Razlika između inačica stranice »Immanuel Kant«

Dodan 12.441 bajt ,  prije 12 godina
 
Temeljne misli svoje filozofske nauke o religiji Kant razvija u djelu „''Religija unutar granica čistoga uma''“. On tu razlaže umsku vjeru u njezinom odnosu prema crkvenoj vjeri. U četiri dijela govori o: 1) ''radikalnom zlu unutar ljudske naravi''; 2) ''borbi dobrog i zlog principa za gospodovanje nad čovjekom''; 3) ''pobjedi dobrog principa nad zlim i uspostavljanje Božjeg kraljevstva na zemlji '' i 4) ''pravoj i lošoj službi pod gospodstvom dobrog principa ili o religiji''.
 
 
Manji dodatak - Dino-Josip Ključarić, 2002, Zagreb.
 
==
I.Kant:»RELIGIJA UNUTAR GRANICA ČISTOGA UMA»
IV. dio: O službi pod vladavinom dobrog principa ili o religiji i svećenstvu ==
 
Uvod
 
Kroz čisti um spoznajemo zakone, tj. praktičke principe prave i jedine religije . Za crkvu pak postoje neki statuti koji su proizvoljni unatoč tome što se mogu držati objave jer su proizvod naše moralne prosudbe. Po Kantu su ti statuti u mogućnosti biti jednako dobre forme kao što su praktički principi jedine i prave religije, no ipak takova vjera, temeljena na statutima ne može biti opća prava religija (jer je time ograničena na jedan narod) i drugi razlog toj nemogućnosti jest taj što sebe kao proizvod našeg moralnog prosuđivanja predstavlja jednako važnom kao i samu objavu! Kant takvu vjeru (statutarnu religiju) naziva religijskom zabludom . Dakle, sama služba slavljenja Boga jest zavaravanje jer ona kao proizvod čovjeka ne može biti od iste važnosti kao i Božji, tj. stvarni zakoni one prave i stvarne (jedine) religije, pa se, kaže Kant, protive onoj prvotnoj, istinitoj službi koju Bog sam zahtjeva. U narednim poglavljima autor detaljnije izlaže mogućnosti religijskih zabluda po već navedenom počelu.
 
 
1. O općem subjektivnom razlogu religijske zablude
 
Za Kanta je antropomorfizam najveća opasnost za praktički odnos čovjeka i Boga (prava religija). Božja volja i naša moralnost zbog toga dolaze u oprečnost jer same sebi pod tim elementom pravimo Boga po svojim vizijama (individualna moralnost i sl.) da bi ga slavili kao svog tvorca i tako mu se umilili, (problem) no ako je taj stvoreni Bog naš ideal kojemu se umiljujemo da bi smo dobili osobno zadovoljstvo i neku vrstu duševne koristi i lagode, tada je to idolatrija (ipak da to ne bude tako moramo srušiti te svoje ideale da bi smo, valjda, uz objavu dobili neku čistu sliku Boga). Također je zabluda način iskazivanja naše naklonosti Bogu u obliku žrtve (ispaštanje, mučenje tijela, hodočašće, post…), jedna vrsta čovjekove zablude ukoliko se ta svali na neko pridobivanje te naklonosti i skupljanje bodova za eventualni raj… Ipak, čovjek svojim srcem koje je preslabo da se drži moralnih i Božjih zakona pokušava se na taj način iskupiti i nekako pomoću tih žrtvi (čulno) uzdići same te prirodne radnje (geste) do pratnje intelektualnih ideja koje dobivaju svrhu, bar koliko jest to svrhovito (što zna samo Bog), a mi sebi sami po svom sudu i raspoloženju duše određujemo je li to dovoljno da zaslužimo oprost, što je opet naša obmana, tj. vrsta zablude jer se svodi na apsurd: sebi sudimo, sami si određujemo pokoru, iz nje izvlačimo opravdanje za uzrok vlastitog suda nad sobom i tako dolazimo do osobnog duševnog zadovoljstva jer smo izravnali račun sa sobom u ime ideala, tzv. Boga, maksime prema kojoj smo sami postavili okvire naših načela, no gdje je tu Bog? -Antropomorfistički je ograničen!
U kršćanstvu: nije mi posve jasno gdje Kant izostavlja zapovijed ljubavi po kojoj baš po svom moralu i putu čistog srca, kroz koje nam govori Duh sveti kao savjest (conscinentia), dolazimo do spoznaje i prosudbe o sebi, ukoliko je i to zabluda?
 
 
2. Moralni princip religije koji je protivan religijskoj zabludi
 
Kant na početku postavlja slijedeći princip do kojeg je došao u prvom poglavlju: "U sve , osim dobrog vođenja života, što čovjek može činiti da bi bio Bogu mio, jest čista religijska zabluda i tobožnja Božja služba." (…predestinacija kao problem?) Opet ako je to doista tajna koju Bog nalaže čovjeku da čini, tada to nije zabluda već Objava, pa čovjek tada vjeruje da može činiti…, a to ispovijedanje takove objave bilo bi, po Kantu, opasna religiozna obmana jer bi čovjek sveo svoju vjeru na iznuđivanje Božje milosti. Dakle, ipak je prvo i pravo dobro vođenje života i pridržavanje moralnih zakona, a to je ujedno i direktno obraćanje Bogu. Naša nadanja su ipak na nekakav način obmana. Ukoliko se doista držimo načela dobrog vođenja života i morala, tj. dajemo koliko je u našoj moči ( jer čovjek nije dosljedan nikada toliko da može davati onoliko koliko jest u mogućnosti), um nas po nekoj logici ostavlja u uvjerenju da će ono ne udovoljeno biti nadoknađeno od najveće mudrosti na nekakav tajanstven način. Ako bi crkva pak znala neki pouzdan način na koji Bog nadopunjuje nedostatke u ljudskom rodu i na koji način osuđuje i vječno odbacuje ljude postavlja Kant pitanje: "Tko je onda ovdje zaista nevjernik?" –Onaj koji vjeruje, a ne zna kako će doći ono u što se nada ili pak onaj koji hoće potpuno znati način izbavljanja čovjeka od zla, inače gubi sve nade?
 
Kant govori o crkvenim službenicima pa postavlja princip: "Ukoliko se čovjek i najmanje udalji od gornje maksime, onda tobožnja služba Boga nema više nikakve granice jer preko te maksime je sve proizvoljno."…pa žrtva njegove osobe time što sebe daje za svijet podrazumijeva duševnu želju da bi ta žrtva bila uzeta u račun za to uvjerenje unatoč ne pridonošenju svoje moralne nastrojenosti Bogu. Kakvo je to onda mehaničko služenje?-Nema razlike između jednih i drugih. Nitko nije odabraniji zbog hijerarhije(npr. ako licemjer hodočasti ili pak podmeće svoje nagnuće prema Crkvi, ne gleda se na to, već na iskrenost molitve- Kant govori o čistom srcu?). Dakle, vrijednost nije zabluda (citiram Kanta) "…čist prilog koji djeluje u pravcu najvećeg onog što je najbolje u svijetu…".
 
Religiozno praznovjerje je zabluda koja se očituje u religioznim radnjama kulta koje teže u izvršenju nečega u vidu pravdanja. Religiozno zanesenjaštvo je zabluda prouzrokovana "težnjom za ophođenjem s Bogom". Zašto se naziva praznovjerjem?- Zato što bira puka prirodna (nemoralna) sredstva koja ne mogu djelovati prirodno, tj. dobro jer čovjek ne mora biti dobar ako mu je dovoljno da ponavljanjem rituala ispovijeda statutarna načela Crkve (mimo savjesti) kako bi postao Bogu mio. Religiozno zanesenjaštvo nije srodno s umom kao praznovjerje jer oprašta stvarnu prisutnost višeg bića unutar stvarnosti, nadčulno, a time zasjenjuje vlastiti moral i predmete oko sebe, pa Kant kaže da je "Zanesenjačka religijska zabluda je moralna smrt uma", jer nema načela na kojima se temelji moral i svaka religija. I, evo zaključka za konačno rješenje problema zablude:
 
"Budući da se jedna crkvena vjera ne može potpuno odvojiti od statutarnih stavaka (koji su ono što odvlači i privlači Crkvu religijskoj zabludi), zadaća joj je da u sebi istovremeno sadrži religijski princip dobrog vođenja života da bi se jednom mogla konačno osloboditi zabluda."
 
 
3. O svećenstvu kao regimenti u tobožnjoj službi dobrom principu
 
U uvodnom odlomku Kant tvrdi da je svakom čovjeku urođeno eksponiranje
nekog idola (boga) ili uvažavanje nekih moćnih nevidljivih bića u um, uzrokom prirodnog straha uslijed spoznaje vlastite nemoći. Kada taj postupak dobije zakonsku formu, pa postane ritual u službi hramu, a dodano k tomu iz morala izvučeno obrazovanje nastaje crkvena služba koja za sobom vuče simboliku.
Vladari država ili nekih vjerskih zajednica i sl., svjesni te ljudske naklonjenosti nadčulnome, koriste to, pa usmjeravaju tu nevidljivu moć što zapovijeda sudbinom ljudi u svoju korist, a to je kontradiktorno svakoj vjeri koja započinje s ljudskom ravnopravnošću i moralom, a ne uzdignućima i potlačenošću slabijih…
Svećenstvo ako smatra tu moć kao razumno biće, tada će nastojati tome udovoljiti svojom službom i propuštanjem da čine, ako pak drži za sebe da je moralno biće, nastojat će svojim intelektom zaslužiti njegovo dopadanje. Dakle, služba Bogu kroz čisti um jest ili zapovjeđena njime samim ili očitovana svjedočanstvom podčinjenosti naspram njega. U svakom slučaju, obje, ukoliko su moralno potkrijepljene, mile su Bogu, no ne smiju zato uzeti za sebe najviši uslov, stoga moraju biti neposredno dobre, tj. za volju moralne službe Bogu.
Kant uviđa ludoriju fetišiziranja, tj. vraćanja, koje nastupa kada čovjek živi u zabludi da posjeduje umijeće da potpuno prirodnim sredstvom ostvari natprirodna djelovanja, a time, tobože, u svojim mislima djeluje na Boga kao na sredstvo kojim se služi da bi ostvario svoje želje i djelovanja u svijetu (poput magije?). Ako takvo fetišiziranje sadrži historijsku komponentu u nekoj religiji po kojoj nastaju određeni statuti za koje se vjeruje da su ustanovljeni od Boga, tada je to za savjesnog čovjeka težak jaram jer opterećuje savjest. O svećenstvu i negativnim primjerima, tj. magijska služba i novac crkve. Loše jest što ta hijerarhija (aristokracija ili monarhija) kojom vlada clerus "…vjeruje da se može osloboditi uma…" i kao " čuvar i tumač volje nevidljivog zakonodavca ima autoritet da isključivo upravlja vjerskim propisom, te dakle, snabdjeven tom silom ne da uvjerava nego samo da naređuje". Kako je s druge strane klera laik koji čini narod i državne autoritete, kler ulazeći u savjest i mišljenje naroda može okrenuti potajice narod čak i na licemjerje, … vjernost potčinjenih i sl. …; a sve je to vrlo kontradiktorno samoj ideji Boga i anarhične vjere. Svi ovi principi u vjeri naizgled su nesumnjivi i blaženi dok se te dvije strane ne trebaju složiti oko priznanja višeg uslova (kome je drugi podređen).
 
 
O mudracu ili neukom čovjeku . Tko bi trebao biti na vrhu?
-Vjerojatno onaj neuk jer on je dovoljno lakomislen i blizak čulnosti, a opet se ne pita -za razliku od mudraca- u te svoje čulne istine, pa ta vjera biva prihvatljivija, a kakva bi i bila ona hipotetička mudračeva s hrpu nedoumica? Naravno, radi se o obje koje se grade na moralnom zakonu koji je upisan svakom u srce, pa pruža slobodu. Svakako historijska vjera ako sadrži i razumsko i moralno učenje pogodna je dok je slobodna i nije iznuđena nikakvom prijetnjom jer tada ima čistu moralnu vrijednost.
 
 
O Božjem blaženstvu ili o čistoj vrlini
 
«Božje blaženstvo sadrži dva određenja moralne nastrojenosti u odnosu na Boga: strah od Boga je ta nastrojenost za pridržavanje njegovih zapovijedi iz vine dužnosti (potčinjavanja), tj. iz poštovanja prema zakonu»; ljubav prema Bogupak iz vlastitog slobodnog izbora i iz uživanja u zakonu (iz dužnosti djeteta). Kant nam govori o prvom načinu kao negativnom jer će čovjek pasti u zabludu kupovanja ili sakupljanja bodova moljenjem i pobožnošću ne bi li se umilio Bogu, pa dalje Kant kaže za njega:» Ako je slavljenje Boga ono prvo, ako se njemu podvrgava vrlina, onda je ovaj predmet idol, tj. on se zamišlja kao biće, za koje se ne možemo nadati da ćemo mu se dopasti običnim dobrim ponašanjem u svijetu, nego obožavanjem, ulagivanjem; ali tada je ta religija idolatrija.» Stoga pobožnost ne smije biti sredstvo kojim ćemo se služiti da bi bili nagrađeni jer bi tada bilo bilo služenje u zabludi, već mora imati svrhu da bi se odlikovalo vrlinom.
 
 
 
Umjesto zaključka
 
"Tko, dakle, unaprijed ističe pridržavanje zakona kojima je potrebno otkrivenje kao nužno za religiju, ali ne samo u smislu sredstva za moralnu nastrojenost nego kao objektivan uslov da se tako postane neposredno bogu mio, tko domeće toj historijskoj vjeri težnju za dobrim vođenjem života (umjesto da se prva kao nešto, što samo uslovno može biti bogu milo), taj preinačuje službu koja osjećuje svaku pripremu za pravu religiju. Kada se hoće povezati dvije dobre stvari, toliko stoji do ustrojstva u koje se one povezuju! – No, u tome razlikovanju se sastoji istinita prosvijećenost; služba bogu tek time postaje slobodna, dakle moralna služba. Ali kada se to zanemari, onda se umjesto slobode božje djece čovjeku prije natura jaram jednog zakona (statutarnog), koji time, da kao bezuslovna prisila da se vjeruje u nešto što može biti historijski spoznato i stoga ne i uvjerljivo za svakoga, predstavlja za savjesnog čovjeka znatno teži jaram nego što to ikad može biti cjelokupna rabota pobožnih nametnutih opservanci, kod kojih je dovoljno da se upražnjavaju da bi se bilo u skladu sa nekom ustanovljenom crkvenom zajednicom, a da nitko ni na unutarnji ni na spoljni način ne treba ispovijedi o svojoj vjeri da je drži za ustanovljenje koje je bogom zasnovano: jer kroz to se, u stvari opterećuje savjest."
 
 
Autor: Dino-Josip Ključarić, 2002, Zagreb.
 
==Relevantni članci==