Orden Lenjina
Orden Lenjina (ruski: Орден Ленина), je bio najviše odlikovanje Sovjetskog Saveza. Ustanovljen je 6. travnja 1930. godine odlukom Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a, a ime je dobio po vođi Oktobarske revolucije i prvom sovjetskom predsjedniku Vladimiru Lenjinu.
Orden Lenjina | |
---|---|
Osnovne informacije | |
Država | SSSR |
Vrsta | civilno i vojno odlikovanje |
Dodjeljuje se za (zasluge) |
|
Dodjeljuje se (nositelji) |
sovjetski i strani državljani, ustanove poduzeća i državna tijela |
Status | Ne dodjeljuje se više |
Statistike | |
Datum osnutka | 6. travnja 1930. |
Prvo odlikovanje | 23. svibnja 1930. |
Zadnje odlikovanje | 21. prosinca 1991. |
Ukupno odlikovanih | 431 418 |
Red prvenstva | |
Sljedeće (niže) | Orden Oktobarske revolucije |
Mala oznaka Ordena Lenjina |
Orden je dodjeljivan:
- civilnima za izuzetne zasluge za Sovjetski savez
- vojnicima za uzornu službu,
- svima koji su dobili orden Heroja Sovjetskoga Saveza i Heroja socijalističkoga rada
- gradovima, naseljima, regijama i republikama Sovjetskog Saveza
- visokim stranim državnicima i osobama zaslužnim za širenje prijateljstva i suradnje među narodima
Povijest odlikovanja
urediInicijator tog odličja bio je načelnik Glavne uprave Crvene armije Vasilij Levičev, koji je 8. srpnja 1926. godine zatražio da se utemelji novo odličje - Orden Lenjina koji bi se dodjeljivao osobama koje su već dobile četiri Ordena Crvene zastave, to novo odličje trebalo je postati najviše odlikovanje SSSR-a. U isto vrijeme i u Sovjetu narodnih komesara, razmišljalo se o utemeljenju najvišeg odlikovanja Sovjetskog Saveza za vojne i društvene zasluge. Kreatori iz tvornice Goznak u Moskvi dobili su zadatak da osmisle orden u čijem je središnjem dijelu trebao biti portret Vladimira Iliča Lenjina. Od ponuđenih skica izabran je rad kreatora Ivana Dubasova, koji je kao podlogu za svoju kreaciju iskoristio fotografiju Lenjina, s Drugog kongresa Kominterne u Moskvi, iz kolovoza 1920. godine, fotografa Viktora Bula. Po toj skici su kipari Ivan Šadro i Petar Čeušin napravili bareljefe u proljeće 1930. godine. Iste godine otkovani su i prvi ordeni u Goznaku.
Orden Lenjina je službeno utemeljen odlukom Predsjedništva Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a 6. travnja, a Statut je donesen 5. svibnja 1930. godine. Statut je vremenom više puta dopunjavan; Uredbom Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a 27. rujna 1934., dekretom predsjedništva Vrhovnog sovjeta SSSR-a od 19. lipnja 1943. i 16. prosinca 1947. godine. Odlukom Prezidija Vrhovnoga sovjeta SSSR-a od 28. ožujka 1980. godine Statut odlikovanja dobio je svoj konačni oblik.
Izgled odličja
urediIzvorno je Orden Lenjina bio otkovan od srebra s vrlo malo detalja u zlatu (samo natpis СССР na dnu, i krug oko portreta Lenjina u sredini). Tih ordena (tip 1) je otkovano samo 800.[1]Izgled ordena se mijenjao čak četiri puta. Posljednji oblik (4 tip) trajao je od 1943. – 1991. na njemu je sredina s portretom Lenjina u platini, ali je vanjski dio ordena bio zlatni (klasje), s velikom površinom od crvenog emajla u lijevom gornjem kutu i natpisom ЛЕНИН u zlatu. Na dnu je bio srp i čekić u crvenom emajlu, kao i crvena zvijezda u lijevom uglu.
Statut odličja
uredi1. Orden Lenjina je najviše odličje u SSSR-u za zasluge u službi revolucionarnog pokreta, rada, zaštite socijalističke domovine, razvoj prijateljstva i suradnje među narodima, mira i uspješno zalaganje u razvoju sovjetske države i društva.
2. Orden Lenjina se dodjeljuje:
- građanima SSSR-a;
- poduzećima, udrugama, institucijama, organizacijama, vojnim jedinicama, vojnim brodovima, jedinicama veze, autonomnim republikama, autonomnim pokrajinama, autonomnim oblastima, okruzima, gradovima i općinama SSSR-a.
Orden Lenjina mogu dobiti i strani državljani, kao i poduzeća, ustanove, organizacije i naselja stranih država.
3. Orden Lenjina dodjeljuje se za:
- za izuzetne rezultate i uspjehe u gospodarstvu, znanstveno-tehničkom i društveno-kulturnom razvoju sovjetskoga društva, za poboljšanje učinkovitosti i kakvoće rada, za izuzetne zasluge u jačanju sovjetske države i bratskog prijateljstva među narodima SSSR-a;
- za posebno važan doprinos u zaštiti socijalističke domovine i jačanje obrane SSSR-a;
- za izuzetnu revolucionarnu, državničku i društveno-političku djelatnost;
- za posebno značajan doprinos u razvoju prijateljstva i suradnje između naroda Sovjetskoga Saveza i drugih zemalja;
- za zasluge u jačanju službe socijalističke zajednice, razvoj međunarodnoga komunističkog, radničkoga i narodnooslobodilačkoga pokreta u borbi za mir, demokraciju i društveni napredak;
- za ostale zasluge za sovjetsku državu i društvo.
4. Ordenom Lenjina za radne zasluge, mogu biti nagrađene i one osobe koje su već dobile neka druga odličja
5. Orden Lenjina se dodjeljuje osobama koje su dobile odličje Heroja Sovjetskog Saveza i Heroja socijalističkog rada, kao i gradovima i naseljima koja su dobila nazive grada-heroja.
6. Orden Lenjina se nosi na lijevoj strani, iznad drugih odličja.
Dobitnici Ordena Lenjina
urediPrvi dobitnik tog visokog odličja bila je redakcija novina Komsomolskaja Pravda 23. svibnja 1930. Među dobitnicima prvih deset odličja bila su; tri pilota, pet industrijskih poduzeća i sekretar Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a Avel Enukidze. Prva osoba koja je dobila dvaput to odlikovanje bio je pilot Valerij Čkalov 1936., njegov kolega Vladimir Kokkinaki, bio je prvi koji je to odličje dobio 3 puta 1939.
Prvi strani državljani koji su dobili to najviše odličje, bili su jedan Nijemac i četiri Amerikanca (jedan od njih bio je Frank Bruno Honey),[2] oni su dobili to odlikovanje 17. svibnja 1932. zbog organizacije pomoći u obnovi sovjetske industrije i poljoprivrede 1931. – 1934.[3]
Rekorder po broju dodjela Ordena Lenjina (dobio ih je čak 12) bio je Nikolaj Patoličev, dugogodišnji ministar vanjske trgovine SSSR-a.
Ostali višestruki dobitnici tog odlikovanja bili su:
- po 11 puta:
- Dmitrij Ustinov, ministar obrane SSSR-a (1976. – 1984.)
- po 10 puta:
- Efim Slavskij, voditelj Sredmaša, - posebnoga odjela ministarstva za nuklearnu industriju, od 1957. do 1986.
- Aleksander Sergejevič Jakovljev, projektant zrakoplova
- po 9 puta:
- Petar Dementijev, ministar zrakoplovne industrije (1953. – 1977.)
- Vasilij Rjabikov, zajedno sa Sergejem Koroljovim) za projekt Sputnjik
- Nikolaj Nikolajevič Semjonov, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1956.)
- Vasilij Čujkov, zapovjednik iz Drugoga svjetskoga rata
- Ivan Papanin, polarni istraživač
Organizacije i političke zajednice koje su po ti puta dobile Orden bile su:
- Komsomol, Komunistička omladinska organizacija
- LOMO, Lenjingradski optički zavod
- ZIL, Automobilski zavod
- Krivorožštalj, Metalurški kombinat
- Azerbajdžanska SSR, Armenska SSR, Kazačka SSR i Uzbečka SSR
- Moskovska oblast
Ostali dobitnici tog odlikovanja bili su:
- Svih 15 bivših sovjetskih republika
- Gradovi
- Ustanove
- Komsomolskaja Pravda (novina)
- Osobe
- Sergej Afanasjev (voditelj Sovjetskog svemirskog programa, dobitnik 7 odličja)
- Aziz Alijev (azerbajdžanski i dagestanski političar, znanstvenik, dobitnik 2 odličja)
- Clyde Armistead i William Latimer Lavery (američki piloti), nagrađeni zbog sudjelovanja u spašavanju posade istraživačkog broda Čeljuskin[4])
- Emilian Bukov (sovjetski pisac moldavskog podrijetla, dobitnik 2 odličja)
- Fidel Castro (kubanski vođa)
- Sripat Amrit Dange (indijski komunistički čelnik)[5]
- Sergej Ejzenštejn (filmski redatelj)
- Muhammed Faris (sirijski astronaut, 30. srpnja 1987.)
- Jurij Gagarin (sovjetski astronaut)
- Israel Gelfand (sovjetski matematičar, dobitnik 3 odličja)
- Armand Hammer (Američki poslovni čovjek i filantrop)
- Sergej Iljušin (sovjetski pilot i projektant zrakoplova, dobitnik 8 odličja)
- Mihail Kalašnjikov (projektant jurišne puške AK-47)
- Nikita Hruščov (predsjednik SSSR-a)
- Igor Kurčatov (fizičar, voditelj sovjetskoga projekta atomske bombe, dobitnik 5 odličja)
- Janka Kupala - bjeloruski pjesnik za knjigu «Ад сэрца» (Od srca).
- Vladimir Konovalov (zapovjednik podmornice za Drugoga svjetskoga rata, i admiral, dobitnik 3 odličja)
- Fariza Magomadova (čečenska prosvjetna radnica)
- Kiril Mazurov (bjeloruski sovjetski političar)
- Boris Mihajlov (kapetan sovjetske hokejske reprezentacije (1970-ih - 1980-ih)
- Aleksandar A. Morozov, projektant tenka T-64
- Elena Muhina (sovjetska gimnastičarka, 1960. – 2006.)
- Gamal Abdel Nasser (egipatski predsjednik)
- Rudof Ivanovič Abel (sovjetski špijun)
- Fjodor Ohlopkov (heroj Drugoga svjetskoga rata)
- Nikolaj Ostrovski (sovjetski književnik, 1904. – 1936.)
- Ljudmila Pavličenko (sovjetska snajperistica iz Drugoga svjetskoga rata)
- Jevgenij Pepeljajev, pilot borbenog zrakoplova za Korejskoga rata
- Kim Philby (britansko/sovjetski dvostruki agent)
- Arnold Rüütel (estonski vođa komunista, i prvi predsjednik neovisne Estonije)
- Anatolij Sagalevič (istraživač podmorja, projektant batiskafa MIR
- Dmitrij Šostakovič (sovjetski skladatelj, dobitnik 3 odličja)
- Ivan Sidorenko (sovjetski snajperist za Drugoga svjetskoga rata)
- Nikolaj Sutjagin, pilot borbenoga zrakoplova za Drugoga svjetskoga rata i Korejskoga rata
- Semjon Timošenko (sovjetski general iz Drugoga svjetskoga rata, dobitnik 5 odličja)
- Josip Broz Tito (jugoslavenski vođa, 1945. – 1980.)[6]
- German Titov (sovjetski astronaut, dobitnik 2 odličja)
- Vladislav Tretiak (vratar sovjetske hokejske reprezentacije)
- Aleksandar Vasilevski (sovjetski maršal, dobitnik 8 odličja)
- Pjotr Veršigora (sovjetski general major i književnik, vođa sovjetskih partizana za Drugoga svjetskoga rata)
- Pham Tuan (vijetnamski astronaut)
- Vladislav Volkov (sovjetski astronaut)
- Kliment Vorošilov (maršal Sovjetskoga saveza)
- Lav Jašin (legendarni vratar sovjetske nogometne reprezentacije)
- Vasilij Zajcev (sovjetski snajperist poznat iz Bitke za Staljingrad)
- Jakov B. Zeldovič (sovjetski nuklearni fizičar)
- Georgij Žukov (maršal Sovjetskoga saveza)
- Ljudmila Zikina (pjevačica narodnih pjesama)
Izvori
uredi- ↑ McDaniel & Schmitt, The Comprehensive Guide to Soviet Orders and Medals.
- ↑ "One American, Frank Bruno Honey, received the Order of Lenin for his work." Dana G. Dalrymple, The American Tractor Comes to Soviet Agriculture: The Transfer of a Technology, Technology and Culture, Vol. 5, No. 2 (Spring, 1964), str. 191–214 [1]
- ↑ Valerij Durov: Orden Lenjina - povijest odličja Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. rujna 2020. (Wayback Machine)(rus.)
- ↑ The Junior Aircraft Year Book, 1935., str. 8.
- ↑ Informacije iz Indijskog parlamenta
- ↑ Badurina, Berislav; Saračević, Sead (gl. ur.); Grobenski, Valent; Eterović, Ivo; Tudor, Mladen. Bilo je časno živjeti s Titom : kako su jugoslavenski novinari i foto-reporteri zabilježili dramu posljednje Titove bitke i sedam najtužnijih dana Jugoslavije, Zagreb : Vjesnik : Mladost : Prosvjeta, 1980., str. 102.