Operacija Cincar

Ovo je glavno značenje pojma Operacija Cincar. Za druga značenja pogledajte Bitka za Kupres.

Operacija Cincar bila je prva združena operacija HVO-a i Armije BiH nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994. godine. Ovom operacijom oslobođen je veći dio Kupreške visoravni, uključujući Kupres u kojega je HVO ušao 3. studenoga 1994.. Provedba operacije trajala je tri dana, od 1. do 3. studenoga 1994. i uvod je u hrvatske oslobodilačke operacije koje su slijedile: Zima '94., Skok 1, Skok 2, Ljeto '95., Oluja, Maestral i Južni potez. Operacija je dobila ime po planini Cincar koja dijeli Kupreško i Glamočko polje i njenom istoimenom vrhu.

Cincar '94
sukob: Rat u BiH
Hrvatske vojne akcije u zapadnoj Bosni
Vrijeme 1. studenog - 3. studenog 1994. Mjesto Kupreška visoravan, BiH Ishod Pobjeda Hrvata i Bošnjaka
Sukobljene strane
HVO Armija BiH	Vojska Republike Srpske
Zapovjednici
Tihomir Blaškić Mehmed Alagić	Ratko Mladić
Postrojbe
2. gardijska brigada HVO-a PPN Gavran 2 Specijalna policija MUP-a HZHB 22. Diverzantski Odred HVO-a 7. korpus Armije BiH	2. korpus VRS

Stanje prije operacije

Područje Kupresa bilo okupirala je JNA i bosanski Srbi još od 1991. godine te je VRS držala u svojim rukama strateški važne prijevoje Malovan i Kupreška vrata.

Oslobađanje ovog područja bilo je i strateški važno i Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima. Hrvatima kako bi oslobodili okupirani Kupres i omogućili povratak protjeranog stanovništva, što bi ujedno otklonilo mogućnost srpskog napada prema Šujici i drugim dijelovima Herceg-Bosne, Livnu i Tomislavgradu. S druge strane, Bošnjacima bi oslobađanje ceste Bugojno - Livno bitno popravilo opskrbne rute iz Dalmacije prema dijelovima središnje Bosne koje su držali. Stoga je donesena odluka o zajedničkom djelovanju, na kojega je muslimansko vodstvo R BiH pristalo nekoliko mjeseci ranije sporazumom u Washingtonu, pod pritiskom SAD koje su željele zaustavljanje srpske agresije.

Napad HVO-a bio je vodilo Zapovjednog područja Split i izvela 2. gbr. HVO-a, a s muslimanske strane bio je u odgovornosti 7. korpusa Armije BiH kojoj je po oslobađanju predan nadzor nad Kupreškim vratima, prijevoju kojim prolazi prometnica Bugojno - Kupres.

Ciljevi operacije

Oslobođenje Kupresa i Kupreškog polja, stvaranje operativne osnovice za daljnje navalne operacije HV-a i HVO-a, otvaranje prometnice Bugojno - Livno i otklanjanje opasnosti od napada na Šuicu. Slabljenje i zaustavljanje neprijateljske ofenzive na Bihać i stvaranje pogodnog strateškog prostora za oslobađanje dijelova RH i Bosne pod nadzorom pobunjenih Srba.

Borbe

19. listopada 1994. muslimanska vojska iz pravca Bugojna pokrenula je veliki napad u pravcu Kupresa i Kupreških vrata. Angažirali su Prvi, Drugi, Četvrti i Sedmi korpus te postrojbe podređene muslimanskom glavnom stožeru u Sarajevu. Navalna snaga bila je 12.000 boraca. Na srpskoj strani bilo je oko 3.000 boraca Sedme kupreške brigade VRS i drugih jedinica koje je Glavni stožer VRS poslao u pomoć. Srbi su očekivali napad na Donji Vakuf, a ne na nenaseljene planinske šumovite predjele Kupresa s malo cesta i staza. Zbog skrovitosti muslimanske snage su prve dane zaredale s pobjedama nad srpskim snagama. Srbi su s visova iznad Bugojna odbačeni na Kupreška vrata i Stožer. Ondje su srpske snage uspjele snažnim otporom zadržati muslimansko napredovanje. Muslimanska ofenziva bila je slomljena. Donekle iznenađujuće za Srbe, 1. studenoga su Kuprešku visoravan napale postrojbe HVO iz pravca Livna, Prozora i Tomislavgrada jakosti oko 5.000 vojnika prema srpskim procjenama. Time je prekinuto godinu i pol dana dugo primirje između VRS i HVO u središnjem dijelu BiH. Hrvatski je napad navodno kasnio. Panteri iz Bijeljine su napali muslimane na južnim padinama Demirovca, ka Kupreškim vratima, i uz žestoke borbe srpsko-muslimanska bojišnica nije se značajnije pomaknula. Srpski su minobacači rastjerali muslimanske vojnike sa vrha Demirovca (1765 m), no opet Prva banjalučka protivoklopna brigada nije iskoristila prigodu ući u rov na samom vrhu planine. Malo poslije počeo je žestoki hrvatski topnički napad iz pravca Tomislavgrada na položaje VRS na južnom i jugoistočnom dijelu kupreškog ratišta. 7. kupreška motorizirana i druge srpske postojbe na Kupreškoj visoravni suočili su se i s hrvatskim snagama. Da bi poštedili svoje pješaštvo od gubitaka u izravnim okršajima, hrvatske su snage mudro topništvom pržile si put te su na položaje VRS u Malovanu, Ravnom i Riliću ispalili mnoštvo granata. Zatim je uslijedio napad iz smjera Zvirnjače i Paklina tenkovima i pješaštvom. HVO je preko Javornog vrha pošao u napad. Okosnicu snaga činile su Prva i Druga gardijska brigada. Napali su kroz Zanaglinsku šumu, radi presijecanja puta Ravno – Kupres, zauzimanja Rilića, a potom razbijanja malobrojnih snaga VRS u Ravnom. Srpski izvori navode da hrvatske snage u napadu broje tri gardijske brigade, desetak bojni, pukovnija i drugih postrojbi, brojnošću dvostruko od svih snaga koje je VRS imala na Kupreškoj visoravni. Muslimani su izvršili smjenu na Malom Stožeru, izvlače 305. a na položaj uvode 307. brigadu. VRS nije imala u pričuvi nikakve snage, i Srbi su bili uvjereni da hrvatske i muslimanske snage iz borbe na odmor mogu izvući čitave brigade. Zapovjednik 2. krajiškog korpusa general Grujo Borić na Kupreškoj visoravni imao je tad oko 3.000, a zapovjednik 7. muslimanskog korpusa tzv. Armije BiH general Mehmed Alagić je na bojište prema Kupresu bacio između 12 i 14 tisuća vojnika. Sat poslije hrvatskog napada muslimani su nastavili napredovati ka Bućovači i Vukovsku. Hrvatske snage su također pošli na ta dva sela, ali preko Pucarića košara (između Raduše i Ravašnice) iz pravca Rame i Prozora. Hrvatski vojni obavještajni sustav izvrsno je obavio svoj posao i HVO je dobro znao raspored, brojno stanje i vatrenu moć 7. brigade VRS. Srbi su u tom trenutku imali na tom bojištu angažiranu 7. motoriziranu brigada koja je raspolagala sa 4 topa 130 mm, 6 haubica 122 mm, 6 haubica 105 mm, oklopnim bataljunom sa 20 tenkova, od čega su 3 tenka M 84, raketnu bazu na prostoru planine Vitoroga opremljenu raketama zemlja-zemlja, radarskim sustavom i sustavom za ometanje, sveukupno na prostoru Kupresa oko 2.000 vojnika, velikog borbenog iskustva, svjesne strateškog značaja Kupresa i imaju za cilj zadržati ga po svaku cijenu. Srbi su bili svjesni ako se angažiraju na pravcu napada HVO da se otvaraju prema sjeveru i postaju ranjivi na napad muslimanskih snaga koje bi tad mogle zauzeti Kupres. Srpske procjene bile su da su muslimanske napadne snage bile četiri puta brojnije od srpskih, a hrvatske dvaput brojnije. Hrvatske snage činile su: 1. gardijska motorizirana brigada, 2. bojna 2. gardijske motorizirane brigade, 60. bojna „Ludvig Pavlović“, 22. diverzantski odred, 1. satnija 3. gardijske motorizirane brigade, 2. bataljun vojne policije, inženjerijski vod 42. domobranske pukovnije, 55. domobranska pukovnija, 79. domobranska pukovnija, 80. domobranska pukovnija, 142. domobranska pukovnija, inženjerijska satnija, 4. bojna vojne policije i dr. Zadaća koju su dobile hrvatske snage je izvršiti napad i ovladati širim područjem Kupreške visoravni i osloboditi grad Kupres. Glavni napadni pravac hrvatskih snaga bio je Pakline – Zanaglinska šuma – Brda, dok su sporedni pravci bili Straža – Ravašnica – Lalića brig i Osjen glavica – Voloder – Ivazovi vrhovi. Srbi su se s obrambenih položaja u Ravnom povukli ka Riliću i Kupresu. Da bi sačuvali Rilić, zapovjedništvo srpske 7. brigade na taj pravac ubacilo je četu tog dana pristiglu iz Grahova i četu iz Ključa. Te dvije čete i vojska koja se povukla iz Ravnog tek je pred zoru zaposjela crtu Jelov Gaj – Zanaglina – Kozja Glava. Hrvatske su snage zadaću obavile za samo nekoliko sati i pod svoj nadzor stavili sve jugoistočne visove na obroncima Kupreškog polja. Hrvatsko topništvo cijelog je dana tukla i visove iznad Vukovska, prema Bugojnu. Srbi su to tumačili da Hrvati na tako pokušavaju spriječiti napredovanje svojih saveznika muslimana i njihov ulazak u selo. Bojišnica se nije micala u predjelu Donjeg Malovana. Hrvati su na Stržanju naišli na snažnu palbu pa su se tu zaustavili.

Kod Srba je danas šireno uvjerenje i teorije urota da je Kupres "pao u hrvatske ruke" kao rezultat političkog dogovora između Radovana Karadžića i rukovodstva Herceg Bosne, te da je napad HVO dio scenarija za prikrivanje dogovora. Uz mitologizirani sastanak Karadžića i Bobana u Grazu 6. svibnja 1992., opravdanje nalaze u poslanu nedostatnu pomoć u ljudstvu, previđajući da je Srbima bilo važnije čuvati bitniji i isplativiji grad s industrijom nego pasivni slabo naseljeni planinski kraj. Realnija je teza bila da su Hrvati pošli na Kupres jer su uvidjeli da Muslimani ne idu iz Bugojna oslobađati grad obližnji Donji Vakuf kamo su se imale vratiti tisuće Muslimana, nego nastavljaju osvajačku politiku iz Srednje Bosne, zauzimanja hrvatskih gradova u BiH. Zbog straha da bi grad mogao da padne u ruke muslimana, a da se ne ponovi scenarij iz Srednje Bosne, gdje se Hrvati više nisu mogli ni smjeli vratiti, Hrvati su svojim snagama oslobodili grad. Srbi su izvlačili svoje civile iz grada, odupirali su se žešće prema Muslimanima a radije predavali Hrvatima, jer su znali ih kod Muslimana čeka okrutna sudbina, a da Hrvati poštuju Ženevsku konvenciju, makar je velikosrpska propaganda često i poslije to poricala.<

Rezultat operacije

Oslobođeno je područje ukupne površine 600 kvadratnih kilometara, vojska bosanskih Srba je odbačena dalje od planine Cincar, otvorena je prometnica Bugojno - Livno, oslobođen je veći dio strateški važnog Kupreškog polja te sam gradić Kupres i okolna sela. Na strani HVO-a poginula su tri vojnika, a ranjeno ih je nekoliko.

Velik je uspjeh operacije bio i uspješna koordinacija Armije BiH i HVO-a, na koju je muslimansko vodstvo R BiH pristalo tek pod pritiskom SAD-a. Pokazalo se da bi daljnja suradnja tih dviju vojski pridonijela promijeni strateške situacije u ratu u BiH, uz omogućeno združeno djelovanje HV-a i HVO-a na području BiH, koje je u operacijama koje su slijedile ostvarilo vojno-strateški preokret na terenu.

Vanjske poveznice

• Dogodilo se na današnji dan Borna Marinić: Operacija Cincar - 3. studenog , 3. studenoga 2014.