za židovskog trgovca Marka Kohna s kojim je imala sina Zlatka (r. 1933.).[3] Kao djevojka, potkraj 1930-ih, pridružila se ljevičarima i Komunističkoj partiji Hrvatske, čitala je ljevičarsku literaturu, te se pridružila narodnooslobodilačkome pokretu u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata.
Progon u NDH uredi
Kao židovka i aktivna ljevičarka bila je dvostruko ugrožena, pa su je 12. prosinca 1941. godine ustaše uhitili.[1] Isprva je bila zatvorena jednom u kotarskom pritvoru, ali je kasnije prebačena u Koncentracijski logor Stara Gradiška i odvojena od sina. Olgin devetogodišnji sin bio je upućen u jedan od eksterminacijskih logora u Hrvatskoj. Olga je svojeg sina uspjela otkupiti i izvući iz logora izmršavjeloga poput kostura, te prebaciti k sebi u Staru Gradišku. Preko nekih dobrih ljudi Olga je sina iz Stare Gradiške uputila svojim sestrama koje su se spremale prebjeći na talijanski teritorij. Nažalost, svi zajedno su bili uhvaćeni i odvedeni u Koncentracijski logor Jasenovac gdje su ubijeni 1942. godine.[3] Uz oca, supruga i sina, Olgi Hebrang ustaše su ubili 54 člana njene židovske obitelji i rođaka. Jedanaest mjeseci nakon uhićenja, Olgu Strauss izdvojili su iz samice logora u Staroj Gradiški i prebacili je u zatvor u Novoj Gradišci. Zajedno s još nekoliko političkih zatvorenika ustaše su je namjeravali razmijeniti za neke svoje ljude koje su u zarobljeništvu držali partizani. U toj skupini od 35 komunista i partizana, koja je razmijenjena za ustaškoga dužnosnika Mirka Vutuca i redarstvenoga dužnosnika Karla Wagnera, bio je i njezin budući suprug Andrija Hebrang.[4] Razmjena je uspjela, Olga i Andrija krenuli su negdje između Okučana i zapadne Slavonije prema partizanskom šumskom stožeru. Nakon samo nekoliko dana poznanstva, Andrija je zaprosio Olgu i ona se nakon jednog dana razmišljanja pristala za njega udati. Od 1944. do 1947. godine živjeli su zajedno u Beogradu.[1]
Progon i život u Jugoslaviji uredi
S Andrijom Hebrangom Olga je imala troje djece; Dunju (r. 1944.), Andriju (r. 1946.) i Branka (r. 1948.), te jednog posvojenog sina, Dragana Stanića. Nakon uhićenja svojeg supruga koji je postao žrtvom montiranog procesa beogradske UDBE iza kojeg su stajali Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Edvard Kardelj, Olga je zajedno s djecom 8. svibnja 1948. godine odvedena u kućni pritvor u malom neuglednom stanu u Beogradu. I sama je uhićena 17. svibnja 1948. godine, a djeca su joj umalo završila u nekom od beogradskih domova. Kako je Olga Hebrang sve do uhićenja rukovodila svim dječjim domovima u Beogradu, tomu se grčevito usprotivila i ipak uspjela djecu poslati šogorici Ilonki Hebrang-Gobec u Zagreb. Kako nije htjela svjedočiti protiv svojeg supruga, Olga je osuđena na tajnom politički montiranom procesu 1951. godine na kaznu strogoga zatvora u trajanju dvanaest godina, na gubitak građanskih prava u trajanju od četiri godine i na konfiskaciju kuće u Pakracu. Osuđena je prvostupanjskom presudom koja je odmah postala izvršnom. Presuda joj nije uručena, dobila ju je tek 1957. godine. Osuđena je zbog pomaganja neprijatelja (ustaša) za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U beogradskom zatvoru Glavnjača tri je godine bila u samici, a potom i u zatvorima u Požarevcu i Slavonskoj Požegi. Za boravka u Glavnjači bila je psihički i tjelesno mučena, pa je potpisala "priznanje" koje je od nje tražio general UDBE Mile Milatović. U zatvor su je uvjerili da joj je najmlađe dijete, Branko Hebrang, umrlo. Olga je tek nakon nekoliko godina provedenih na robiji prvu puta vidila vlastitu djecu, i to kada su je posjetili u zatvoru u Požarevcu zajedno s njezinom šogoricom Ilonkom. Posjet je trajao pola sata, a pune četiri godine nakon toga oni nisu znali ni je li im majka uopće živa. Nakon što su Olgu premjestili u zatvor u Slavonskoj Požegi, djeca su do njenog izlaska iz zatvora, zbog teškog siromaštva u kojem su živjela s tetom, posjetila samo još jednom. Kako ne bi gladovali, Židovska općina Zagreb im je često davala pakete s hranom i starom odjećom pristiglom iz Amerike.[1][5] Olga Hebrang je sama molila Miroslava Krležu za intervenciju i pomoć, što je on s razumijevanjem, nelagodom, ali i kukavičlukom odbio.[6] Olga Hebrang je proživjela osam i pol godina zatvorske tragedije, nakon čega je bila uvjetno puštena na slobodu 10. listopada 1956. godine. Nakon izlaska iz zatvora Olga se nije udavala. Drama Olge Hebrang i njezine djece nastavila se i sljedećih godina. Da bi uspjela naći posao, Olga Hebrang morala je promijeniti prezime u Markovac, što je odabrala jer joj se prvi suprug zvao Marko. Tek 1983. godine uspjela je vratiti prezime Hebrang. Olgina djeca nikada nisu prihvatila prezime Markovac i u svim hrvatskim dokumentima zadržali su prezime Hebrang. Olga je bila pod posebnom paskom mjerodavnih organa Jugoslavije, zabranjeno joj je bilo govoriti o suđenju i robiji. Živjela je u strahu i morama iz Glavnjače. 1980-ih Olga se aktivnije uključila u traženje istine o suprugovom nestanku i smaknuću.[1][5]
Život u Hrvatskoj uredi
Početkom 1990-ih Olga Hebrang je zajedno s obitelji pokrenula, u okviru Hrvatske demokratske zajednice, osnivanje "Komiteta istine" što je rezultiralo "Deklaracijom o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga" prihvaćenom u veljači 1992. godine na sjednici Sabora Republike Hrvatske.[5] Olga Hebrang preminula je u Zagrebu, 16. siječnja 1997. godine. Pokopana je na Mirogoju, 20. siječnja 1997. godine.[7]
Rehabilitacija uredi
Branko Hebrang podnio je zahtjev za rehabilitaciju svoje majke na beogradskome sudu 29. ožujka 2007. godine a 25. lipnja 2014. godine Olga Hebrang rehabilitirana je na beogradskome Višem sudu.[8]
Odlikovanje uredi
- 1995. godine odlikovana je redom Stjepana Radića.[9]
Izvori uredi
- ↑ a b c d e Berislav Jelinić. 27. siječnja 2004. Hebrangova teška i isključiva narav stajat će Sanadera vlasti. Nacional. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. siječnja 2014. Pristupljeno 11. siječnja 2014.
- ↑ (engl.) USC Shoah Foundation Institute testimony of Olga Hebrang. United States Holocaust Memorial Museum. 21. rujna 1995. Pristupljeno 11. siječnja 2014.
- ↑ a b Denis Kuljiš. Andrija Hebrang; Sin poštenog staljinista. www.deniskuljis.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. siječnja 2014. Pristupljeno 11. siječnja 2014.
- ↑ Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 424. i 425.
- ↑ a b c Olga Hebrang (3.6.1913. - 16.1.1997.). www.andrija-hebrang.com. Pristupljeno 11. siječnja 2014.
- ↑ Vuk Perišić. 14. kolovoza 2009. Miroslav Krleža, život i djelo (2); Ruganje ljudskoj gluposti. www.e-novine.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. siječnja 2014. Pristupljeno 11. siječnja 2014.
- ↑ Gradska groblja Zagreb: Olga Hebrang, Mirogoj Ž-4-I-24
- ↑ Mladen Pavković, Zbog čega se prešutjela rehabilitacija Olge Hebrang?, braniteljski-portal.hr, 11. prosinca 2014., pristupljeno 11. rujna 2015.
- ↑ Narodne novine, broj: 01-051-95-12-1/1, 28. svibnja 1995., pristupljeno 18. svibnja 2015.