Plebiscit u Bajskom trokutu 1919.

Na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. se odlučivalo o poslijeratnom uređenju europskog kontinenta, pa tako i graničnih pitanja.

Polazeći od 14 točaka američkog predsjednika Wilsona, i Hrvati iz južne Ugarske su se nadali da će i oni uspjeti izaći iz Ugarske u novu južnoslavensku državu.

Austro-Ugarska se raspala. Ostajalo je pitanjem koje će nove države nastati i koje će granice stare i nove države imati prema glavnim nacijama bivše Monarhije.

Kraljevina SHS se borila za prostore južne Ugarske, a za njih je bila iznimno zainteresirana sama Mađarska (odnosno nekadašnja Kraljevina Ugarska). Krajevi južne Ugarske su Mađarskoj bili od iznimnog značaja, za razliku od Trojednice, od koje je praktično odmah odustala, jer je bilo očigledno da tu neće imati što isposlovati.

Budući da je predstavljala poraženu stranu u ratu, Mađarska je bila u težem pregovaračkom položaju. No, koristila se rivalstvom Kraljevine SHS i Rumunjske oko toga kome bi trebala pripasti jedan drugi kraj južne Ugarske - Banat. Srbijanski krugovi, koji su predstavljali državu članicu pobjedničke koalicije, Kraljevinu Srbiju, su bili ponajprije zainteresirani za Banat, a Bačka i Baranja su im bile sporedne, jer su imale znatno manji broj Srba, dok im Hrvati predstavljali "nepoželjni višak" (v. Pašićevu izjavu Dosta je od Latina.), unatoč toliko proklamiranom jedinstvu Južnih Slavena i toliko promicanoj priči o oslobađanju bratskih naroda. Pokazalo se na kraju da Pašić i klika nisu te krajeve prvotno uopće ni tražili, nego se stvar tek pomakla nakon što su tamošnji bunjevački Hrvati inicirali akcije prema srbijanskim vlastima i Mirovnoj konferenciji.

U vrijeme dok se pregovaralo, područje južne Ugarske bilo pod srbijanskom i francuskom vojnom okupacijom i upravom.

Stvari su pokazivale da su beogradski vladajući krugovi zapostavili tamošnje južne Slavene, vrlo vjerojatno radi dobivanja Banata se žrtvovalo Bačku i Baranju. Naposljetku je tamošnji bački Hrvat Blaško Rajić (umjesto Lajče Budanovića, koga su prvo predložile srbijanske vlasti) 14. ožujka 1919. otišao na Parišku konferenciju spasiti što se spasiti dâ.

I doista, Rajić je uspio izboriti da Subotica s okolicom uđe u novu južnoslavensku državu, što je bilo uspjehom, obzirom na okolnosti da su prethodno nepripremljena izaslanstva slabo pregovarala oko Bačke. Prijetilo je da Kraljevina SHS uopće ne dobije ništa sjevernije od Dunava, čime bi primjerice, Osijek postao pogranični grad.

Cijena je bila ta što se nije uspilo izboriti Baju i okolne krajeve, u kojima je živjela brojna zajednica bunjevačkih i šokačkih Hrvata, tako zvani Bajski trokut.

Bački Hrvati su se pokušali izorganizirati i još jednom spasiti nešto iz već izgubljenog (teritorije se već bilo odredilo), pa su predložili da se pošalje izaslanstvo na Parišku konferenciju koje bi zamolilo predstavnike na Konferenciji neka organizira plebiscit.

Nešto se uspjelo u svezi s tim. Uspjeli su izboriti to da se vojno zapovjedništvo suglasilo i dopustilo da se održi plebiscit u Bajskom trokutu kojeg bi nadzirala Kraljevina SHS.

Prema procjenama Petra Pekića, hrvatskog znanstvenika iz južne Ugarske, plebiscit bi prošao povoljno za bunjevačke Hrvate odnosno izglasovalo bi se ujedinjenje sa južnoslavenskom državom i to već u roku od osam dana, jer je čak i veliki dio Mađara i Nijemaca iz južne Ugarske bio za takvi ishod plebiscita. Za taj se plebiscit uvelike angažirao Martin Matić koji je ponajviše se angažirao da bi spasio Bajski trokut za Kraljevinu SHS i uvući tamošnje Južne Slavene u zadnji vlak za ulazak tih krajeva u prijateljsko okružje, novu južnoslavensku državu i time ujedno ih spasiti od revanšističkog bijesa mađarskih vlasti, posebice od imanentnih ogromnih teritorijalnih gubitaka što su trebali biti potvrđeni mirovnim ugovorima u Parizu. Posla se prihvatio odmah. Kod srbijanskih vlasti koje su onda bile držale pod vojnom okupacijom južnu Ugarsku do demarkacijske crte je nastojao izboriti suglasnost za svoje akcije. Znao je da mu srbijanski radikali neće biti od pomoći, jer su čak i naginjali protiv njegove incijative, pa se okrenuo demokratima, kod kojih je i našao razumijevanje. Tako je u studenom 1920. postao velikim županom i vladinim povjerenikom za Baju i Bajski trokut, što mu je dalo dodatnog prostora za njegove zamisli. Dao se u akciju te je krenuo agiritati među siromašnijim društvenim slojevima, u čemu je toliko bio uspješan da je čak polučio interes kod polovice Mađara i Nijemaca za ulazak u novu južnoslavensku državu.

Opstrukcija ovog plebiscita je došla sa neočekivane strane: bački veliki župan dr Kosta Bugarski kojeg je imenovala srbijanska vlada u Beogradu je unatoč vojnom odobrenju zabranio plebiscit.

Uz to je u lipnju 1920. vlada u Beogradu ostavila tamošnje Južne Slavene na cjedilu. Bez znanja naroda u sjevernoj Bačkoj je obećala Antanti da će povući svoje postrojbe iz Baranje i Bajskog trokuta. Službeno nije bilo vijesti o tome, nego su kružile glasine koje su uznemiravale. Matić je nastavio ustrajno raditi nadajući se da će mu akcija ipak uspjeti. Nada se pokazala uzaludnom. Antanta nije ništa učinila po tome, a u ožujku 1921. je beogradska vlada smijenila Matića sa dužnosti i postavila novog povjerenika koji uopće nije imao žar za Bajski trokut kao Matić.

Vidjevši da stvari izmiču, tamošnji Hrvati su se angažirali i pokušali nekim novim mjerama spasiti Bajski trokut za Kraljevinu SHS. Josip Đido Vuković, koji je bio iz tih krajeva je pokrenuo akciju kojom bi se zamijenilo Potisje koje je bilo naseljeno uglavnom Mađarima za Bajski trokut, no time je sebe navukao bijes vlasti koje su imale druge interese i koje su ga optužile za veleizdaju.

Naposljetku se svaka nada ugasila kad je srbijanska vlada naredila evakuaciju svojih postrojba za 18. kolovoza 1921., koja se do kraja sprovela dva dana poslije.

Vidi jošUredi

(en:1919 Polish coup d'état attempt in Lithuania)

Vanjske poveznice i izvoriUredi