Miroslav Krleža: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika 31.16.114.7 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika RadioElectrico |
|||
Redak 33:
Po stvaranju [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]] Krleža se, fasciniran [[Vladimir Iljič Lenjin|Lenjinom]] i sovjetskom revolucijom, angažira u [[komunizam|komunističkom]] pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do [[Stjepan Radić|Radićeva]] ubojstva, pisao [[Srpski jezik|srpskom]] ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca ([[Antun Branko Šimić|Šimić]], [[Tin Ujević|Ujević]], [[August Cesarec|Cesarec]], [[Vjekoslav Majer|Majer]], [[Dobriša Cesarić|Cesarić]], [[Ulderiko Donadini|Donadini]], [[Ivo Andrić|Andrić]]...). Već je potkraj [[1920-ih|dvadesetih godina]] prošlog stoljeća dominantan lik u književnom životu [[Kraljevina Jugoslavija|jugoslavenske]] države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima ([[poezija]], [[roman]], [[drama]], [[esej]], memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u [[1930-ih|tridesetima]], u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.
Približavanjem [[Drugi svjetski rat|Drugoga svjetskog rata]] Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima [[Socrealizam|socrealizm]]a koji su postali obvezatnima u razdoblju zreloga staljinizma, a još više čistkama u kojima je [[Staljin]] iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih [[demokracija]] koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila [[Antanta|Antante]], kasnijih geopolitičkih manipulatora u [[Versailles]]u, preko [[nacizam|nacističkog]] i [[Fašizam|fašističkog]] [[totalitarizam|totalitarizma]] kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim sudruzima iz komunističke partije, ipak su ga željeli za potpredsjednika [[AVNOJ]]-e.<ref name="Čepo">[[Zlatko Čepo|Čepo, Zlatko]]. ''<u>[[Zvane Črnja]]: '''Sukobi oko Krleže''' (1983.)</u>'' (ocjene i prikazi) // [[Časopis za suvremenu povijest|ČSP]], Vol. 16, br. 1 (1984.), str. 123. – [http://books.google.hr/books?id=XJZpAAAAMAAJ&q=brigadu 126.,] {{ISSN|0590-9597}} {{Citat|Zbog neprijateljske ofenzive Špoljarić nije otišao u Zagreb, već u 13. primorsko-goransku brigadu i nije obavio taj zadatak. Ne vjerujemo kako je to bila jedina Titova inicijativa da se na oslobođeni teritorij dovede Miroslav Krleža, kojemu je bilo namijenjeno mjesto potpredsjednika AVNOJ-
Nakon proglašenja NDH Krleža se našao u [[Zagreb]]u. [[Luigi Salvini]], tadašnji kulturni ataše talijanskog veleposlanstva u Zagrebu<ref>[[Stanko Lasić]], ''Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži'', knjiga treća, Globus, Zagreb, 1989., str. 150-151.</ref> mu je bio ponudio propusnicu za [[Italija|Italiju]], no on to odbija kao što odbija i odlazak u partizane jer mu je svejedeno, kao što je Krleža govorio, hoće li ga „Dido ([[Eugen Dido Kvaternik]])<ref>Stanko Lasić, ''Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži'', knjiga treća, Globus, Zagreb, 1989., str. 28 i 31.</ref> ili Đido ([[Milovan Đilas]])<ref>Stanko Lasić, ''Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži'', knjiga treća, Globus, Zagreb, 1989., str. 28 i 32.</ref> ubiti“.
[[Datoteka:Stevan Kragujevic, Tito i Miroslav Krleza, Narodno pozoriste, 100 predstava Fedra.JPG|mini|Miroslav Krleža je iskoristio ugledni položaj unutar Komunističke partije i osobno prijateljstvo s Josipom Brozom Titom za zaštitu samobitnosti hrvatskog jezika: bez Krležine bi zaštite [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]] bila teško ostvariva zamisao.]]
|