Ferdo Livadić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
poveznice |
||
Redak 1:
'''
Prvi moderni hrvatski skladatelj, začetnik narodnog stila u hrvatskoj glazbi, te jedan od vođa [[Ilirski pokret|Ilirskoga pokreta]], odnosno [[Hrvatski narodni preporod|Hrvatskog narodnog preporoda]]. Rodio se [[30. svibnja]] [[1799]]. godine u [[Celje|Celju]] (danas Republika [[Slovenija]]). Otac mu je bio sudski pristav. Godine [[1809]]. Ferdo je od tetke naslijedio imanje u Samoboru te se obitelj preselila na samoborsko imanje. U [[Samobor]]u je Livadić završio osnovnu školu, a gimnaziju je pohađao u [[Zagreb]]u. Prvo glazbeno obrazovanje stekao je u samoborskoj školi, gdje mu je učitelj bio Josip Herović, osnivač samoborske puhačke glazbe ([[1807]].). U Zagrebu je nastavio obrazovanje učeći pjevanje i violinu.
Redak 5:
Godine [[1815]]. otac ga šalje u [[Graz]] ([[Austrija]]) na studij prava. U isto je vrijeme Livadić je studirao i glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera, prijatelja [[Beethoven]]a i [[Schubert]]a. Uskoro je Livadić postao poznat u Grazu kao violinist, pijanist i skladatelj, pa ga je Štajersko glazbeno društvo proglasilo počasnim članom. Nakon što je diplomirao pravo 1822. godine, želio je otići u [[Beč]] i steći doktorat, te nastaviti svoje glazbeno obrazovanje. Ali, s navršene 24 godine, otac mu je, u skladu s tetkinom oporukom, predao imanje. Livadić se morao vratiti u Samobor i skrbiti za imanje. U Grazu se i oženio [[24. veljače]] [[1823]]. godine s Katarinom Presinger. Punih 56 godina proveo je Livadić u svome dvorcu i bio je domaćin svim istaknutim osobama i vođama Ilirskoga pokreta. Njegovi stalni gosti bili su, pored [[Ljudevit Gaj|Gaja]], [[Ljudevit Vukotinović]] (Livadić je uglazbio njegovu pjesmu Okićke vrane), [[Dragutin Rakovac]], [[Petar Preradović]], [[Stanko Vraz]] (koji se prilikom posjeta Samoboru zaljubio u u lijepu Gajevu nećaku - Ljubicu Julijanu Cantilly i posvetio joj svoju knjigu pjesama Gjulabije), [[Vatroslav Lisinski]] (autor prve hrvatske opere Ljubav i zloba) i mnogi drugi. Livadića su posjećivali i mnogi strani umjetnici kao Willmers, Julius Epstein, Leopold Zellner, Grün, Stazić-Stöger, Zadrobilkov, Cecilija Frank, itd. Njegov gost bio je i slavni [[Franz Liszt]] za svoga posjeta [[Zagreb]]u [[1846]]. godine.
Livadić je proučavao i skupljao narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama. On je u svome domu jedne zimske večeri [[1833]]. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu [[Još Hrvatska ni propala]] na tekst svoga prijatelja i vođe [[Ilirski pokret|Ilirskoga pokreta]] [[Ljudevit Gaj|Ljudevita Gaja]]. Kako je Gaj sam pripovijedao, početkom [[1833]]. godine vozio se navečer saonicama Livadiću u Samobor. Očaran ljepotom zimskog krajolika i seljačkom glazbom koja je dopirala iz obližnjeg sela, počeo je slagati stihove. Stigavši u Livadićev dom, pohitao je uz stube, zatražio papira i zapisao pjesmu. Livadić je sjeo za svoj glasovir i prema Gajevu pjevuckanju skladao glazbu u narodnom ritmu. Ta je pjesma ubrzo postala svojevrsnom himnom Ilirskoga pokreta. Prvi puta javno je izvedena u zagrebačkom kazalištu 7. veljače [[1835]]. godine u međučinu izvedbe predstave Josefa Schweigerta Die Magdalenen Grotte bei Ogulin (na njemačkom). Za zbor i orkestar popijevku je priredio dirigent [[Juraj Wisner von Morgenstern]]. Otpjevana na hrvatskom, pjesma je doživjela burne ovacije, ponovljena je deset puta i redovno je izvođena u kasnijim reprizama predstave. Ferdo Livadić je priredio skladbu za glas i klavir za prvi javni nastup šesnaestogodišnje grofice Sidonije Erdödy u ožujku [[1835]]. godine. Ona je kasnije pjevala u mnogim izvedbama djela ilirskih skladatelja.
Ferdo Livadić je skladao glazbu više od 40 godina. Iza njega je ostao sačuvan opus od oko 140 hrvatskih popijevaka, desetak slovenskih, 45 njemačkih, 32 crkvene, 40 koračnica za klavir, 20 plesova i oko dvadeset raznih drugih skladbi. Svojim je djelom otvorio put hrvatskoj nacionalnoj glazbi [[Vatroslav Lisinski|Vatroslava Lisinskog]] i [[Ivan Zajc|Ivana Zajca]]. Livadić je također aktivno sudjelovao i u društvenom i političkom životu Samobora. U jednom je mandatu bio zamjenik ([[1838]].-[[1841]].), a u dva je mandata bio samoborski gradonačelnik ([[1842]].-[[1845]]. i [[1847]].-[[1850]]). Tri je godine ([[1847]].-[[1850]]) bio i ravnatelj samoborske škole. Umro je u svome domu [[8. siječnja]] [[1879]]. godine i pokopan je na samoborskom groblju. Na grobu i pred njegovom kućom (danas Samoborski muzej) nalazi se njegovo poprsje, rad kipara [[Ferko Ivanpčak|Ferka Ivanščaka]]. Godine 1902. postavljen je i reljef njemu u spomen na zgradi samoborskog magistrata, rad kipara [[Rudolf Valdec|Rudolfa Valdeca]]. Njegovim imenom danas se zove njegov dvorac, samoborsko tamburaško društvo i samoborska osnovna glazbena škola.
[[category:hrvatski skladatelji|Livadić,Ferdo]]
| |||