Ana Rukavina: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
→‎Anino Pismo: {{Wikiizvor section}}
Sombrero (razgovor | doprinosi)
brisano prepisano
Redak 8:
== Anino Pismo ==
{{Wikiizvor section}}
{{ {{#ifeq:|{{void}}|void|subst!}}|{{PAGENAME}}[[Kategorija:Potrebno dodati subst:]]}}
Dobar dan,
 
ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru.
 
Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.
 
Sredinom 2005. kronično iscrpljenja završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kuci i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story.
Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici.
 
Pa, zar je moguće da vise nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim.
Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.
No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i sto je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško.
 
Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka.
Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.
 
Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.
 
Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.
 
Zapravo mi je teško sročiti sto Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me ocekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve sto sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama.
Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.
 
Želim vam ugodan dan!
 
Hvala!
 
Ana Rukavina
 
== Zaklada Ana Rukavina ==
{{main|Zaklada Ana Rukavina}}
[[Slika: Zaklada_120_240.gif|thumb|200px|right|Zaklada Ana Rukavina]]
 
U studenom 2006. godine bili smo svjedoci iznimne plemenitosti i dobrote koju su iskazali mnogobrojni pojedinci, udruge i tvrtke u našem društvu, kako bi vratili nadu u život jednoj mladoj ženi.
"Želim život!" - napisala je Ana Rukavina Erceg i ganula hrvatsku javnost. Iskrenom molbom za pomoć, 29-godišnja novinarka Vjesnika, koja se liječila od leukemije, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Kako bi se Ani pomoglo u nabavci skupih lijekova te eventualnom liječenju u SAD-u pokrenuta je akcija "Želim život!" kojoj se svesrdno odazvao velik broj dobrih ljudi. Hrvatska je još jednom pokazala da može kad to uistinu hoće.
Unatoč svim naporima liječničkog tima, "dragih sestrica" kako ih je Ana zvala, te njenoj osobnoj hrabrosti i želji za životom, Ana nas je jednog nedjeljnog jutra napustila, a njezine riječi potaknule su nas na razmišljanje i o drugim ljudima koji žive među nama i koji se liječe od te ne tako rijetke bolesti, a oni i njihove obitelji i prijatelji nemaju priliku ili ne mogu doći do značajnije pomoći i podrške u tim zahtjevnim i teškim trenucima. Ana nam je ostavila topla i radosna sjećanja, ali i misiju da damo sve od sebe da na odjelima bolnica bude što manje "malih ćelavih glavica".
Naime, u Hrvatskoj ne postoji dovoljno razvijen sustav dobrovoljnog darivanja koštane srži. U postojećem hrvatskom Registru nedovoljan je broj darivatelja, a oni su do početka akcija Zaklade Ana Rukavina uglavnom bili članovi obitelji oboljelih. Ukoliko bolesniku koštanu srž ne može dati netko od najbližih krvnih srodnika, darivatelj se traži izvan Hrvatske, a taj postupak traje i do 6 mjeseci.
S druge strane, postupak tipizacije, odnosno ulazak u registar potencijalnih darivatelja koštane srži, iznimno je jednostavan proces, a ujedno je i besplatan za darivatelja. Vađenjem krvi u Zavodu za tipizaciju tkiva ili u sklopu jedne od akcija Zaklade postaje se potencijalni darivatelj koji će možda jednom imati priliku nekome spasiti život. Potrebno je samo razviti postojeći Registar darivatelja koštane srži i stvoriti banku matičnih stanica.
Brojni građani koji su ovih dana pomogli našoj Ani potaknuli su nas da pomognemo i drugim ljudima koji se liječe ili će se u budućnosti liječiti od ove zloćudne bolesti, te da pružimo podršku i informacije njihovim obiteljima i prijateljima. Svjesni da se svatko od nas može naći na toj listi potrebitih, pozivamo sve građane Republike Hrvatske da se uključe u humanitarne akcije Zaklade.
Anin mail, koji je krajem prošle godine počeo kružiti našim računalima, pokazao je da među nama itekako ima dobrote. Vjerujemo da zajedničkim naporima sigurno možemo uspjeti u daljnjem razvoju Registra i izgradnji banke, koji će uslišiti molbe mnogih koji u tišini svojih bolničkih soba ne žele ništa više od običnog života.
 
== Vanjske poveznice ==