Stvarna Kristova prisutnost u euharistiji: razlika između inačica

Prema [[katoličanstvo|katoličkom]] nauku su nauku tijelo i [[krv Kristova]] u euharistiji «istinski, bitno i stvarni prisutni» (nedostaje izvor). Po euharistijskoj [[molitva|molitvi]] koju izgovara [[svećenik]], a posebno po [[epikleza|epiklezi]] (zazivu [[Duh Sveti|Duha Svetoga]]) i riječima pretvorbe (konsekracije) događa se [[misterij]] [[pretvorba (transupstancijacija)|pretvorbe]] [[kruh]]a i [[vino|vina]] u Kristovu tijelo i krv Kristovu. Budući da je Kristova zapovijed «ovo činite meni na spomen» (nedostaje izvor) bila upućen apostolima, danas samo zaređeni svećenici mogu valjano slaviti euharistiju i vršiti pretvorbu, jer su samo oni nasljednici [[apostol]]a.

Od [[9. stoljeće|9. st.]], pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista sve se više objektivizira i o tome se pod utjecajem [[Aristotel]]ove filozofije sve više filozofira i teologizira. Tako da [[1215.]] g. [[Četvrti Lateranski koncil]] proglašava [[dogma|dogmu]] o transupstancijaciji. Od tog vremena su se vremena u katoličkoj tradiciji razvili razni oblici štovanja presvetog sakramenta: [[euharistijsko klanjanje|klanjanja hostiji]], izlaganja u pokaznicama konsekriranih [[hostija]] i vina, [[tijelo]]vske procesije itd. Izvještaji o čudima vezanim uz presveti sakrament kao npr.: hostije koje krvare, pretvaranje hostije u tzv. Čovjeka boli, i sl. potkrepljuju i potvrđuju ispravnost dogme.

Za [[Katolička Crkva|Katoličku Crkvu]] je dakle u posvećenoj hostiji [[Isus]] realno prisutan i ostaje prisutan također i nakon misnog slavlja, zbog čega se hostije čuvaju u [[tabernakul]]u i zbog čega katolici ne samo štuju hostiju kao npr. likovne prikaze Isusa, nego se klanjaju hostiji u kojoj je pravi [[Bog]] Isus Krist prisutan. Katolička teologiju ne vidi nikakvu oprečnost između činjenice da i nakon pretvorbe kruh i vino ostaju oblikom kruh i vino ite vjere, da je u euharistijskom kruhu i vinu Kristova prisutnost prava i stvarna.

[[Pravoslavlje|Pravoslavne Crkvecrkve]] također vjeruju, da su posvećeni [[kruh]] i [[vino]] u euharistiji uistinu tijelo i krv [[Krist]]ova.

Luteranski stav prema realnoj prisutnosti [[Krist]]ovoj u euharistijskom kruhu i vinu se u mnogočemu razlikuje od rimokatoličkogkatoličkog. Luther odbacuje svaku upotrebu euharistijskog [[kruh]]a i vina koja nije utemeljenutemeljena na evanđeoskim izvještajima o posljednjoj večeri, ponajprije u [[Tijelovo|tijelovskim]] procesijama. Sakrament se po njegovom shvaćanju mora podijeliti i odmah za vrijeme euharistijske službe konzumirati. Dakako i [[Martin Luther|Luther]] vjeruje u realnu prisutnost Kristovu u euharistijskom kruhu i vinu.

I nakon Lutherova odcjepljenjaotcjepljenja od [[Rim]]a i nakonte njegove smrti u Luteranskimluteranskim Crkvamaje jecrkvama ostala praksa izlaganja presvetog sakramenta u monstrancama i pohranjivanja u svetohraništu ili [[tabernakul]]u. Dakako da su i Lutheraniluterani dugo godina nakon njegoveLutherove [[smrt]]ismrti razlikovali konsekrirani [[kruh]] od običnoga i prema [[hostija]]ma preostalim nakon mise se odnosili se na sličan načina kao što to čine i rimokatolicikatolici. Sam je Luther je otpuštao [[župnik]]e iz službe koji nisu pravili razliku između konsekriranih i nekonsekriranih hostija. Lutherov odnos pun strahopoštovanja prema kosekriranim hostijama i vinu potvrđuje njegovu osobnu vjeru u [[Krist]]ovu realnu prisutnost.

Prema Lutherovom uvjerenju da je Krist u slavljenju mise realno prisutan, njegovu krv i tijelo mogu primiti i vjernici i nevjernici. Dakle, vjera ne uzrokuje sakrament, nego Isusovo obećanje «Ovo je moje tijelo, – Ovoovo je moja krv». Po Kristovoj prisutnosti u euharistiji, koja nije uvjetovana osobnom vjerom, svaki pričesnik bio on vjernik ili ne, prima okrepu i snagu. Sakrament stvara vjeru, a ne vjera sakrament.

U pogledu realne prisutnosti Kristove prisutnosti u euharistiji tek nakon Lutherove smrti dolazi do različitosti među luteranima. Prema shvaćanju [[Philipp Melanchton|Philippa Melanchtona]], koje je kasnije bilo zapisano u luteranskim vjeroispovijestima, je Krist je prisutan «u, s, i pod» prilikama kruha i vina. Ali to se shvaća tako da je realna prisutnost aktualna samo za vrijeme euharistijskoga slavlja, ne nakon toga.