Wikipedija

Pavlinski samostan Sveti Petar u Šumi

(Preusmjereno s Pavlinski samostan (Sveti Petar u Šumi))

Pavlinski samostan Sveti Petar u Šumi jedan je od triju aktivnih pavlinskih samostana u Hrvatskoj (uz Kamensko i Svetice), a nalazi se na području naselja Sveti Petar u Šumi u Istri.

Pavlinski samostan Sveti Petar u Šumi

Pavlini u Hrvatskoj uredi

Prisutnost pavlinskog reda, osnovanog 1215. godine u Ugarskoj, na području Hrvatske se može zabilježiti već 1240-ih godina osnivanjem samostana u Remetama (1240.) i Dubici (1244.). Tijekom 14. i 15. stoljeća vidljivo je brzo širenje pavlinskog utjecaja i izgradnja velikog broja novih pavlinskih samostana što se može objasniti uzornim redovničkim životom, visokom izobrazbom te manjim dimenzijama njihovih samostana u odnosu na ostale redove što je značilo da su za njihovo podizanje bile potrebne manje financijske investicije. Hrvatsko sjedište pavlina u kojem je stolovao vrhovni poglavar reda, od 1577. godine se nalazilo u lepoglavskom samostanu kojeg je 1400. godine podigao grof Herman Celjski. Tijekom 16. stoljeća zbog prodora turske vojske u Hrvatskoj nije podignut niti jedan pavlinski samostan, a većina postojećih je oštećena ili srušena. Tek početak 17. stoljeća za pavline predstavlja početak duhovne i redovničke obnove nazvan i „baroknim preporodom u redovničkom životu“. Tijekom vlasti cara Josipa II. pavlinski red je prvo ukinut u Istri 1782. godine, a zatim 1786. i u cijeloj Hrvatskoj što je rezultiralo napuštanjem i sekularizacijom brojnih samostanskih sklopova.[1] Godine 1972. pavlini se vraćaju u Hrvatsku te do danas djeluju u samo tri samostana (Sveti Petar u Šumi, Kamensko i Svetice).[2]

Povijest samostana uredi

Prvi spomen naselja Sveti Petar u Šumi zabilježen je početkom 12. stoljeća,[2] dok se između 1174. i 1176. godine prvi puta u pisanim dokumentima spominje samostan Svetog Petra. Za njega se navodi kako je već 40 godina u funkciji prema čemu bi se kao godina osnutka samostana mogla navesti barem 1134.[3] Prvi samostan pripadao je benediktinskom redu, a njegova izgradnja trajala je sve do 13. stoljeća. Najstariji grafički prikaz romaničke crkve i samostana iz vremena benediktinaca predstavlja rukopis Prospera Petronija Memoriae Sacre, e profane dell'Istra na kojem je vidljivo kako se samostanski sklop sastojao od crkve, slobodnostojećeg zvonika, klaustra, ladanjske kurije stambenog karaktera i zasebne gospodarske zgrade. Već tada samostan je bio okružen visokom ogradom.[4] Sredinom 15. stoljeća benediktinci zbog neutvrđenih razloga napuštaju samostan, no kako je u to vrijeme zabilježeno smanjenje broja stanovnika u cijelom naselju, može se u obzir uzeti pojava epidemije bolesti.[2] Godine 1459. car Fridrik II. napušten samostan s čitavim benediktinskim posjedom predaje pavlinima pristiglim iz najstarijeg istarskog pavlinskog samostana sv. Marije na Čepićkom jezeru iz kraja 14.stoljeća. Sljedeće godine od pape Pia II. dobivaju dopuštenje za osnivanje vlastitog samostana u kojem pavlini također osnivaju školu za nove članove reda - novicijat i osnovnu školu za istarsku djecu.[1] Pavlinski samostan ostaje u funkciji sve do 1782. godine kada se reformama cara Josipa II. ukida pavlinski red u Istri, a potom i 1786. u cijeloj Hrvatskoj.[3] Početkom 19. stoljeća samostan i pripadajuće posjede kupuje grof Montecucoli, a potom i obitelj Giorgis koja ga do 1980-ih godina koristi kao stambeni prostor za iznajmljivanje. Zbog neodržavanja samostan je pretrpio brojna oštećenja te se povratkom pavlina 1993. godine započinje s njegovom temeljitom obnovom i restauracijom.[2]

Obnova u vrijeme pavlina uredi

Nakon potpunog preuzimanja samostana 1460. godine pavlini započinju dugogodišnji proces obnove samostanskog sklopa. Tijekom obnova potvrdili su specifičnost svoga reda u konzervatorskim tendencijama očuvanja nasljeđa strogim izbjegavanjem rušenja već postojećeg arhitektonskog sklopa te obnovama i rekonstrukcijama oštećenih objekata.[1] Dugi proces rada na samostanskom sklopu trajao je sve do ukidanja pavlinskog reda krajem 18. stoljeća.

Prva faza obnove uredi

Početak obnove samostana može se datirati u 1460-e godine kada pavlini, poštujući stari identitet spomenika, proširuju i nadograđuju već postojeće strukture. Poštuju lokaciju i orijentaciju već stare benediktinske crkve čiji izvorni tlocrt nije poznat, ali se sa sigurnošću može tvrditi kako je bila kraća od današnje crkve. Slobodnostojeći zvonik kao jedan od najstarijih dijelova, uz istočno krilo, zadržava svoju izvornu lokaciju uz zapadno pročelje crkve, ali doživljava temeljitu pregradnju iznad izvornih romaničkih temelja.[3] Klaustar starog sklopa kao središnji element samostanske komunikacije, zajedno je sa samostanskim krilima povišen za jednu etažu i predstavlja najbolji primjer pavlinskog očuvanja stare arhitekture. Prilikom izgradnje nove etaže stari romanički stupovi podignuti su na prvi kat, dok su novi nosači prizemlja izvedeni u renesansnom stilu.[1]

Druga faza obnove uredi

Godine 1616. samostan je spaljen tijekom Austro-venecijanskog rata nakon čega je uslijedila faza barokizacijske obnove. Najraniji datirani zahvat je izgradnja nove sakristije 1693. godine kojim je nekoć samostalno istočno krilo stambene funkcije spojeno sa svetištem crkve. Obnovljeno je zapadno krilo koje se tlocrtno i funkcionalno bitno razlikovalo od ostalih krila, jer su se u njemu nalazile reprezentativne sobe, arhivi i zbirke dragocjenosti.[4] Iz temelja se gradi novo južno krilo kojim se formirao današnji zatvoreni oblik samostanskog kompleksa s dugim hodnikom koji je omogućavao pristup svim prostorijama tog krila. Kao konačna intervencija barokne faze obnove važno je navesti izgradnju nove crkve koja je zadržala orijentaciju ranije, ali uz produženje prema zapadu što je rezultiralo spajanjem zvonika s prostorom crkve.[2] Prema izvještaju vizitacije Ivana Kristolovca moguće je utvrditi kako je već 1719. godine prostor crkve dovršen te se čekalo na njenu posvetu i dovršenje zapadnog pročelja.[4]

Treća faza obnove uredi

Posvećenje crkve sv. Petra i Pavla izvršeno je 1755. godine u zadnjoj fazi pavlinske obnove u čije je vrijeme moguće datirati još nekoliko nadogradnji. Kao jedna od prvih intervencija bilo je produženje južnog broda prema zapadu za četiri prozorske osi čime se formirao novi trg ispred zapadnog pročelja crkve korišten za javna okupljanja. Interijer crkve opremljen je bogatom baroknom crkvenom opremom slikara Leopolda Keckheisena i kipara Pavla Riedla. Iako se sa sigurnošću može tvrditi kako je zapadno pročelje crkve dovršeno u posljednjoj fazi obnove, njegova datacija i dalje ostaje nepoznata.[2] Iako Ljubo Karaman sa sigurnošću tvrdi kako se pročelje može datirati u godinu 1773., prilikom pisanja ovog seminarskog rada korištena literatura nije pružila argumente kojima bi se takve tvrdnje mogle potvrditi. Takvoj kasnoj dataciji strogo se suprotstavlja Đurđica Cvitanović koja tvrdi da je takva datacija prekasna, jer obuhvaća vrijeme strogog klasicizma Josipa II., a što se potpuno suprotstavlja izvedbi pročelja koje se stilski može definirati kao kasni barok. Cvitanović kao dataciju navodi 1755. godinu netom prije posvete same crkve, dok 1770. godinu navodi kao vrijeme obnove kiparskih ostvarenja pročelja.[5] Kao posljednju intervenciju pavlina na samostanu, može se navesti 1780. godina s izgradnjom sjevernog samostanskog krila koje se naslanja na puni zid crkve te koje nije u komunikaciji s crkvom niti ostalim krilima samostana.[2]

Područja utjecaja uredi

Promatrajući arhitektonski koncept samostanske crkve sv. Petra i Pavla moguće je govoriti o dva područja utjecaja: srednjoeuropsko i talijansko. Vladimir Marković se osvrnuo na tlocrtno rješenje samostanske crkve i tvrdi kako je to „rješenje svojom građevnom konstrukcijom i načinom rasvjete tipično za srednjoeuropske dvoranske crkve 17. i 18. stoljeća“.[6] Takvo rješenje crkve sa zidanim stupcima, tj. Wandpfeilerima prepoznaje i u rješenju isusovačke crkve sv. Katarine u Zagrebu.  Rješenje kasnobaroknog pročelja prema Markoviću veže se uz talijanski kulturni krug. Radi se o pročelju sa horizontalnom podjelom snažnim vijencima i vertikalnom podjelom pilastrima te o ispuni prozorskih osi s nišama unutar kojih se nalaze skulpture svetaca, zaštitnika same crkve. Također, tvrdi kako je takav tip pročelja na crkvi sv. Petra i Pavla preuzet iz Italije, točnije s crkve sv. Franje Ksaverskog (1700. - 1711.) iz Trenta čiji je autor Andrea Pozzo.[6] Isto rješenje pročelja moguće je vidjeti i na drugim pavlinskim crkvama kao što su Remete i  Križevci te na središnjoj crkvi pavlinskog reda u Lepoglavi čije je pročelje nastalo 1710. godine i za koje Ljubo Karaman tvrdi kako je imalo izravan utjecaj na crkvu Sv. Petra i Pavla.[5]

Orgulje uredi

U crkvi postoji orgulje koje izgradio je Ioannes Georgius Eisl 1780. godine. Glazbalo ima ovu dispoziciju:

Manual C/E–c3
1. Principal 8′
2. Octav 4′
3. Unda maris 8′
4. Flauta 4′
5. Salicional 8′
6. Picolo 1′
7. Flautino 2′
8. Superoctava 2′
9. Quinta 1 1/3′
Pedal C/E–c
10. Bordon 8′

Trakture su mehaničke, zračnice su s kliznicama.

Izvori uredi

  1. ↑ a b c d Cvitanović Đ., Maleković V., Petričević J. (ur.), Kultura pavlina u Hrvatskoj : 1244-1786. : slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, umjetnički obrt, književnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo, Zagreb, Globus, Muzej za umjetnost i obrt, 1989., str. 32, 33, 34, 35, 36, 37, 86, 87, 111, 113
  2. ↑ a b c d e f g Kurilić V., Arhitektura samostana isusovačkog i pavlinskog reda u 17. i 18. stoljeću u Hrvatskoj na odabranim primjerima (Kolegij u Zagrebu, Kolegij u Rijeci, Samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi i samostan u Sv. Petru u Šumi), diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2012., str. 13, 57, 58, 61, 62, 65
  3. ↑ a b c Sekulić-Gvozdenović S., Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske, Zagreb, Golden marketing - Tehnička knjiga, Arhitektonski fakultet, 2007., str. 106, 108, 109,
  4. ↑ a b c Cvitanović Đ., Sv. Petar u Šumi, Peristil 16-17, Zagreb, Društvo povjesničara umjetnosti, 1973-1974., str. 73, 107, 123,
  5. ↑ a b Horvat A., Matejčić R., Prijatelj K., Barok u Hrvatskoj, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber [etc.], 1982., str. 453
  6. ↑ a b Marković V., Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri - tipologija i stil, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti, 2004., str. 100, 101, 102, 212

Literatura uredi

  1. Armano E., Orgulje hrvatskih graditelja. Tragom Ladislava Šabana, Zagreb, ITG, 2006.
  2. Cvitanović Đ., Srce Zagorja u srcu Istre, u: Istra, časopis za kulturu, književnost i društvena pitanja, god. 16, br. 10, 1978.
  3. Cvitanović Đ., Sv. Petar u Šumi, Peristil 16-17, Zagreb, Društvo povjesničara umjetnosti, 1973-1974.
  4. Cvitanović Đ., Maleković V., Petričević J. (ur.), Kultura pavlina u Hrvatskoj : 1244-1786. : slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, umjetnički obrt, književnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo, Zagreb, Globus, Muzej za umjetnost i obrt, 1989.
  5. Horvat A., Matejčić R., Prijatelj K., Barok u Hrvatskoj, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber [etc.], 1982.
  6. Kurilić V., Arhitektura samostana isusovačkog i pavlinskog reda u 17. i 18. stoljeću u Hrvatskoj na odabranim primjerima (Kolegij u Zagrebu, Kolegij u Rijeci, Samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi i samostan u Sv. Petru u Šumi), diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2012.
  7. Marković V., Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri - tipologija i stil, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti, 2004.
  8. Sekulić-Gvozdenović S., Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske, Zagreb, Golden marketing - Tehnička knjiga, Arhitektonski fakultet, 2007.


Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Pavlinski_samostan_Sveti_Petar_u_Šumi&oldid=6581479"