Razlika između inačica stranice »Immanuel Kant«

Dodana 6.062 bajta ,  prije 13 godina
m (robot Mijenja: hy:Իմանուիլ Կանտ)
 
I Kritiku praktičkog uma je Kant podijelio na dva dijela: prvi donosi [[elementarno|elementarnu]] nauku čistoga praktičkog uma, a drugi metodologiju čistoga praktičkog uma. Elementarna nauka se opet dijeli na [[analitika|analitiku]] i [[dijalektika|dijalektiku]] čistoga praktičkog uma. Analitika donosi u tri poglavlja nauku o a) ''načelima'', b) ''pojmu predmeta'' i c) ''pokretalima čistoga praktičkog uma''.
 
 
Manji dodatak Dino-Josip Ključarić, 2002.:
'''I.Kant:»KRITIKA PRAKTIČKOG UMA»
Druga knjiga: Dijalektika čistog praktičkog uma'''
 
 
== O dijalektici čistog praktičkog uma uopće
(prvo poglavlje) ==
 
 
Čisti um razmatran spekulativno ili praktički ima u svako doba svoju dijalektiku. Za uvjetovano traži apsolutni totalitet uvjeta. Taj apsolutni totalitet uvjeta se nalazi u stvarima samima po sebi, što isključuje pojave. Pojave (privid) se odnose na sljedeće; Svi pojmovi se odnose na osjetilni sustav (zorovi), a to nam onemogućuje da spoznamo stvari same po sebi. Tu se stvara dijalektika. Dakle, promatramo oprečnosti čistog uma u sintezi stvari samih po sebi i zorova.
Ta dijalektika se ne bi primjećivala da um nije u proturječju sa samim sobom, tj. za svako uvjetovano traži neuvjetovano (zor). Prikazat ću u dvije točke kako Kant objašnjava proces dijalektike.
 
 
 
1. Um se prisiljava da traga za izvorom tog privida (neuvjetovano) da bi ga mogao ukinuti. Ključ za izlaz iz tog traganja jest u spoznaji uvida u viši i nepromjenjivi poredak stvari u kojem smo sada i u kojem nas određeni propisi upućuju k najvišem umskom određenju prema kojem usmjeravamo svoj opstanak.
2. Taj labirint dijalektike jest zabluda uma jer nas tjera da nađemo ključ da bi smo izašli iz istog labirinta u koji nas dijalektika uma ubacuje, poput perpetuum mobille.
 
 
Za primjer Kant uzima pojam filozofije kao ljubavi prema mudrosti; u kratko, filozof se posvećuje svladavanju samog sebe za opće dobro. On kao majstor u poznavanju mudrosti svjestan sebe i znanja koje posjeduje pao bi u zamke svojih taština kada bi si priznao to što jest jer tada bi bio u proturječju sa samom znanošću kojom se bavi.
 
 
 
Tu postoji slijedeći problem:
(Definicija)
1. Odredbeni razlog čiste volje (čistog praktičkog uma) jest moralni zakon.
Odredbeni razlog = moralni zakon
2. Najviše dobro čistog praktičkog uma nije odredbeni razlog.
Najviše dobro ≠ odredbeni razlog
Konstatacija: Ako je najviše dobro samo pojam i nije objekt, tada je podložan odredbenom razlogu čiste volje koja je određena principima autonomije.
 
 
O dijalektici čistog uma u određivanju pojma o najvišem dobru
 
Najviše dobro je dvosmislen pojam! Kant ga usmjeruje preko dva pojma: Supermum (vrhovno) i consummatum (savršeno). Prvo je izvorno i neuvjetovano (orginarium), a drugo neovisno o nekoj većoj cjelini iste vrste (perfectissimum).
 
 
Vrhovno dobro
Supermum (vrhovno) consummatum (savršeno)
izvorno i neuvjetovano (orginarium) neovisno o nekoj većoj cjelini iste vrste (perfectissimum)
 
Primjer:
 
Postavimo krepost kao vrhovni uvjet i blaženstvo kao svrhu po sebi u svijetu.
Zatim promotrimo njihovu povezanost na dva načina: 1. Analitički (logička povezanost)
Zakon jednakosti 2. Sintetički (realna povezanost)
Zakon uzroka
 
 
Kant nam daje primjere dvaju filozofskih škola (epikurovska i stoička) i konstatira njihovu pogrešku: "Stoik je tvrdio da je krepost cijelo najviše dobro, a blaženstvo svijest o njezinu posjedovanju kao pripadna stanju subjektovu. Epikurovac je tvrdio da je blaženstvo cijelo najviše dobro, a krepost samo forma maksime da se čovjek natječe za blaženstvo, naime u umnoj upotrebi sredstava za nj. Međutim je iz analizičke sinteze jasno da su maksime kreposti i maksime vlastitog blaženstva u pogledu svoga vrhovnog dobra posve raznovrsne i premda pripadaju jednom najvišem dobru, ipak su daleko od toga da bi ga napravile mogućim, pa se čak u istom subjektu međusobno veoma ograničavaju i oštećuju."
 
Stoga postavlja pitanje:"Kako je najveće dobro moguće kada su krepost i blaženstvo u sukobu?" (jer su različiti elementi suprotnih maksima).
 
Budući da se veza, kao što smo vidjeli, ne može analitički riješiti, vezana je sintezom pojmova. Sinteza se odnosi na empirijsko, pa će dedukcija toga pojma biti transcendentalna, tj. a priori je nužno da se moralno dobro proizvede pomoću slobodne volje.
Dakle, najviše dobro se ozbiljuje našom voljom.
 
 
I. Antinomija praktičkog uma
 
Po principu najvećeg dobra koje smo sveli na sinteze…, krepost i blaženstvo ne idu jedno bez drugoga u svrhu najvećeg dobra. No, kako je veza sintetička, krepost mora tada biti protiv blaženstva ili obrnuto. –NEMOGUĆE! (zašto?) Zato jer maksime koje odredbeni razlog stavljaju u težnju za blaženstvom nisu moralne! -Sjetimo se definicije iz prvog poglavlja: "Odredbeni razlog čiste volje jest moralni zakon!", pa ne mogu ostvariti krepost. "Ako je dakle najviše dobro prema praktičkim pravilima nemoguće, onda i moralni zakon koji zapovijeda da se ono unaprijeđuje, mora biti fantastičan i postavljen na praznim uobraženim ciljevima, dakle po sebi lažan."
 
 
 
II. Kritičko ukidanje antinomije praktičkog uma
 
Kant koristi za rješavanje problema u svrhu ozbiljenosti najvišeg dobra ključnu riječ – pojava, koja i u čistom umu kao i praktičkom ima isto funkcionalno ponašanje. Naime, dokazuje da se objekt ne nalazi u pravom protujriječju. Stoga tvrdi da je apsolutno neispravno tumačenje da je težnja za blaženstvo osnov kreposne nastrojenosti, no drugo (gdje kreposna nastrojenost nužno proizvodi blaženstvo) nije tako apsolutno neispravno, pa ga naziva prividnim protivrječjem praktičkog uma sa samim sobom. Tu je zabluda epikura i stoika što nisu bili svjesni da je praktički moguće da "Čovjek … ako je krepostan, a nije u svakom djelovanju svjestan svoje čestitosti, neće radovati životu, kako god mu bila povoljna sreća u fizičkom stanju života. No može li se u njemu, da bi se tek napravio kreposnim, dakle još prije nego što on tako visoko ocijeni moralnu vrijednost svoje egzistencije, hvaliti duševni mir koji će proizaći iz svijesti o čestitosti za koju on ipak nema osjetila?"
Od Kreposti prema blaženstvu. Odredbeni razlog: Ako djelujem po principu čudorednosti mogu očekivati blaženstvo. Blaženstvo jest kao posljedica čudorednosti.
 
Autor: Dino-Josip Ključarić, 2002.
 
==Kantova nauka o religiji==