Dino-Josip Ključarić

Pridružili ste se 22. srpnja 2006.
bez sažetka
m
Qui tacet, consentire videtur
 
Non progredi est regredi
 
Odgovornost života i kriza odgovornosti prema sebi, bližnjemu, društvu, ekologiji et cetera, prikrivena je konstanta života Zapada u globalu… Doba ekvilibrija dviju stvarnosti: tehnološkog i progresa zapada i s druge strane, dekadencije istoka i siromaštva polako posustaje, a stvarnost se pretvara u jednu obrnuto proporcionalnu, izopačenu, suprotnu bipolarnu stvarnost: preobilje spram siromaštva. –Nema bogatstva bogatih bez siromaštva siromašnih. Iz konglomerata svih mogućih smjernica koje su bile karakteristične za sliku idealnog CIVILIZIRANOG svijeta, dolazimo do činjenične prezasićenosti koja je postala uzrok stagnaciji. Drugim riječima, civiliziranom čovjeku je sve lako dostupno, sve je na prodaju! –Život je „lakši“, život je dosadan i zato evidentno progres dobiva maha u krivom smjeru! Pored umirućih od gladi, civiliziran svijet ulaže u naoružanje, pornografiju i sl. Zdrav razum devijantno napreduje u zasićenosti ludih ideja. Politika se bavi sobom…
Sve su to vidljivi znaci krize odgovornosti. Od istinske ljubavi i samokritike koju je svatko dužan postaviti pred sebe, neodgovorno se bježi! –Odakle onda ljubav pa zatim i odgovornost prema drugome? -da ne govorimo zatim i o ekologiji…
Svodi se na dosadu. Mladi uče za položaj i novac, a ne zanosno za pravu ljubav prema mudrosti (filosofia – pod mudrost mislim na znanost u širem smislu).
Dakle, duh krize jest u duši. Ako ne napreduješ, nazaduješ!
Don Luka Depolo neprestano nas je kao djecu upozoravao na televiziju kao zavodnicu koja otima djecu od roditelja, razdvaja obitelj, a napose i čovjeka od sama sebe… Ima još poroka…
 
Acta, non verba! Ego sum via et veritas et vita!
 
Ponavljajući pesimistične riječi, fraze i razno razne zaključke neće nas izbaviti, već nas odbiti od razmišljanja. –Pa kome se opet sluša ona poznata nam svima, otrcana i surova stvarnost. Ipak , exceptio firmat regulam, stoga ako se slažemo da je globalno pravilo ovako pesimistično kako sam napisao, pokušajmo slijediti iznimke – stvarne ljude koji su životom i djelima (ne samo pustim propovijedanjem) pokazali mudar put života i ostavili plodove radosti za druge!
Najveća odgovornost jest suočiti se sa sobom i započeti s kategoričkim odlukama: odbacivanje loših navika i prepoznavanje vlastitih talenata.
Prva žrtva jest vrijeme jer onome koji ne radi, dan je dug (Nil agenti dies longus est), a vrijeme je dragocjeno za odmor, a još dragocjenije za istinski unutarnji progres vrlina i talenata!
Čini nam se da, kad smo umorni od svakodnevnice i posla, najbolje se prepustiti odmoru i tišini, no i tišina je katkad pretiha i predosadna jer smo navikli na ubrzan tempo.
I tako smo –čini se- zapeli u aporij!
Vrijeme nam treba za psihički odmor, a tijelo i duh ne miruje… ili obratno!
Kad smo zadnji put darovali vrijeme drugome?
Možda su djela koja se ne naplaćuju ili ne plaćaju ona koja će civiliziranom čovjeku podariti spokoj, i umornu radost? –Možda su…
Možda put, istina i život ne leže u mudrosti promišljanja nego u djelima po primjeru velikih ljudi, mirotvoraca i dobročinitelja.
Pokušamo li pronaći primjer koji nije stvoren u Hoolywoodu ili jeftinoj estradi možda uspijemo postati zadovoljni životom? –O tome se i radi, zar ne?
-Kupujemo zadovoljstvo na razno razne načine. Eudajmonija ipak, prijatelji, nije na prodaju, ona leži van utilitarističkih principa, u tebi, u biti – u altruizmu!
Zato, Quae hodie facere potes, in posterum ne distuleris!
 
I… razmišljanje o pesimizmu zatvara nas u opasan krug kojem je jedino Bog ravan suparnik… Šutnja i ignoriranje surove stvarnosti može biti slaganje i mirenja s njome, razgovor o istoj možda nekome bude poticaj na bolje, no odgovorna djela su u biti potpuno prihvaćanje jedne nove stvarnosti koja liječi i mijenja svijet na bolje.
 
Sapienti sat.
 
…Prijatelju, primi lijepe pozdrave 
 
Dino-Josip Ključarić
04.svibnja, 2008.
 
 
Razgovarajmo i gradimo spoznaje o:
*glagoljici