Oltramarini (Fanti Oltramarini "Schiavoni") ili prekomorsko pješaštvo Mletačke Republike (Reggimenti Oltramarini/Oltremarini) bili su dalmatinski pješački korpus ustrojen unutar mletačke mornarice kao elitna pješačka postrojba Mletačke Republike.

Fanti Oltramarini
"Schiavoni"
Prekomorsko pješaštvo Mletačke Republike

Aktivna 1501.12. svibnja 1797.
Država Mletačka Republika
Mletačka Dalmacija
Odanost Mletački dužd
Sveta liga
Grana Vojska Mletačke Republike
Vrsta Mornaričko pješaštvo
Uloga Ekspedicijske snage
Duždeva tjelesna garda
Veličina 11 pukovnija
6000 u stanju mira
10.000 u ratu
17.000 (1650.)
11.000 (1797.)
Sjedište Zadar
Garnizon Dalmacija
Dogado
Istra
Boka kotorska
Terraferma
Krf
Cipar (do 1571.)
Kandija (do 1667.)
Moreja (do 1715.)
Ratovi Mletačko-osmanski ratovi
Talijanski ratovi
Rat Cambraiske lige
Ciparski rat
Uskočki rat
Kandijski rat
Morejski rat
Rat za španjolsku baštinu
Veliki turski rat
Drugi morejski rat
Rat za austrijsku baštinu
Mletačka ekspedicija u Tunis
Rat Prve koalicije
Pad Venecije
Nadimak Fedelissimi Schiavoni
Zaštitnik Sveti Jeronim
Geslo Viva San Marco
(Živio Sveti Marko)
Boje modra
grimizna
Dan postrojbe 7. listopada,
Bitka kod Lepanta
Oprema Schiavona
Odlikovanja Ordine di San Marco
(Orden Svetog Marka)
Zapovjednici
Istaknuti
zapovjednici
Francesco Morosini
Ivan Radoš
Šimun Fanfogna
Stipan Sorić
Josip Visković
Lujo Detrico
Ivan Anton Kumbat

Posebno su se istaknuli u borbama protiv Osmanskoga Carstva diljem mletačkih prekomorskih posijeda (Stato da Màr), ali i po službi u Terrafermi, mletačkim posjedima u zaleđu Venecije (Domini di Terraferma) u sjevernoj Italiji. Osim toga, obnašali su i dužnosti tjelesne garde, prvo providurove, a kasnije i kao osobna garda samoga dužda.

Ustroj uredi

Oltramarini su primarno popunjavani s domaćim ljudstvom iz mletačkih posjeda na istočnoj jadranskoj obali, tj. slavenskim (kao i latinskim) stanovništvom iz Dalmacije tzv. Schiavonima, a kasnije su u nešto manjoj mjeri bili novačeni i pripadnici drugih naroda koji su došli u ove postrojbe, tj. kršćanske izbjeglice i prognanici iz Mletačke Albanije te grčkih zemalja[1] pod mletačkom upravom (Jonsko vojvodstvo, Negropont, Moreja, Egejsko vojvodstvo, Kandija i Cipar).[2][3]

Zapovjedništvo je bilo u Zadru, dok je u Veneciji na Rivi degli Schiavoni bio regrutni centar za nove generacija, po čemu je i sama riva dobila naziv.

Glavno okupljalište "oltramarina" u Veneciji, koje su 1451. osnovali dalmatinski trgovci i pomorci, bila je Dalmatinska bratovština' ili Bratovština sv. Jurja i Tripuna (Scuola Dalmata di San Giorgio degli Schiavoni), a koja i danas djeluje.[4] Časnici oltramarina i cappelletta u Zadru 1675. godine osnivaju bratovštinu sv. Jeronima u Zadru.[5]

 
Riva degli Schiavoni

Predvodili su ih domaći zapovjednici. Časničko je osoblje djelomice bilo uvježbavano po vojnim kolegijima diljem mletačke Terraferme, a od 1740. godine časnici se školuju na Vojnoj akademiji (Militar Collegio) u Zadru. Jezik kojim se zapovijedalo i govorilo u oltramarinima bio je dalmatinski (lingua illirica). Vojnici su se međusobno zvali "brate". Iako nadaleko poznati po svojoj žestini u borbi, nisu blistali disciplinom, tako da su na primjer, u gradu Padovi, gdje su vršili obrambenu službu, bili utaboreni izvan zidina zbog neprekidnih sukoba u kojima su sudjelovali.[6]

Zbog trajnih sukoba s Turcima, mletačka uprava nikada nije imala problema s novačenjem novih oltramarina, tako da nikada nije bilo prisilne mobilizacije, u puku se pozitivno gledalo na profesionalnu službu jer ionako se moralo boriti protiv Turaka, a ovako bi se dobilo "lipo odilo, dobra plaća i spiza".[7][8] Plaća vojnika iznosila je 31 mletačku liru (8 lira od te plaće odvajao je za odoru, a 2 lire za svečanu grimiznu tuniku, kasnije dolamu), za razliku od normalnih trupa, prema drevnom običaju kada su služili na brodovima, dnevni obrok keksa također je dodan plaći, umjesto kruha. Za upis je bila potrebna minimalna visina od 170 cm, što je bila vrlo respektabilna visina, ako se uzme u obzir tadašnji prosjek te čvrsta i otporna tjelesna građa. Zanimljivo je da su schiavoni su bili jedini korpusa mletačke vojske za koji je visina bila jedan od nužnih zahtjeva.[9] Dob za upis bila je od 17 do 35 godina. Služba je trajala 6 do 9 godina. Obuka je trajala mjesec dana. Najbolji regruti služili su po Terrafermi i u tjelesnim gardama dužda i providura, ostali su služili po Dalmaciji, Levantu ili na brodovima, u doba rata pukovnije bi se okupljale u ekspedicijske snage od tri ili više pukovnija. Pukovnije su brojale od 500 vojnika u miru do 900 vojnika u doba rata. Osim pukovnija, često su se novačile i samostalne satnije koje bi se tek kasnije okupljale u pukovniju. U konačnici je bilo ustrojeno čak 11 pukovnija/regimenti oltramarina, koje su u zadnjim danima Republike bile raspoređene po Terrafermi i u samoj Veneciji u iščekivanje odlučujuće bitke s Napoleonovim vojskama.[9][10]

Sargente generale Salibeni daje ovakav opis oltramarina:

  »otporniji po prirodi od Talijana (tim je imenom označena mletačka linijska postrojba) dalmatinski Oltremarini sposobni su podnijeti glad i vremenske nepogode, a od djetinjstva su navikli igrati se s noževima i arkebuzama, imaju bolje dispozicije za obuku vojnika, ali jako su skloni svađi, bilo da su ukrcani na brod ili podijeljeni na graničnim postajama, da čuvaju red za vrijeme kuge, prate karavane ili osuđenike...«
(Sargente general Salibeni, 25. listopada 1785., Zadar[11])
 
Bojna zastava Dalmacije iz vremena mletačke vlasti

Zbog svoje odanosti i hrabrosti, često su smatrani najvjernijim vojnicima svetog Marka. Najbolji primjer toga je Bokeljska pukovnija iz Perasta (pripadnici 12 peraških bratstava – kazada) kojoj je pripala čast čuvati glavnu ratnu zastavu Mletačke Republike sv. Križa (gonfalone).

Povijest uredi

 
Schiavone overo Dalmatino (Schiavone ili Dalmatinac), Prikaz dalmatinskog vojnika, Venecija, 1590., Cesare Vecellio[12]

Vojne elite istočnoga Jadrana, milicije dalmatinskih gradova, te ratne družine hrvatskih plemića Istre i Dalmacije ratovati će pod mletačkom zastavom već od 13. stoljeća u ratovima protiv Genove, u dinastičkim ratovima za kontrolu Dalmacije protiv Ugarske, te u uvodnim ratovima protiv Osmanskog carstva. Upravo će iz ovih ratničkih elita, početkom 16. stoljeća izaći prvi zapovjednici i najamnici mletačkih profesionalnih postrojbi mornaričkog pješaštva i lakog konjaništva podrijetlom iz Istre i Dalmacije, ali i šireg hrvatskog prostora, tzv "Schiavoni".

Zbog stalnih osmanskih prodora nakon pada Carigrada 1453. i razbuktavanja rata između Osmanskog Carstva i Venecije, slavensko stanovništvo Dalmacije, u kojoj se početkom 15. stoljeća konsolidira mletačka vlast sa središtem u Zadru, masovno pristupa u postrojbe mletačke mornarice među kojima i u korpus mornaričkog pješaštva.

Mornaričko pješaštvo mletačke mornarice ili Fanti da Mar ustrojena je još davne 1202. za vrijeme Četvrtog križarskog rata kada su bili ključ osvajanja Zadra i kasnije Carigrada. Slavensko stanovništvo Dalmacije, brojem uskoro premašuje pripadnike latinskog/mletačkog podrijetla, da bi krajem 16. stoljeća fanti da mar bili isključivo novačeni iz Dalmacije, a naziv schiavoni postaje sinonim za mornaričke pješake.

16. stoljeće uredi

Tijekom Drugog mletačko-osmanskog rata (1499. do 1503.) bilježimo prva ustrojavnja "oltramarina" točnije satnija "kumpanije" mornaričkog pješaštva, koje sudjeluju na dvije fronte. Pod zapovjedništvom Gonzala Fernándeza de Córdobe[13] sudjeluju u jedinoj uspješnoj ofenzivi rata, kada mletačko-španjolska flota 1500. godine uspjeva zauzeti otoke Kefaloniju i Lefkadu. Na dalmatinskom bojištu služe kao jedina profesionalna vojska te s lokalnim milicijama vode teške borbe sa snagama Bosanskog sandžak-bega Skender-paše[14] koji s konjicom provaljuje sve do Šibenika. Obalni gradovi se uspješno brane, ali je cijela Zagora opustošena.

Treći mletačko-osmanski rat uredi

 
Prikaz borbe za admiralnski brod mletačke flote Galeone di Venezia, pod zapovjedništvom Alessandra Condalmiera.
 
Kapetan Alessandro Tomassoni da Terni

Godine 1538. stotine dalmatinskih oltramarina i mornara gubi život u tragediji kod Preveze kada je genoveško-mletačko-habsburška flota (Sveta liga Karla V.) od 300 brodova pod zapovjedništvom genoveškog admirala Andree Dorije[15] porazila manja flota otomanskog admirala Hajreddina Barbarosse.

Uvodne borbe započinju 25. rujna kada na nagovor papinskog admirala i biskupa Marca Grimanija mletačke galije iskrcavaju 800 oltramarina i oko stotinu malteških vitezova pod zapovjedništvom Alessandra Tomassonija kako bi osvojili osmansku utvrdu na Prevezi. Suočen sa snažnom vatrom i brojčano slabiji, kapetan Tomassoni bio je prisiljen povući se. Sutradan, 26. rujna, Tomassoni još jednom vodi svoje Schiavone, no ishod je isti, povlače se uz teške gubitke. Neuspjeh ove akcije određuje i ostatak bitke, koja kulminira 28. rujna. Do kraja bitke, zbog nesposobnosti i neodlučnosti admirala Dorije koji se i sam kasnije povlači iz borbe, flota Svete lige gubi jednu polovinu brodovlja i ima više tisuća poginulih.[16][17]

Ciparski rat uredi

Schiavonski fanti tragičnu sudbinu podijeliti će s ostalim braniteljima Cipra tijekom opsade Famaguste. Bitci se pridružuju 26. siječnja 1571. pod zapovjedništvom kapetana Gianantonija Querinija i čine kontingent pješaka koji na mletačkim galijama probijaju osmansku blokadu i stižu u opkoljenu Famagustu. [[Datoteka:Siege of Famagusta.jpg |mini|356x356px|Opsada Famaguste, Giacomo Franco, Venecija 1597]] Herojska obrana će potrajati do ljeta kada je nakon punih 11 mjeseci zapovjednik obrane Marco Antonio Bragadin odlučio zatražiti primirje i predati se. Preživjelim braniteljima obećan je siguran prolaz, ali 4. kolovoza Osmanlije krše svoje obećanje te masakriraju civile i preostalih pet stotina preživjelih branitelja, a samog Bragadina zvjerski muče i nakon dva tjedna živog deru.[18][19]

 
Dalmatinski (Schiavonski) pješak u Lepantskoj bitki. Iako je lagano oklopljen, verižan ispod modrog veštita, nosio je više vrsta oružja, iz ovog prikaza (Cesare Vecellio) vidimo skjavonesku, kurtelu i bojni čekić.[20]

Bitka kod Lepanta uredi

Herojski otpor Famaguste pružio je kršćanskim snagama dovoljno vremena, držeći ogromnu osmansku flotu okupiranom, da se okupi i organizira, ali i snažan motiv da se osveti samo dva mjeseca kasnije na Lepantu.

Sveta liga isplovila je iz luke u Messini sa snagom od 206 galija i 6 velikih galijaca (galeazza). Mletačka Republika sudjelovala je sa 109 galija i šest galijaca. Mornari i vojnici iz Dalmacije i Istre popunjavaju čak dvadeset galija mletačke flote, uključujući i Capitanu, mletački zapovjedni brod admirala (Capitàn da mar) Sebastiana Veniera, vrhovnog zapovjednika svih mletačkih snaga, čiju kompletnu posadu čine Zadrani uz dvanaest Peraštana gonfalonjera (gonfaloniere).

Uz Zadrane i Peraštane s Capitane, galije su poslale i sve dalmatinske komune i to:

  • Otok Cres, galija Sv. Nikola (posada pobijena)
  • Otok Krk, galija Uskrsli Krist (potopljena)
  • Otok Rab, galija San Giovanni
  • Grad Šibenik, galija San Giorgio (potopljena)
  • Grad Trogir, galija La Donna (posada pobijena)
  • Otok Hvar (Vis), galija Zvir Sv. Jerolima
  • Grad Kotor, galija San Trifone (potopljena)
  • Grad Zadar, galija San Crisogono (potopljena)

Istriani popunjavaju komunalnu galiju grada Kopra, Leone of Capodistria

 
Pobjednici Lepanta Don Juan Austrijski, Marcantonio Colonna i Sebastiano Venier

Također treba napomenuti kako je zadarska galija uništena kod Krfa u uvodnim borbama s alžirskim gusarima prije glavne bitke, dok je korčulanska galija, San Teodoro, uništena prilikom obrane Korčule mjesec dana ranije. Osim ovih galija koje su poslale i opremile dalmatinske komune, dalmatinci su popunjavali još deset mletačkih galija, a kao mornaričko pješaštvo su bili prisutni na gotovo polovici, dok su Istriani činili posade papinskih galija s uskocima.

Zanimljivo je da su dalmatinskim fantima kao pojačanje pridodane jedinice španjolskog mornaričkog pješaštva Infantería de Armada, u čijem je sastavu u bitci sudjelovao i bio ranjen budući pisac Miguel de Cervantes, autor Don Quijotea.

Nakon četiri sata žestokih borbi flota Svete lige odnijela je pobjedu. Bitka kraj Lepanta bila je težak poraz za osmansku flotu, jer je 117 njezinih galija i 15.000 ljudi ostalo u rukama Svete lige (od toga je 12.000 veslača bilo oslobođeno), drugo je brodovlje bilo uništeno, a 25.000 do 30.000 ljudi je poginulo. Flota Svete lige izgubila je oko 15 galija; 7500 do 9000 ljudi je poginulo, preko pet tisuća iz mletačkog kontigenta, a 15.000 bilo ranjeno. Nakon Lepantske bitke prestala je osmanska pomorska premoć na Sredozemlju. Gubitici Dalmacije i Istre bili su ogromni, od oko 9000 do 10.000 mornara i vojnika, čak trećina se nije vratila.

 
Bitka kod Lepanta, Boj za Capitanu

17. stoljeće uredi

Uskočki rat uredi

Tijekom Uskočkog ili Gradiščanskog rata dalmatinske profesionalne postrojbe pokazati će se ključnima u suzbijanju uskočih prepada. Sudjeluju u obrani Istre i Gorice kao laka pješadija, s konjaničkim postrojbama, dok su na dalmatinskom bojištu postrojbe oltramarina bile organizirane kao posade brzih brodica (Barche armate Croate ili Barche armate contro Uscocchi), ustrojno na razini satnija od 50 ljudi. Uskoci organizirani u male skupine pljačkali su u ime Austrije, osmanske i mletačke posjede, iako su vrlo rijetko napadali same Osmanlije, te njihova glavna meta postaju upravo mletački posjedi na Jadranu. Sam rat počeo je kao odgovor Venecije na sve učestalije uskočke prepade koji su krajem 16. stoljeća prerasli u organizirane pljačke podvelebitskih i kvarnerskih otoka te istarske obale, samo u gradu Paga uskoci su ubili 400 mladića u drugoj polovici 16. stoljeća, dok je Istra izgubila 30 – 50 % stanovništva.[16]

Godine 1615. kao odgovor na ubijanje paškog kneza Ante Zorzija i oko stotinu paških mladića, Venecija šalje flotu od 25 ratnih galija i 35 brzih brodica oltramarina pod vodstvom dalmatinskog providura Jakova Zanea te na prepad osvajaju Karlobag i ubijaju ili zarobljavaju sve uskoke, a uskočkog poglavicu Petra Dančića osuđuju na smrt. Nakon što su Mlečani upali na austrijski teritorij, u tršćansku okolicu pristiže carska vojska vojska pod vodstvom generala Hrvatske krajine Vuka Krste Frankopana. Rat se vodio od Alpa do Dalmacije, a posebno teške borbe vodile su se u Istri te na granicama mletačkih i austrijskih  stečevina.[21]

Rat je završio 1617. Madridskim mirom, a glavni cilj Venecije je postignut, većina uskoka je pogubljena ili prognana u unutrašnjost, borbe u Istri potrajati će još godinu dana. Sam rat je na neki način bio uvertira u Tridesetogodišnji rat.[4]

Kandijski rat uredi

 
Osmanska opsada Šibenika 1647. za vrijeme Kandijskog rata

Za vrijeme Kandijskog rata oltramarini će ratovati na tri fronta; u obrani Dalmacije, u obrani Krete i kao mornaričko pješaštvo u pomorskim bitkama. Početkom rata 1645. pukovnije oltramarina uspješno odbijaju prvi turski napad na Split, kada sa splitskom posadom razbijaju tursku vojsku od oko 2000 vojnika. Godine 1647. za vrijeme oltramarini sudjeluju u obrani Šibenika. Pod zapovjedništvom njemačkog kondotjera baruna Christopha Martina von Degenfela čine profesionalni kontigent od 2500 pješaka. S oko 3000 Šibenčana mjesec dana odoljevaju napadima od oko 25.000 osmasnkih vojnika. Najžešće borbe vodile su se oko tvrđave sv. Ivana. Dana 11. rujna, nakon 25 dana borbi, u luku uplovljava providur Leonardo Foscolo s pojačanjima. Dana 16. rujna bosanski paša Husein-paša Tekelija je prekinuo opsadu, prikupio svu preostalu vojsku i vratio se k Drnišu, putem kojim je i došao. Poginulo je oko 4000 osmanskih vojnika.[22]

 
Konrad von Grünenberg: Kandija

Nakon obrane Šibenika, oko 2000 oltramarina sudjeluju u oslobođenju dalmatinskih utvrda Novigrad, Karin, Obrovac i Vrana. U ovim borbama posebno se istaknuo Trogiranin Zuanne Radoš kao jedan od zapovjednika (sopraintendante) oltramarina koji će za hrabrost u ovim bitkama biti odlikovan Redom vitezova svetog Marka.[23] 1648. na južnom bojištu velika mletačka vojska pod zapovjedništvom dona Stipana Sorića od 3000 oltramarina, 2000 švicaraca, 600 konjanika, 200 draguna i oko 1000 černida (pod vodstvom Vuka Mandušića) oslobađa Drniš i Klis.[24][25] Uskoro oslobađaju i Vrliku. U obrani Splita 1657. čine mali profesionalni kontigent te sa Splitskim dobrovoljicma uspješno odoljevaju turskim napadima.[26]

Mletačke pobjede u Dalmaciji biti će njezini jedini uspjesi ovog rata. Republika nakon 22 godine opsade gubi grad Kandiju, glavni grad i zadnje uporište na Kreti. Tijekom opsade, od bolesti i borbi gine 70 000 Turaka, 38 000 kretskih kmetova, kao i 29 088 kršćanskih branitelja grada, među kojima je bilo mornara i vojnika iz Dalmacije i Istre.[26]

Prvi morejski rat uredi

Venecija iskorištava osmanske poraze kod Beča u prvim godinama Velikog turskog rata, te godine 1684. na nagovor i pod zapovjedništvom admirala (Capitàn da mar) Francesca Morosinija kreće u osvajanje osmanskih posjeda u Grčkoj. Prva operacija rata za oltramarine bila je uspješno osvajanje utvrde Preveza koja pada u rujnu nakon kraće opsade, te će poslužiti kao velika psihološka pobjeda za cijelu armadu zbog svoje reputacije kao neosvojiva utvrda.

U prosincu 1684. dalmatinski oltramarini se s tri pukovnije pridružuju velikoj mletačkoj armadi od 6500 vojnika na Krfu. Mletačkoj vojsci pomoć od 6000 vojnika šalju Hanover i Saska, dok Papa Inocent XI. šalje pojačanje od 2000 vojnika, od kojih je najbitniji kontingent od nekoliko stotina Malteških vitezova i vitezova Reda Svetog Stjepana.

U ljeto 1685. snage admirala Morosinija kreću u oslobađanje Peloponeza. Prva utvrda koja pada bila je nekadašnji mletački kaštel Coroni, koji je osvojen na juriš nakon amfibijskog iskrcavanja mletačkih snaga 11. kolovoza. Grad Kalamata pada 14. rujna nakon što su dalmatinsko-njemačke snage pod pukovnikom von Degenfeldom porazile jaku posadu osmanskog generala Kapudana Paše.

U ljeto 1686. Morosini s flotom napada Modon koji nakon dva tjedna bombardiranja i žestokog pješačkog napada oltramarina pada. Dalmatinske trupe također su se istaknule u munjevitom osvajanju utvrde Arkadije (danas Kiparisija). Mlečani su tada usmjerili svoje napade prema Argu i Nauplionu, koji je tada bio najvažniji grad na Peloponezu.

Mletačka vojska odlučno napada osmansku vojsku poslanu u pomoć i zauzima grad Arg. Ovaj poraz osmanske vojske prisilio je posadu Naupliona na predaju 3. rujna 1686. Nauplion tada postaje glavna mletačka utvrda. U proljeće 1687. padaju i posljednje veće osmanske utvrde na Peloponezu, grad Patras i utvrde na ulazu u Korintski zaljev Rion i Antirion. Peloponez bio pod potpunom Mletačkom kontrolom. Vijest o velikoj pobjedi dočekana je u Veneciji s velikom radošću i slavljem. Morosiniju je data titula Peloponnesiacus, a 1688. izabran je za dužda Mletačke Republike.[27]

Morejski rat vodio se i u Dalmaciji, Hercegovini i Boki kotorskoj. Kao profesionala vojska Venecije u Dalmaciji oltremarini i kapeleti, s potporom lokalnih neregularnih postrojbi černida, uspješno oslobađaju Sinj (30. rujna 1686.) i Knin (11. rujna 1688.). Ovim pobjedama zacrtana je buduća granica Dalmacije prema Bosni (planina Dinara).

18. stoljeće uredi

Drugi morejski rat uredi

Početak 18. stoljeća obilježiti će novi rat s Osmanlijama, koji u nastojanjima da vrate izgubljena područja u Morejskom ratu objavljuju rat Veneciji. Novi rat biti će poznat kao Drugi morejski rat ili Sinjski rat.

Kao i u Kandijskom ratu, stoljeće ranije, 1715. osmanska vojska iz Bosne napada Dalmaciju te u kolovozu napada Sinj i drži ga pod dugotrajnom opsadom, poznatoj kao Opsada Sinja.[21]

Opsada Sinja 1715. uredi

 
Bitka pod Sinjem

Providur Angelo Emo očekivao je napad na Sinj koji je bio glavni strateški grad u dalmatinskom zaleđu, te je domaća vojna posada od stotinjak černida[28] ojačana s regimentom ojačana regimentom od oko 700 profesionalnih vojnika, elitnih mletačkih grenadira, Abružana i domaćih oltramarina uglavnom iz sjeverne Dalmacije pod zapovjedništvom colonela Sentilera i kapetana Balbija (sinjski providur) te par satnija (compagnia) konjanika kapeleta pod zapovjedništvom kapetana Šurića koji su samoj bitci gine.[29] Više tisuća osmanskih vojnika napalo je Sinj i njegovu malu posadu. Dva tjedna vode se žestoke borbe s velikim gubitcima. Nakon teške opsade i herojske obrane u noći između 14. i 15. kolovoza, Osmanlije su odustali te su bijegom u Livno potražili sigurnost. Za sobom su ostavili oko stotine poginulih i golem ratni plijen.[30]

Uspješna obrana grada zaustavila je prodor Osmanlija prema dalmatinskoj obali i spriječila dovođenje važnih mletačkih gradova u Dalmaciji, poput Splita i Zadra, u nezavidan položaj.

Preživjeli branitelji pobjedu su pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske. U zahvalu za pomoći kapetan Balbi je s časnicima odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se skuje zlatna kruna i križ i da se okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezali su u dva reda riječi:

Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715. – In perpetuum coronata triumphat anno mdccxv

Danas u čast veličanstvene pobjede nad Osmanlijama i obrane Sinja "dalmatinskog Termopila", Sinjani svake godine tradicionalno održavaju viteški turnir, poznat u cijelom svijetu kao Sinjska alka.[31]

Opsada Krfa 1716. uredi

 
Plan grada Krfa iz 1716., prikaz isturenih utvrda Monte d'Abramo i Scarpone

Otomanska vojska od oko 30.000 pješaka i 3.000 konjanika, iskrcala se 8. lipnja 1716. na Krfu, najvažnijem mletačkom uporištu u Jonskom moru.

Obranu je vodio pruski grof Johann Matthias von der Schulenburg, s oko 2000 vojnika sastavljenih od njemačkih plaćenika i mletačkih vojnika. U srpnju pomorsku blokadu probija mletački eskadron i iskrcava 1500 oltramarina, koji preuzimaju zadaću obrane glavnih položaja od njemačkih vojnika koje je pokosila bolest (1/3 je bila vojno sposobna).

Krajem srpnja kršćanska flota uspostavlja kontrolu nad lukom te nakon toga nesmetano dostavlja pomoć. Dalmatinci su herojski držali svoje položaje na utvrdi Monte d'Abramo do 3. kolovoza.[32]

19. kolovoza 600 oltramarina i 300 oltramontana (Njemački vojnici u mletačkoj službi) ponovo osvaja Monte d'Abramo, u isto vrijeme pada utvrda Scarpone kada se 400 njemačkih vojnika povuklo pred napadom 3000 janjičara. Svjestan značaja gubitka utvrde Scarpone, Schulenburg naređuje očajnički juriš pukovniji oltramarina po zapovjedništvom Antonia Kumbata, 800 vojnika, ojačanih elitnim mletačkim grenadirima i jakom topničkom vatrom. Nakon 6 sati borbi Mleci izlaze kao pobjednici, 1200 janjičara izgubilo je život kao i polovina branitelja. Nakon gubitka najboljih postrojbi, i dolaska novih mletačkih pojačanja, 21. kolovoza Turci prekidaju s napadima i 25. kolovoza se povlače s Krfa.[33][34]

Mletačka ekspedicija u Tunisu uredi

 
Bombardiranje luke Sfax

Od 1784. do 1792. godine, tijekom zadnjeg velikog mletačkog vojnog pohoda na Tunis, pod zapovjedništvom admirala Angela Ema, devetnaest satnija oltramarina bilo je ukupno unovačeno kao pješačka formacija mletačke flote koja je bombardirala i napdala gusarska uporišta cijelom obalom Tunisa.[35]

Dalmatinci iz pukovnije Cernizza posebno su pohvaljeni prilikom zauzimanja berberskoga broda "Hanibal" kod rta Kartage. Ove operacije su uspješno zatvorile tunisku piratsku flotu u svoje luke, te prouzročile velike štete i žrtve po obalnim gradovima, admiral Emo postao poznat diljem Europe, gdje su slike njegovih noćnih bombardiranja poput vatrometa raspirivale maštu. No unatoč uspjesima Senat je odbio Emove zahtjeve za ekspedicijskom snagom od 10 000 vojnika kojom bi napali i zauzeli obalu Tunisa. 1792. Emo umire, a flota se vraća na Krf, gdje će ostati sve do pada Republike.[36][37]

Pad Mletačke Republike uredi

 
Ploča na mjestu početka pobune

U pokušaju da ostane neutralna u ratu između Francuza i Austrijanaca, mletački senat odlučio se za politiku popuštanja. Francuske trupe nesmetano ulaze na teritorij Republike na opće nezadovljstvo mletačke vojske.

U strahu od francuske okupacije, mletačka vlast uvodi potpunu mobilizacija, svih jedanaest regimenti oltramarina raspoređeno je po Terrafermi, s izričitom zapovjedi da pod svaku cijenu izbjegavaju sukobe s Francuzima.[38]

Jedan od prvih uvjeta generala Napoleona Bonapartea tijekom njegove kampanje u mletačkoj Terrafermi bio je raspuštanje regimente oltramarina u Veroni, koja je trebala postati njegova glavna utvrda u ratu s Austrijancima. Napoleon je smatrao Dalmatince preodanima mletačkoj vlasti i najvećom smetnjom mirnom zauzimanju Verone. U strahu od rata senat popušta i regimenta Medin napušta Veronu i odlazi u obližnju Padovu.

 
Slika Giacoma Cerutia, 1750. "Soldati Schiavoni che giocano a carte", dalmatinski vojnici igraju karte.[39]

„Mirna” francuska okupacija mletačkih gradova ne prolazi mirno i ubrzo počinju protujakobinske pobune, najznačijni bio je u Veroni. Kako bi smirio situaciju u gradu, senat šalje Medinove oltramarine, no događa se upravo suprotno. Građani se pridružuju dalmatinskim trupama u izbacivanju francuskog garnizona, događaj će ostati zapamćen kao Veronski UskrsPasque Veronesi, tj. kao Le Massacre de Verone u francuskim izvorima. Nakon devet dana borbi, pod opsadom od novih 15 000 francuskih vojnika, 25. travnja Verona pada. Smrt pet stotina francuskih vojnika u Veroni i opće antifrancuske raspoloženje po cijeloj Terrafermi toliko je razbjesnila Napoleona da je izjavio:

Ne želim više Inkviziciju, nema više Senata, bit ću Atila države Venecije![40]

Kao zadnji dokaz odanosti Mletačkoj Republici, tisuće dalmatinskih oltramarina i mornara bili su zadnja oružana sila voljna boriti se do kraja za Veneciju. Časnici oltramarina tražili su da se grad spremi za opsadu i da se brani. Glavni pristaša te ideje bio je duždev consigliere Francesco Pesaro koji je do zadnjeg dana molio dužda da ne predaje vlast jakobincima te da se povuće u Zadar, tada jako središte Mletačke Dalmacije. Također se računalo na netaknutu flotu koja je bila usidirena na Krfu.

 
Oltramari, sredina 18. stoljeće

Unatoč volji mletačkih i dalmatinskih časnika za očuvanje Republike, u strahu od razaranja grada, dužd Manin i večina plemstva nije udovoljila željama Dalmatinaca za borbu, te 12. svibnja 1797. predaju vlast Napoleonou, i time pada tisuću godina stara republika.

Prilikom ulasaka 4000 francuskih vojnika u grad, oltramarini su odbili predati oružje te su uz pucnjeve u zrak uzvikivali stoljećima star vojni poklič "viva san marco" dok su se ukrcavali na brodove koji su ih trebali odvesti u domovinu. 12. svibnja 1797. postrojbe oltramarina zadnji su put napustile Veneciju s Rive degli Schiavoni.[41]

Pukovnije oltremarina nisu prihvatili francusku vlast ni prilikom dolasaka u Zadar. Zastave regimenti spustili tek kad je u Zadar ušla Austrijska vojska, koju su smatrali savezničkom. S dalmatinskim plemstvom, časnici i vojnici oltremarina prisegnuli su austrijskom caru Franji II, zastave su tada uz počasti položili u zadarsku katedralu 21. lipnja 1797.

Prilikom skidanja mletačke zastave u Perastu jedan od oltramarinskih zapovjednika bokeljski pukovnik conte Josip Visković održao je poznati govor u čast služenja Mletačkoj Republici:

  »Za tristo i sedamdeset i sedam godišta naša bića, krv naša, i životi naši isti, bili su poklonjeni tebi, i vele smo se srećni cijenili: za trista i sedamdeset i sedam ljeta "Ti s nami, a mi s Tobom" bijesmo na moru vazda glasoviti, vazda slavodobitnici. Nitko nas s tobom ne vidje bježati; nitko nas s tobom ne vidje predobivene.«
(conte Viscovich, 23. kolovoza 1797., Perast[42])
 
Memorijalna ploča, posvećena dalmatinskim oltramarinima i njihovoj službi, podignuta na dvjestotu obljetnicu pada Venecije. Riva degli Schiavoni

Oltramarini nakon 1797. uredi

 
Odora mornaričkog pješaštva Austrijske ratne mornarice

Vojnička disciplina i izvrsna uvježbanost postrojbi Oltramarina nadživjeli su Mletačku Republiku. U vrijeme francuske uprave u Dalmaciji, bivši visoki časnik oltramarina Lujo Matutinović, rodom iz Dalmacije, zabilježio je kako u vojnim krugovima austrijske i francuske vojske živi sjećanje na te postrojbe:

  »"Deset dana poslije (prestanka postojanja Republike), Dalmatinci su pozvani da polože prisegu vjernosti caru Franji II. Oni to učiniše, ali pod uvjetom da im se dopusti odavanje počasti svojim vojnim zastavama. Zastave su svečano položene u zadarskoj katedrali 21. lipnja 1797. godine. Jednako su učinili i Dalmatinci garnizona na Krfu. Njegova Carska Visost, princ potkralj, zadužen tada kao pobočnik u glavnom stožeru generala Bonaparte da generalu Gentillyju prenese vijest o miru u Campoformiju, divio se disciplini tih postrojba, a ja sam kao viši časnik imao zadovoljstvo iz njegovih usta čuti te pohvale... Dvije godine poslije, došavši u Veneciju, jedan je princ iz Austrijske carske kuće poželio vidjeti manevre dalmatinske mornaričke pukovnije; bio je njima toliko zadovoljan da je naredio da od toga dana pukovnijski bubnjevi udaraju grenadirski marš: ta je visoka čast bila namijenjena samo elitnim austrijskim regimentama."«
(Matutinović, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori[43])

Lojalnost i hrabrost dalmatinskih pukovnija nije prošla nezapaženo ni austrijskim, a ni francuskim generalima. S uspostavom austrijske vlasti, odmah se krenulo s regrutacijom iskusnog časničkog i dočasničkog kadra oltramarinskih pukovnija, no nije bilo željenog odaziva[44].

Germanska vojnička stega i novi zapovjedni jezik nisu naišli na odobravanje kod dalmatinskog stanovništva, naviknuto na službu u mletačkoj vojsci pod svojim časnicima. Unovačene su tek tri bojne mornaričkoga pješaštva (Dalmatiner Marineinfanterie), svaka s oko 700 vojnika te su poslani na Talijansko bojište tijekom Rat treće koalicije.

 
Odore Kraljevske dalmatinske pukovnije (RRD)

Nakon poraza Austrije i pada Dalmacije pod francusku upravu, od ove tri bojne Francuzi osnivaju svoje dvije dalmatinske bojne, tzv. "Premier et Deuxième bataillon Dalmate".1808. primarno od časničkog kadra bivših oltramarina francuzi će osnovati Kraljevsku dalmatinsku pukovniju (Le régiment royal Dalmate), no zbog izrazitog negativnog stava prema francuskoj okupaciji u Dalmaciji, pukovnija nikada neće brojčano preći broj od 2300 vojnika raspoređenih u 4 bojne. Osamnaest satnija će 1812. krenuti u invaziju na Rusiju, od kojih će se, nakon brutalnih borbi, tek jedna vratiti iz Napoleonovog neuspjelog pohoda.[37]

Konačno uspostavom Kraljevine Dalmacije od preostalih veterana oltramarina austrijska vlast će u sklopu mornaričkoga pješaštva ratne mornarice osnovati "Dalmatinsku laku bojnu" (Leichtes Dalmatiner Bataillon).[45]

Organizacija uredi

Korpus je u miru brojao oko 6000 vojnika, te dvije pukovnije lakog konjaništva, oko 600 konjanika,[8] za vrijeme rata broj se dizao na 9000 do 10 000 vojnika. Pad republike oltramarini će dočekati formirani u čak jedanaest pukovnija/regimenti (reggimento). Osim pukovnija, ustrojavane su i veće postrojbe, točnije dvije pukovnije pod zapovjedništvom iskusnijeg kolunela/pukovnika nazivane su brigate/brigade, korištene su za vrijeme Morejskog rata. Korpus se prvotno sastojao od samostalnih satnija/"kumpanija" koje bi osobno ustrojavali kapetani, a koje bi se onda formirale u veće borbene grupe ili ekspedicijske snage. Početkom Morejskog rata biti će novačene prve pukovnije dok će se već postojeće samostalne satnije također formirati u pukovnije.

 
Alfier regimente Scuttari u svečanoj odori, 18. st.

Svaka pukovnija/regimenta (reggimento) uzimala je ime svog kolunela/pukovnika (colonnello) koji bi po zapovjedi providura skupljao dobrovoljce za službu, te je bio njihovog porijekla, npr. Reggimento Cumbat ili Reggimento Fanfogna. Regimentu je činio veći broj satnija/kumpanija (compagnia), sedam do devet, ali nikad manje od pet. Svaka je compagnia, brojila u prosjeku oko pedeset do sedamdeset vojnika i časnika. Nerijetko su satnije ustrojavane ad hoc kao zasebne postrojbe, a ne kao dio veće pukovnije od nekoliko satnija.

 
Alfier regimente Medin u svečanoj odori, 18. st.

Osim čina pukovnika (kolunela), određeni pukovnici korupsa oltramarina dobivali su visoke činove kao; Sargente Maggiore di Battaglia/"bojnik vojske" koji bi odgovarao modernom činu brigadira ili brigadnog generala, te sam čin brigadira/brigadiere, koji se koristio samo za zapovjednika svih konjaničkih satnija u Dalmaciji, nakon ustroja konjaničkih pukovnija prestaje se koristiti. Najviši čin koji je nosio neki pripadnik oltramarina nalazimo u iznimnom slučaju pukovnika Šimuna Fanfonje, kojeg je mletački senat promaknuo u čin "Sargenete Generale"/"general narednik" koji bi odgovorao modernom činu generala bojnika, uz visoke činove, neki su časnici oltramarina držali i prestižan naslov Sopraintendante della Natione Oltramarina, tj. naslov nadintendanta (svih) profesionalnih postrojbi pješaštva i konjaništva oltramarina.[46]

Za vrijeme rata satnijama profesionalnih oltramarini dodavale bi se odabrane banderije teritorijalnih postrojbi černida odnosno paesana. Na primjeru pukovnije Medin za vrijeme Napoleonove invazije na Terrafermu , broj vojnika po satnijama povećao s 50-ak na čak 120 vojnika, pola od kojih su bili černide.[47] Černide su služile kao ekspedicijske snage u Kandijskom ratu, Morejskom ratu, Drugom Morejskom ratu i u obrani Venecije za Napoleonve invazije na Italiju. Za vrijeme Kandijskog rata korpus oltramarina brojao je čak 17 000 vojnika.[48]

Popis pukovnija/regimenti iz 1726. godine te njihovo područje djelovanja:

  • Regimenta Fanfonja (Dalmacija)
  • Regimenta Benja (Levant)
  • Regimenta Kumbat (Levant)
  • Regimenta Crnica (Levant)
  • Regimenta Belafuža (Levant)
  • Regimenta Dandria (Terraferma)
  • Regimenta Carponese (Dalmacija)
  • Regimenta Bubić (Dalmacija)
  • Regimenta Progena (Dalmacija)

Ostali činovi u regimenti bili su potpukovnik (tenente colonnello), bojnik (sargente maggiore), te kapetani (capitano) zapovjednici satnija. Prvom satnijom, osobnom satnijom pukovnika (compagnia propria, compagnia colonnella ili samo colonella), zapovjedao je kapetan-poručnik (tenente capitano)[49], druga i treća satnija, kojima su zapovijedali potpukovnik i bojnik, nekad su imale uz zastavnika (alfier) i poručnika (tenente), dok su ostale "linijske" satnije uz kapetana kao zapovjednika imale samo zastavnika.

Bili su tu još i kapelan (cappellano), najčešće redovnik iz reda benediktinaca ili franjevaca, kuhar (kogo), kirurg najčešće redovnik, puškar, kovač, brijač, glasnik (foriere), kadeti (cadetto) i drugi.[50]

Sve kupmanije imale su približno sličan časnički i vojnički kadar. Osim zapovjednika, kapetana, u četama su još i zastavnik (alfier), narednici (sargente), dva (u prve tri satnije znala su biti i po 4 kaplara) kaplara (caporal), bubnjari (tamburo) i svirači frule (piffaro), satnije specijlazirane za pomorsku službu imale su po tri mornara (marineri).[51]

Barche armate Croate uredi

Uz ovaj tradicionalni pješački ustroj, određene samostalne satnije (kumpanije) bile su organizirane kao Barche armate Croate (Barche armate contro Uscocchi), te su bile specijalizirane za obranu Jadrana od gusarskih napada, kako turskih tako i uskočkih, Generalni providur Dalmacije pod svojim zapovjedništvom raspolagao je s malom pomorskom eskadrom čiju su jezgru činili oko 20 do 30 manjih ratnih brodova, tzv. barche armate, svaki (nominalno) s posadom od jedne satnije do 50 ljudi iz korpusa oltramarina.[52]

Naoružanje uredi

Naoružanje oltramarina bilo je raznoliko, iako su osnovani kao „pješaci s mora“ (fanti da mar) za desantno-jurišne akcije na neprijateljske brodove i osiguranje mletačkih brodova, kroz dugu povijest obavljali su različite dužnosti; od osvajanja neprijateljskih utvrda i tjelesne garde dužda do posadnih jedinica isturenih utvrda po Mediteranu.

  • Schiavona – teški mač široke duple oštrice s upečatljivom košarom na dršci koja je bila u obliku takozavne „mačje-glave”. Mač se koristio sve do doba Francuske revolucije po cijeloj Europi, no ime i slavu stekao je upravo kao primarno oružje mletačkih oltramarina.[53]
  • Schiavonesca – stariji teški mač, kao i schiavona dobio ime po vlasnicima, ostao u ceremonijaloj službi (duždeva garde), najveća kolekcija ovih mačeva (oko 300 primjeraka) nalazi se upravo u oružarnici Duždeve palače.
  • Kurtela – ratni noževi, za razliku od većih oružja koje se kovalo u Veneciji, kurtele su se proizvodile po dalmatinskim komunama, tako da su bile najstarije i najdostupnije oružje koje vežemo za schiavonske postrojbe. Novi su regruti vrlo vjerojatno u Veneciju dolazili već naoružani upravo kurtelama.
  • Iatagan ili turski jatagan – dugi turski noževi s blago zakrivljenom oštricom, izrađeni isključivo za blisku borbu. Drška im je zbog stabilnijeg držanja račvasta, s dva uha, načinjena od drva ili goveđe kosti. Jatagani su predstavljali svojevrsan simbol iskustva, među ostalim vojnicima, uzimali su ih od poraženih muslimanskih vojnika, a poseban prestiž imali su janjičarski jatagani.
  • Nadžak ili bojni čekić (nadžak) – oružje s kljunom i čekićem. Vješao se na sedlo ili se zaticao o pojas.
  • Buzdovan – oružje koje se sastoji od drvenog ili željeznog drška na koji je nataknuta željezna glava koja može biti različito oblikovana. Kasnije su se buzdovani zbog svojih dekorativnih oblika počeli upotrebljavati kao znak časti i vojničkog položaja.
  • Samostrel – ostao u uporabi i nakon uvođenja vatrenog oružja zbog svoje pouzdanosti, pogotovo zbog borbe na brodovima
  • Alabarda ili Helebarda – sastoji se od motke, metalnog šiljka te sjekire koja je s druge strane ima trorog ili kuku. Oltramarini je preuzimaju od švicarskih i njemačkih pukovnija (oltramontani). Kasnije se služi za ceremonijalne svrhe u sklopu duždeve garde, zastavnci satnija je koriste kao "kumpanijski" stjeg.[54]

Oltramarini su vrlo brzo prihvaćali vojne inovacije, te su razna vatrena oružja koristili kroz povijest postojanja:

  • Arkebuze – korištene kao obrambeno oružje, korištene su uz samostrel.
  • Kubura – oružje časnika i dočasnika, često ukrašavano, proizvodili su ih domaći majstori po narudžbi, simbol časti.
  • Mušketa – odlukom senata 1715. sve pješačke pukovnije naoružane su mušketama[55]. Mletačka vojna industrija nikada nije masovno proizvodila muškete, jedina dva poznata modela su "Tartagna" i "Gasperoni". Početkom druge polovice 18. stoljeća senat odlučuje da je kupovina austrijskih mušketa jeftinija i brža opcija[56]. Pukovnije oltramarina razlikovale su se od ostalih u mletačkoj vojsci po ne nošenju bajuneta, tj. schiavone i kurtele ostati će njihov izbor za blisku borbu.[57]

Odora i oprema uredi

 
Grba obitelji Hreljanović, Šibenik
 
Dalmatinski fanti, 15. stoljeće[58]

U početku se dalmatinski vojnici najvjeorojatnije nisu razlikovali ni izgledom ni opremom od ostalih mletačkih vojnika, kao što možemo vidjeti iz grba obitelji Hreljanović[59] iz 15. stoljeća u Šibeniku.

Zbog svoje službe na brodovima, oltramarini nisu nosili pune komplete oklopa, uglavnom su nosili željezne košulje od pletenih prstenova, tzv. verižan iznad kojeg bi nosili modri veštit ili kožne oklope s metalnim pločicama ili brigantina[60], koji su bili lakši za nositi, te manje opasni kod pada s palube u more, ali i jeftiniji za proizvesti. Ako su nosili kacige, nosili su lagane kacige tipa barbuta[61], a kasnije kacige tipa morion[62], spod kaciga su nosili krznene kape od kune, koje su nekad nosili i same. Krajem 16. stoljeća kacige će nositi samo oltramarini u gardističkim ulogama, kao dio svečane odore, dok će kape od kunine kože, tzv. magerke i modri veštit ostati će dio odore sve do kraja 18. stoljeća.

Glavno oružje je mač Schiavonesca koji će zamijeniti Schiavona krajem 16. stoljeća, ali vojnici često koriste više vrsta oružja kao što su samostreli i buzdovani.

 
Odore iz 1771. godine 1.) svečana odora pješaka 2.) odora konjanika (Crovati) 3.) odora pješaka (Oltramarini)

Povećanje efikasnosti ručnog vatrenog oružja u 16. i 17. stoljeća, prouzrokovalo je napuštanje kompletnog oklopa u korist povećanja mobilnosti u cijeloj Europi. Ali su se oklopni prsluci i kacige još uvijek koristili tijekom čitavog 17. st., oklopi su nestali iz uporabe u 18. st., uglavnom zbog svoje cijene, ali i zbog svoje nedjelotvornosti protiv suvremenih oružja, i svoje težine.]]

Odore oltramarina tada postaju jedinstvene i prepoznatljive u mletačkoj vojsci. Početkom 18. stoljeća odora se sastojala od modre dolame, kratkog modrog veštita s crvenim reverima, te uskih modrih hlača. Oko struka su nosili zlatni ili plavi pojas s ramenom, na kojem su nosili glavna oružja, mač i bodež. Sredinom 18. stoljeća uveden je crveni kaput, dolama, za svečane prigode i službu po Terrafermi.

Na glavi su nosili već spomenutu krznenu kapu (kalpak/magerka) od kune s pokrivkom od crvene ili plave boje s crnim vezom, uz to vojnici su češće nosili svoju inačicu dalmatinske barete, detalji su se razlikovali po pukovnijama. Časnici su često činove iskazivali s perima na kapi, što nalazimo i kod drugih postrojba toga vremena koje su popunjavali hrvatski vojnici.[63] Kao dio odore, a i da bi neprijatelja još više zastrašili, nosili su dugu, kosu i puštali duge brkove. Časnici su se od vojnika razlikovali većim bogatstvom ukrasa i zapovjednim buzdovanom, simbolom čina i zapovjedništva, koji su uvijek nosili sa sobom.[64]

Konjaničke postrojbe: Croati a cavallo (Cappelletti) uredi

 
Prikaz dalmatinskog konjanika "Crovata" s kraja 17. stoljeća.

Hrvatsko konjaništvo (Croati à cavallo, Cavalleria croata, Crovati, Cappelletti) bila je elitna konjanička postrojba Mletačke Republike. U početku su bili organizirani u sklopu korpusa dalmatinskih oltramarina kao lako konjaništvo za nadzor mletačke granice u Dalmaciji ali i kao policijska postrojba. Početkom 18. stoljeća i reorganizacijom mletačkih oružanih snaga, korpus cappelleta se ukida, kapeleti rodom iz Terraferme popunjavaju 6 pukovnija draguna i kirasira po 300 konjanika, dok se konjaničke satnije Crovata iz Dalmacije reorganiziraju u dvije pukovnije Hrvatskog konjaništvaReggimenti Croati a Cavallo, također po 300 konjanika. Po opremi i načinu djelovanja najsličniji su husarima ostalih europskih država.

Za vrijeme Sinjske bitke, postrojba hrvatskih konjanika se i dalje naziva kapeletima tako da možemo smatrati da je ustaljeni naziv za dalmatinsku/hrvatsku konjicu i dalje ostao cappelletti.[29]

Pukovnijom je kao i kod oltramarina zapovijedao kolunel/pukovnik (colonnello), činio ju je veći broj kumpanija/satnija (compagnia). Svakom je konjaničkom satnijom Croati a cavallo također zapovijedao kapetan, a podređeni su mu, pored vojnika, bili poručnik (tenente), trubač (cornetta) i dva kaplara (ponekad je ukonjaničkim satnijama bilo i nekoliko specijaliziranih vojnika kao što su, primjerice, glasnik (foriere), kapelan ili sedlar (seller). Jedna pukovnija bila je stacionirana u Dalmaciji, druga u Veneciji.[65]

Pomoćne pješačke postrojbe: paesani uredi

Fanti paesani (negdje nazivani i panduri) bili su još jedna vrsta profesionalne postrojbe Mletačke vojske u Dalmaciji i Boki. Riječ je o postrojbama koje je mletačka vojna administracija nazivala paesani, odnosno compagnie de paesani. U vrijeme Morejskog rata koristio se isključivo prvi naziv, a s prvim godinama 18. stoljeća počinje se koristiti i naziv panduri, po opremi i obučenosti bili su između dobrovoljnih milicijskih postrojbi černida i profesionalnih postrojbi oltramarina.[46]

Osnovna je namjena ovih postrojbi, zapravo jedina koju mletački službenici navode, bila čuvanje i nadziranje važnih položaja i mjesta (planinskih prijevoja, manjih utvrđenih položaja, važnih prometnih puteva i sl.). Na taj su način mletački zapovjednici mogli računati da će njihove najbolje redovne postrojbe (oltramarini i croati a cavalo) biti oslobođene ovih manje značajnih vojničkih zadataka, te da će ih u napadačkim i obrambenim operacijama moći koncentrirati na najvažnijim dijelovima bojišta. 1717. broje oko 1500 vojnika na području Dalmatinske granice raspoređenih u 20-ak satnija.

Kapetani kumpanija paesana bili su nagrađivani na način da bi njihova postrojba bila prebačena među redovne profesionalne postrojbe oltramarina, što bi u praksi značilo povećanje plaća časnicima i vojnicima, ali i službu izvan Dalmacije. Takvo je  priznanje za svoju službu 1696. godine providur Dolfin dodijelio kapetanu Filipu Sentiću. Njegova je satnija de paesani bila utemeljena s ciljem da čuva Klek na Neretvi, a providur je odobrio njegovu molbu da se ona uvrsti među oltramarine.[66]

Poznati pripadnici uredi

Galerija uredi

Povezani članci uredi

Izvori uredi

  1. Centre, UNESCO World Heritage. Venetian Works of Defence between the 16th and 17th Centuries: <em>Stato da Terra</em> – Western <em>Stato da Mar</em>. UNESCO World Heritage Centre (engleski). Pristupljeno 27. listopada 2022.
  2. Čoralić, Lovorka; Katušić, Maja. 10. srpnja 2012. Tripun Štukanović (+1769) from Perast–Officer of the Venetian Regiments of Oltremarini. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku (50): 385–410. ISSN 1330-0598
  3. Reggimento Oltremarini (Schiavoni). www.esercitoveneziano.com. Pristupljeno 27. listopada 2022.
  4. a b La storia dei Dalmati nella Repubblica di Venezia. Scuola Dalmata di Venezia (talijanski). Pristupljeno 27. listopada 2022.
  5. Čoralić, Lovorka; Balić Nižić, Nedjeljka. 22. prosinca 2006. Iz hrvatske vojne povijesti – Croati a cavallo i Soldati Albanesi, njihova bratovština i gradivo o njezinu djelovanju od 1675. godine do sredine XVIII. stoljeća. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 24: 71–130. ISSN 1330-7134
  6. Reggimento Oltremarini (Schiavoni). www.esercitoveneziano.com. Pristupljeno 27. listopada 2022.
  7. Glasnik dalmatinski, br. 17. Glasnik dalmatinski. 17. 1840.
  8. a b Oršolić, Tado. 2013. Vojna Dalmacija u 19. stoljeću: Vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.). Sveučilište u Zadru. Zadar. str. 20–25. ISBN 978-953-331-030-5
  9. a b GLI SCHIAVONI «I FEDELISSIMI DI SAN MARCO». La Voce
  10. Esercito Venexian|Esercito Veneziano|Venetian army|Ejército veneciano. Milizia Veneta (talijanski). Pristupljeno 27. listopada 2022.
  11. Bozzolan, Millo. 10. lipnja 2016. GLI SCHIAVONI, GRANDI GUERRIERI, MA QUANTO A DISCIPLINA …. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 26. listopada 2022.
  12. Cesare Vecellio | De gli habiti antichi et moderni di diversi parti del mondo, libri due ... The Metropolitan Museum of Art (engleski). Pristupljeno 16. rujna 2023.
  13. Fernández de Córdoba, Gonzalo | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 3. studenoga 2022.
  14. Skender-paša | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 3. studenoga 2022.
  15. Doria, Andrea | Hrvatska enciklopedija. enciklopedija.hr. Pristupljeno 4. studenoga 2022.
  16. a b Preveza 1538 - Ottoman Wars DOCUMENTARY. Pristupljeno 3. studenoga 2022.
  17. Battle of Preveza | Ottoman Empire [1538] | Britannica. www.britannica.com (engleski). Pristupljeno 3. studenoga 2022.
  18. The Venetian Period in Cyprus - Siege of Famagusta. www.cypnet.co.uk. Pristupljeno 2. studenoga 2022.
  19. Curmudgeon, Author Cape Cod. Siege of famagusta. Today in History (engleski). Pristupljeno 2. studenoga 2022.
  20. Šimunjak, Filip. 29. rujna 2020. Svjetski kostimi i nošnje krajem 16. st. (Cesare Vecellio). Bulwark of Europe. Pristupljeno 23. siječnja 2023.
  21. a b Setton, Kenneth M. 1991. Venice, Austria, and the Turks in the seventeenth century. unknown library. Philadelphia : American Philosophical Society. ISBN 978-0-87169-192-7
  22. Del Negro, Piero. 1999. La milizia, u Storia di Venezia, dio VII. La Venezia Barocca. Gino Benzoni i Gaetano Cozzi. Roma.
  23. Lovorka Čoralić, Maja Katušić. Conte Veneto i Cavaliere di San Marco – Ivan Radoš
  24. Mandušić, Vuk | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 22. studenoga 2022.
  25. Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga / Filip Grabovac ; priredio Tomo Matić. dizbi.hazu.hr. Pristupljeno 22. studenoga 2022.
  26. a b Mayhew, Tea Perinčić. Mletački vojnik na istočnoj obali Jadrana za kandijskog rata (1645-1669) journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  27. George Finlay. 1877. A History of Greece: From Its Conquest by the Romans to the Present Time, B.C. 146 to A.D. 1864 (engleski). unknown library. Clarendon Press
  28. Cernide e Kraine Venete. www.esercitoveneziano.com. Pristupljeno 14. studenoga 2022.
  29. a b fra Ivan Marković, fra Josip Ante Soldo. Dnevnik opsade Sinja 1715. godine (Giornale del blocco et assedio de’ Turchi alla fortezza di Sign ch’ incomincioli 23 luglio 1715.)
  30. Matica hrvatska - Hrvatska revija 2, 2015. - Sinjska bitka 1715. godine u svjetlu mletačkih arhivskih vrela. www.matica.hr. Pristupljeno 9. siječnja 2023.
  31. The siege of Sinj, 1715. HISTORY OF CROATIA and related history (engleski). 22. studenoga 2021. Pristupljeno 13. studenoga 2022.
  32. Storia della marina veneziana: da Lepanto alla caduta della Repubblica | Archivio Studi Adriatici. asa.archiviostudiadriatici.it. Pristupljeno 12. srpnja 2023.
  33. Setton, Kenneth M. 1991. Venice, Austria, and the Turks in the seventeenth century. unknown library. Philadelphia : American Philosophical Society. ISBN 978-0-87169-192-7
  34. history. web.archive.org. 11. travnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. travnja 2009. Pristupljeno 12. srpnja 2023.
  35. ANTOLOGIA MILITARE FASCICOLO SPECIALE N. 1 -2022 by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). Pristupljeno 22. siječnja 2023.
  36. ANTOLOGIA MILITARE FASCICOLO SPECIALE N. 1 -2022 by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). Pristupljeno 22. siječnja 2023.
  37. a b ROKSANDIĆ, DRAGO. LUJO MATUTINOVIĆ (1765.-1844.) ISTRAŽIVAČKI IZAZOVI ŽIVOTOPISA JEDNOGA NEPOZNATOG MARŠALA. Filozofski fakultet, Zagreb
  38. Dalmatinci u vojsci cara Napoleona: Krvavi pohod u Rusiju. www.vecernji.hr. Pristupljeno 23. studenoga 2022.
  39. Giacomo Ceruti - Old Master Paintings I 2019/10/22 - Realized price: EUR 377,535 - Dorotheum. www.dorotheum.com (engleski). Pristupljeno 12. srpnja 2023.
  40. Dandolo, Girolamo. 1855. La caduta della Repubblica di Venezia ed i suoi ultimi cinquant'anni. Pietro Naratovich. Venice.
  41. TV kalendar 17.10.2017. (Pad Venecije,Ivan Pavao I.,C. Dujšin-Ribar,Mak Dizdar,Elizabeta II. u YUG). Pristupljeno 27. listopada 2022.
  42. Razgovor ignorantski profesora mletačkog. www.matica.hr. Pristupljeno 25. listopada 2022.
  43. Predložak:MATUTINOVIĆ, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori, 139-140
  44. Brnardić, Vladimir. 2004. Napoleon's Balkan troops (engleski) journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  45. Katušić, Maja. 22. prosinca 2014. Tado Oršolić, Vojna Dalmacija u 19. stoljeću, vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797. – 1914.), Zadar: Sveučilište u Zadru, 2013., 322 str. Povijesni prilozi. 33 (47): 244–246. ISSN 0351-9767
  46. a b Markulin, Nikola. 20. prosinca 2017. Mletačka organizacija tertiorijalnih vojnih postrojbi u Dalmaciji od 1684. do 1718. godine. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (59): 251–287. doi:10.21857/yq32oh4kj9. ISSN 1330-0474
  47. Čoralić, Lovorka. 22. prosinca 2020. Paštrovski pukovnik Nikola Medin – zapovjednik mletačkih prekomorskih pješačkih snaga koncem 18. stoljeća. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (62): 231–256. doi:10.21857/y7v64t08qy. ISSN 1330-0474
  48. Sorini, Fabio. 2016. Gli Schiavoni, le fedelissime truppe Oltremarine di Venezia, Tre secoli di Storia 1500-1797. Roberto Chiaramonte
  49. HAN FATTO LA GUERRA by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). 5. prosinca 2022. Pristupljeno 3. listopada 2023.
  50. ‪Mletačka vojna organizacija u Dalmaciji i Boki od Morejskog rata (1684.–1699.) do Požarevačkog mira 1718‬. scholar.google.hr. Pristupljeno 3. listopada 2023.
  51. Bozzolan, Millo. 28. travnja 2016. IL RECLUTAMENTO DEGLI OLTREMARINI E DELLA FANTERIA VENETA. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 27. listopada 2022.
  52. Barbaroša, Šime. 11. prosinca 2020. Mletački vojni sustav kopnenog dijela Dalmacije u 16. stoljeću (disertacija)
  53. schiavona | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 28. listopada 2022.
  54. Oružje. www.kliskiuskoci.hr. Pristupljeno 28. listopada 2022.
  55. Arsenale. www.esercitoveneziano.com. Pristupljeno 7. listopada 2023.
  56. Bozzolan, Millo. 3. rujna 2015. I FUCILI DELL'ESERCITO VENETO. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 7. listopada 2023.
  57. Bozzolan, Millo. 3. rujna 2015. I FUCILI DELL'ESERCITO VENETO. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 7. listopada 2023.
  58. Christopher Rothero (Illustrator), David Nicolle (Author). The Venetian Empire 1200-1670 (Men-at-Arms)
  59. 34. Grb obitelji Hreljanović – 15. st. – HeralD. Pristupljeno 7. studenoga 2022.
  60. Brigantine armor "Wimbledon". armours.pro. Pristupljeno 7. studenoga 2022.
  61. Barbute. Military Wiki (engleski). Pristupljeno 7. studenoga 2022.
  62. Morion (kaciga). hmn.wiki (engleski). Pristupljeno 25. rujna 2023.
  63. Odore – Kravat Pukovnija. Pristupljeno 22. siječnja 2023.
  64. Dandolo, Girolamo. 1855. La caduta della Repubblica di Venezia ed i suoi ultimi cinquant'anni. Pietro Naratovich tipografo editore. Venezia.
  65. Reggimento Croati a Cavallo. www.esercitoveneziano.com. Pristupljeno 14. studenoga 2022.
  66. Markulin, Nikola. 20. prosinca 2017. Mletačka organizacija tertiorijalnih vojnih postrojbi u Dalmaciji od 1684. do 1718. godine. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (59): 251–287. doi:10.21857/yq32oh4kj9. ISSN 1330-0474

Literatura uredi

  • David Nicolle, The Venetian Empire 1200-1670 (Men-at-Arms), Osprey, 1989.
  • Roger Crowley, Empires of the Sea: The Siege of Malta, the Battle of Lepanto, and the Contest for the Center of the World, Kindle, 2008.
  • Roger Crowley, City of Fortune: How Venice Ruled the Seas, Kindle, 2013.
  • M. E. Mallett, The Military Organisation of a Renaissance State: Venice c.1400 to 1617, Cambridge University Press, 2003.
  • Archivio di Stato di Venezia
  • Museo dei Dalmati, Scuola dei Dalmati a Venezia
  • Francesco Favaloro; Schizzi e disegni dell’esercito veneziano del 700
  • Eugenio Barbarich, La campagna del 1796 nel Veneto.

Vanjske poveznice uredi