Razlika između inačica stranice »Harmonija (glazba)«

Obrisan 3.361 bajt ,  prije 14 godina
m (iw -iw: tr:Beste)
==Povijesni razvoj==
===Od antike do renesanse===
[[Slika:Sanzio_01_Pythagoras.jpg|thumb|200px|Pitagora (u sredini, s knjigom) poučava muziku. Detalj [[Rafael|Rafaelove]] slike ''Atenska škola'']]
[[Slika:Organum.png|thumb|200px|Paralelni organum Te Deum laudamus]]
[[Slika:C dorian.png|thumb|200px|C dorski modus]]
[[Slika:C mixolydian.png|thumb|200px|C miksolidijski modus]]
Harmonija je riječ [[Grčka|grčkog]] porijekla i u [[Stara Grčka|starih Grka]] označava sporazum, način spajanja ili uravnoteživanja različitosti ili suprotnosti (od harmos = zglob, rame). U njih se taj pojam samo posredno odnosi na glazbu, jer se kroz odnos suzvučnih tonova sagledava kozmička harmonija sfera, tj. harmonija cijelog kozmosa.
 
Do prvih otkrića u glazbenoj teoriji harmonije dolaze starogrčki filozofi [[Pitagora#Pitagorejska škola|pitagorejske škole]] zahvaljujući primjeni matematike omjera [[Prirodni brojevi|prirodnih brojeva]]. Pitagora je prema predaji primijetio da udarac čekića u nakovanj, ovisno o veličini čekića ili nakovnja, proizvodi zvukove različite visine. Kasnije je eksperimentirajući s [[kitara|kitarom]], zabilježio tri [[Glazbeni interval|intervala]]: žice omjera duljine 1:2 proizvode svaka tonove s razmakom od jedne [[oktava|oktave]]; žice napete u omjeru 3:2 daju tonove [[Kvinta|čiste kvinte]], a u omjeru 4:3 [[Kvarta|kvarte]] itd. No budući da je starogrčka glazba, po onome što je danas o njoj poznato, bila isključivo [[Monofonija|monofona]], stari Grci riječ ''harmonija'' koriste u smislu različitih razmaka tonova u oktavi - današnjim jezikom, različitih [[Glazbena ljestvica|ljestvica]] - što će se u [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] nazvati [[Modus (glazba)|modusima]].
 
Harmonija u smislu u kojemu je u zapadnjačkoj glazbi poznata danas nastaje u ranom srednjem vijeku kada crkveni pjevači, vjerojatno radi naglašavanja pojedinih stihova, ili povećavanja glasnoće u sve većim sakralnim građevinama, crkvenim napjevima dodaju jedan harmonizirani glas. Ova tehnika zove se [[organum]] i prvi je jednostavni korak prema [[Polifonija|polifoniji]]. No polifonija u crkvenoj glazbi se sve do [[14. stoljeće|14. stoljeća]] smatra neugodnom, dijelom jer se zazire od pomisli miješanja neponizne i lascivne svjetovne glazbe s glazbom koja se smatra posvećenom i koja bi time gubila na dostojanstvu, a i smatralo se da zagušuje čujnost teksta crkvenih napjeva. Korištena je samo polifonija naučena iz fragmentiranog znanja o starogrčkoj harmoniji, pjevalo se samo [[Unisono|unisono]] ili oktavu više ili niže, dok se u slobodnom organumu dopuštalo i korištenje intervala čiste kvarte i čiste kvinte.
 
U [[Renesansa|renesansi]] čistoća modaliteta polako blijedi polaganim prihvaćanjem do tada zabranjenih intervala kao što je [[Terca|terca]] koja je u [[15. stoljeće|15. stoljeću]] već smatrana sastavnim dijelom harmonije, iako je prema srednjovjekovnom shvaćanju pitagorejske harmonije bila smatrana disonantnom. Ona u kombinaciji s praksom korištenja čistih kvinti stvara prve korištene [[akord]]e. Nadalje, zvuk crkvenih modaliteta i dalje se radi obogaćivanja zvuka modificira snižavanjem i povišavanjem pojedinih tonova: na primjer, miksolidijski modus sa sedmim tonom povišenim za jedan polustupanj stvara [[Dur ljestvica|dur ljestvicu]], a dorski sa sniženim šestim tonom daje [[Mol ljestvica|mol ljestvicu]].
 
Kvaliteta različitih disonantnih akorda koji stvaraju glazbenu napetost, kako bi eventualno kroz konsonantne akorde doveli do rezolucije, uvelike se istražuje u svjetovnoj glazbi [[Claudio Monteverdi|Claudija Monteverdija]], [[Giulio Caccini|Giulija Caccinija]] i dr.
 
{{Zvuk-glazba|datoteka=AmicusMeus.ogg|naslov=Amicus meus|opis=Renesansni responzorij u kojemu je uočljivo korištenje novih harmonija|format=[[Ogg]]}}
 
===[[Jean-Philippe Rameau]] i harmonija u baroknoj glazbi===
[[Slika:Jean-Philippe Rameau.jpg|thumb|right|200px|Portret Jean-Philippea Rameaua, slikar [[Jacques Aved]]]]
Prijelaz između renesansne glazbe u kojoj se akordi događaju samo kao slučajnost u eksperimentiranju raznim intervalima i ranobarokne, gdje se akordi namjerno počinju graditi prema osnovnom ritmu dogodio se između 1600. i 1650. godine. Tada se napuštaju modalni sustavi i prihvaća novi sustav dijatonskih ljestvica (dur i mol), a harmonija se počinje koristiti prvenstveno izgrađivanjem akorda na osnovnim tonovima u basu (basso continuo, karakterističan za baroknu glazbu).
U glazbenu teoriju ulaze novi pojmovi: [[Ključ (glazba)|ključ]], [[modulacija]], [[tonika]] (osnovni ton), odnosi između akorda, te napose '''[[tonalnost]]''', pojam koji obuhvaća novine vezane uz dijatonsku harmoniju i koja će ostati dominantna u idućim stoljećima.
 
==Harmonija u Likovnoj umjetnosti==