Petar Mančun

Petar Mančun (Dubrovnik, 14. travnja 1803.Rim, 26. srpnja 1888.[1]), hrvatski bakrorezac, tajnik Papinskog hrvatskoga zavoda svetog Jeronima i predsjednik Bratovštine sv. Duha u Rimu.[2]:177. Grafičarsku vještinu stekao je u Rimu. U duhu hladnih kanona klasicizma radio je bakroreze prema vlastitim predlošcima, a ponajviše prema djelima talijanskih majstora renesanse, baroka i suvremenika.[3]

Petar Mančun
Petar Mančun
Rođenje 14. travnja 1803.
Smrt 26. srpnja 1888.
Nacionalnost Hrvat
Utjecao Josip Mančun
Portal o životopisima

ŽivotopisUredi

Rođen je u Dubrovniku od oca Ivana rođenog Dubrovčanina i majke Anne Rose Pirri rodom iz Rima. Dok mu je otac dulje vremena bio na moru tijekom opsade Dubrovnika 1806. majka je s njim jedva pobjegla s Pila u zaštićeni Grad. Nakon završetka opsade pronašla je razgrabljen sav imutak i dobila vijest da joj je muž zarobljen u Alžiru pa je ostala na milosti muževih rođaka. Na poziv bake Petar s majkom odlazi u Rim 1811. godine. Od 1815. godine na papinskom Zavodu sv. Mihovila izučavao je slikarstvo i bakrorezbarstvo.[4] Godine 1816. s majkom putuje u Gibraltar oslobođenom ocu koji 1818. godine u Genovi umire. Po povratku u Rim besplatno je primljen na isti zavod gdje brzo napreduje. Već drugu njegovu sliku Mater Amabilis pohvalio je sam papa. Sljedeću inačicu iste slike posvetio je narodu dalmatinskom, a napose svom rodnom Dubrovniku.[5] Godine 1824. završava studij grafike.[6] U papinskoj je komornoj halkografiji mnogo radio u rimskom klasicističkom duhu na vlastitim predlošcima s uzorima u talijanskim majstorima. Sveta ga je Stolica 1850. godine ocijenila jednim od najboljih rimskih umjetnika.[7] Iste su ga godine Paolo Mercuri i Tommaso Minardi ocijenili vrlo sposobnim i prikladnim za javnog učitelja u rezarstvu.[5] Dok je bio tajnikom Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima kod njega je stanovao Franjo Rački.[2]:156. Zajedno sa sinom Josipom radio je bakroreze i slike za prigodu objave enciklike Grande Munus pape Lava XIII. i na grafikama za posvetu nove katedrale u Đakovu.[2]:177. Imao je više djece, a Josip ga je i profesionalno nasljedovao.[5]

IzvoriUredi

  1. Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima, In memoriam Msgr. Pavao Jesih, objavljeno 1. studenoga 2014., pristupljeno 1. listopada 2020.
  2. 2,0 2,1 2,2 Peloza, Makso, Značenje rada Franje Račkoga u rimskim i talijanskim arhivima i bibliotekama za razvoj hrvatske historiografije
  3. LZMK / Proleksis enciklopedija: Mančun, Petar, pristupljeno 4. listopada 2020.
  4. Kocijanić, Juraj, Pape i hrvatski narod, 2. nadopunjeno izdanje, Hrvatski populacijski pokret, Zagreb, 1998., ISBN 953-97630-0-2, str. 382.
  5. 5,0 5,1 5,2 Kukuljević Sakcinski, Ivan, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Narodna tiskara Dra Ljudevita Gaja, Zagreb, 1858., str. 234.-237.
  6. Mančun, Petar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, objavljeno 2020., pristupljeno 1. listopada 2020.
  7. Mrkun, Antun, Crkveni priručnik, Zagreb, 1922.