Pejo Šimić

Pejo Šimić (Foča kraj Dervente, 15. srpnja 1952.), hrvatski i bosanskohercegovački književnik.

Pejo Šimić

Ovo je članak s pretjeranom količinom verzala (VELIKIH SLOVA). Članak treba ispraviti u skladu s preporukama.

Pejo Šimić
Puno ime	Pejo Šimić
Rođenje	15. srpnja 1952. Foča kraj Dervente
Nacionalnost	Hrvat
Period pisanja	1968.-
Književne vrste	poezija
Važnija djela :::Zov Hrvata bosanskog Posavlja Zemljo moja U vrtlogu sna, Suza na zgarištu Čežnja Dah sudbine Vapaji Licem u lice Između svjetla i tame Olujna vremena Duša mi gori
Portal o životopisima

Životopis

Pejo Šimić rođen 15. srpnja 1952. godine u selu Foči kraj Dervente. Osnovnu je školu pohađao u rodnoj Foči i susjednom Johovcu, gimnaziju u Rijeci, a potom se vratio u rodni kraj.

Šimićev rad je iritirao tadašnju komunističku vrhušku pa mu je bilo “preporučeno da u miru” napusti Foču,^{[nedostaje izvor]} što je on zbog vlastite sigurnosti i učinio.

Još kao srednjoškolac objavljivao je pjesme u desetak listova u BiH i Hrvatskoj, a priznanjem Republike Hrvatske još učestalije, tako da je objavljivao u Večernjem listu, Glasu Koncila, Hrvatskom slovu, Vijencu, Maruliću, Posavskoj Hrvatskoj, Velebitu, Osvitu, Susretima, Dometima, Svjetlu riječi, Tomislavu te u dvadesetak zbornika i monografija. Za svoj pjesnički rad više puta je nagrađivan. Zanimljivo je da je prvu književnu nagradu dobio za prozu 1970. u Rijeci. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Nije ga obeshrabrio gubitak doma i zavičaja. Šimić počinje surađivati s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak, Imotskom krajinom te ograncima Matice hrvatske: Imotski, Posušje, Rijeka, Split, Požega, Slavonski Brod i Grude, a u zadnje vrijeme s veteranima IV. gardijske brigade i Hrvatskom udrugom Benedikt iz Splita.

Dvije Šimićeve zbirke, nažalost, nikada neće razveseliti štovatelje njegove poezije. "Raspeta Hrvatska" zaplijenjena je 1971. godine, a "Posavski vidici" su spaljeni 1992. godine u Foči zajedno s roditeljskom kućom.

Njegov pravi pjesnički vrisak odjeknuo je devedesetih u vrijeme Domovinskog rata u zbirci "Zov Hrvata bosanskog Posavlja" koja samo u sedam mjeseci doživljava četiri izdanja. Njegovi su se domoljubni stihovi o ratnoj istini na ovim prostorima s jednakim ushićenjem slušali među borcima na prvoj crti bojišnice, kao i među Hrvatima u Domovini i inozemstvu.

Kako se povećavaju rane i bol hrvatskog naroda, tako sazrijeva Šimić kao pjesnik. Obogaćuje nas zbirkama: "Zemljo moja", "Suza na zgarištu", "U vrtlogu sna", "Čežnja", "Dah sudbine", "Vapaji", "Licem u lice", "Između svjetla i tame", "Olujna vremena", "Duša mi gori", "Spoznaja", "Sve moje ljubavi", te posljednjom "U njedrima nade". Sve Šimićeve zbirke protkane su s četiri prepoznatljive niti ljubavi: prema Bogu, Domovini, ženi i majci.

Djela

• “Zov Hrvata bosanskog Posavlja” prvo izdanje (Zagreb, 1992.) [knjiga]
• “Zov Hrvata bosanskog Posavlja” drugo dopunjeno izdanje (Zagreb, 1992.) [knjiga]
• “Zov Hrvata bosanskog Posavlja” treće dopunjeno izdanje (Zagreb, 1992.) [knjiga]
• “Zov Hrvata bosanskog Posavlja” četvrto dopunjeno izdanje (Zagreb, 1993.) [knjiga]
• “Zemljo moja” (Zagreb, 1993.) [knjiga]
• “U vrtlogu sna” (Zagreb, 1994.) [knjiga]
• “Suza na zgarištu" (Rijeka, 1995.) [knjiga]
• “Čežnja: Pjesme duše moje” (Zagreb, 1996.) [knjiga]
• “Dah sudbine” (Zagreb, 1997.) [knjiga]
• “Vapaji” (Zagreb, 1999.) [knjiga]
• “Licem u lice” (Zagreb, 2001.) [knjiga]
• “Između svjetla i tame” (Imotski, 2009.) [knjiga]
• “Olujna vremena” (Rijeka, 2011.) [knjiga]
• “Duša mi gori” (Split, 2013.) [knjiga]
• “Sve moje ljubavi” (Imotski, 2018.) [knjiga]
• “Spoznaja” (Rijeka, 2018.) [knjiga]
• “U njedrima nade” (Rijeka, 2019.) [knjiga]

Značajnije uglazbljene pjesme

Nekolicina Šimićevih pjesama je i uglazbljena, a najveći uspjeh doživjele su pjesme "Svi su moji Božići u Bosni" na festivalu u Međugorju 1995., te "Hercegovko, Hrvatice" na festivalu u Stonu 1997., obje u izvođenju Ćire Gašparca, te također pjesma "Požežanko, moj anđele" u izvedbi Dražena Kurilovčana. Sve pjesme su uglazbljene u suradnji s pokojnim dr. Zvonimirom Toljom, te s g. Stipicom Kalogjerom i g. Antoniom Zadrom. Također su uglazbljene i pjesme Katarina i Posavki u izvedbi pjevača izvorne grupe Braća Begići.

Rekli su o Šimiću

U Šimićevoj poeziji zrcali se Kačićeva jednostavnost, Prešernovo ljubovanje, Kranjčevićeva sentimentalnost, te Matošev bunt, prkos i domoljublje. Marija Matošić, prof. iz recenzije zbirci “Dah sudbine”

Najsrdačniju riječ zaslužuje svaki stih, svaka pjesma što jača, hrabri hrvatsko srce na otpor, što razvihoruje hrvatske pobjedničke čvrstine. Pejo je birao najbliže svome zamišljenom čitatelju. Posrećilo mu se. Izazvao je veliku pozornost. dr. Vlado Pandžić iz recenzije zbirci “Zov Hrvata bosanskog Posavlja”

Šimić pjeva glasom naroda. Riječi su mu ljekovite, one su hrana istini za djecu našu koja će im otvarati oči. Šimićeve su pjesme plodonosne poput Posavlja, iz njih mogu niknuti nova nadahnuća, nova snaga, novi zanos i bunt u sinovima koji dolaze. dr. Anto Kovačević iz recenzije zbirci "Zemljo moja"

O Peji Šimiću se mora govoriti. Mora se govoriti o njegovoj poeziji, o posebnosti te poezije, a ponajprije se mora govoriti o podneblju i ljudima koji su temelj i okosnica njegovih pjesama, a to znači govoriti o nama samima, o našoj prošlosti, o našoj budućnosti. Što se tiče njegovih ljubavnih pjesama, svojim sonetima Katarini moglo bi se reći vraća nas u Prešernova vremena. Mr. Ivan Markešić iz recenzije zbirci "Čežnja"

Sve su Pejine pjesme u ovoj zbirci svojevrsna molitva da ne ostane ovako kao što je sada. Zbirku počinje s Bogom i završava s Bogom. Uvjeren je da je njegov Bog, Bog slobode, pravde, ljubavi i pravednog mira. Pejo moli kroz pjesmu, molitveno pjeva. On je živi dokaz da je “anima croatica secundum naturam religiosa (hrvatska je duša po svojoj prirodi pobožna) O. dr. Vjekoslav Lasić, dominikanac iz recenzije zbirci “Čežnja”

Stih Peje Šimića je krik i glas vapijućeg u pustinji. On poput Ivana Krstitelja upućuje oštar prijekor, kako onima koji nas htjedoše uništiti, tako i svim bezobzirnim drznicima koji govore da ljube cijeli svijet, a glavu okreću od vlastite majke. publicist Ilija Zirdum iz recenzije zbirci “Dah sudbine”

Pjesme Peje Šimića obuhvaćaju prostor cijelog hrvatskog etnikuma – Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i na njemu strahovita ratna zbivanja i sudbine ljudi. Pjesnikova “Suza na zgarištu” je i suza hrvatskog naroda, svih onih čiji je dom ruševina i zgarište, a u tome se i očituje lirsko obilježje njegove poezije. prof. dr. Veronika Banaš iz recenzije zbirci “Suza na zgarištu”

Šimić nudi ljepotu spoznaje da je, uz čuvanje obraza svog i svojeg naroda, ljubav, koja nas čini sretnicima ili nesretnicima, vitezovima ili slugama, ljepotanima ili nakazama, najvredniji razlog istinskog čovjekovog postojanja. Krunoslav Šarić, glumac u zbirci "Vapaji"

Pejo Šimić je u Hrvata dokazani pjesnik svojim mnogobrojnim objavljenim zbirkama. Već u djetinjstvu opterećen gubitkom rodnoga doma, protjeran, ucviljene duše pati za rodnom Posavinom, ali nosi tvrde gene hercegovačkih korijena pa se ne da slomiti, nego prihvaća cijelu Lijepu Našu kao svoju rodnu grudu, a svoj hrvatski narod i njegov jezik kao svoj u svim dijalektima. Njegova velika pjesnička duša grli sveukupni hrvatski korpus. dr. sc. Vlado Nuić iz recenzije zbirci “Duša mi gori”

Antologija Šimićeva novijeg pjesništva svjedočanstvo je o iznimno plodnom i osebujnom autoru čiji ga je životni usud uzdigao na svehrvatska obzorja: nisu mu dali da bude prorokom u svom rodnom selu u bosanskoj Posavini, hrvatskoj Foči nadomak Save (za razliku od poznatije Foče na Drini) koju je proslavio stihom u izbjeglištvu, svi hrvatski gradovi mu postaše drugi dom, jedan je od rijetkih peroljuba koji pjeva na sva tri hrvatska jezična izričaja, spaja dvije hrvatske domovine (Hrvatsku i BiH), učvršćuje veze hrvatskog sjevera i juga… Njegovo pjesništvo je razapeti križ između obaju obala Save, sela i metropole, Markova trga i Pantovčaka, Jadrana i Slavonije, svehrvatska knjiga između korica srca i uma, zemlje i neba…Mladen Vuković, književnik i publicist iz recenzije zbirci “Sve moje ljubavi”