Orgulje u liturgiji: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
orgulje, orgulje u liturgiji
Redak 13:
U Euharistijskim slavljima crveni dokumenti namjenjuju orguljama više uloga:
 
1. *Orgulje prate i podržavaju glasove da sudjelovanje u bogoslužju učine lakšim i produbljuju jedinstvo skupa (;SMS br. 65)
 
2. *Kod pjevane ili čitane Mise prate zbor, soliste ili puk. same pak (kao solist) mogu svirati na početku, prije nego svećenik pristupi k oltaru, kod prinošenja darova, kod pričesti i na kraju Mise (MS br 65)
 
3. *Slično tome, orgulje kao solistički instrument mogu se koristiti na početku i na završetku ili kakvom međuigrom u liturgiji časova, u slavlju sakramenata, u Službi riječi pobožnim vježbama.
 
4. *Samo sviranje orgulja ne dopoštadopušta se u došašću, korizmi, svetom trodnevlju i na službama i misama za pokojne. (MS br 66).
 
Unatoč zabrani sviranja za vrijeme adventa i korizme, ipak je dozvoljeno sviranje u nedjeljama "Gaudete" i "Laetare", jer tako započinju ulazne pjesme tih dviju nedjelja, a ne može se radovati i ne može se biti veseo bez zvuka orgulja.
Orgulje nisu glazba već glazbeni instrument u funkciji bogoslužja preko deset stoljeća. Zato s ponimpunim pravom mogu ući u definiciju sakralnosti zbog svoje bliske povezanosti s liturgijskim činina.
Vrijednost orgulja je u njihovu zvuku, koji se proizvodi na jedinstven način. Senzibilnost orguljaša ne utiče izravno na zvuk orguljskih svirala, već se ograničuje na oslobađanje akustične energije koja poprima estetsku formu bez subjektivnog umjetnikova utjecaja i od nje je odjeljena kao što je odjeljeno duhovno od svjetovnog.
Budući da je zvuk orgulja oslobođen subjektivnih umjetnikovih doživljaja i strasti, on govori ljudskom duhu kao veliki glas prirode, kao jeka Stvoriteljeva glasa. Svjetovno ga ne dira dok ga duhovno uzdiže. Tako su orgulje shvatili dvojica najvećih orguljaša J.S.Bach i G. Frescobaldi.
Osim toga, orgulje imaju posebne zvučne karakteristike, koje interpretiraju zvučne ideale pojedinih europskih lingvističkih skupina:
*talijanske - prozirne Ripiene;
*francuske - zvonke Jezičnjake i oštre Kornete;
*njemačke - ozbiljne Fonde i bistre Mješalice (mixture);
*anglosaksonske - zaobljenosti Diapazona i Tube;
*španjolske - briljantne Piene i razlijeganje horizontalnih Tromba.
Sve su to raznolike sfumature jednog jedinstvenog zvučnog izražaja u službi bogoslužja: ni jedan od nabrojenih oblika u apsolutnom vrednovanju ne može se smatrati važnijim od drugoga, a da ne bi u tom slučaju povrijedio univerzalni duh kršćanstva. Međutim, svi imaju zajednički nazivnik u bitnim značajkama orguljske umjetnosti i duhovne glazbe.
Nije zato arbitrarno zaključiti da su orgulje glazbalo bogoslužja ne samo zbog svoje plemenite višetisućljetne određenosti, već i po svojim temeljnim karakteristikama. Stoga smatramo, konvencionalnom, ali ne i realnom razliku između liturgijskih i koncertnih orgulja, jer teško je odijeliti zvuk orgulja od atmosfere svetoga, iako se one upotrebljavaju i za koncerte izvan crkava.
 
Orgulje nisu glazba već glazbeni instrument u funkciji bogoslužja preko deset stoljeća. Zato s ponim pravom mogu ući u definiciju sakralnosti zbog svoje bliske povezanosti s liturgijskim činina.
 
Vrijednost orgulja je u njihovu zvuku, koji se proizvodi na jedinstven način. Senzibilnost orguljaša ne utiče izravno na zvuk orguljskih svirala, već se ograničuje na oslobađanje akustične energije koja poprima estetsku formu bez subjektivnog umjetnikova utjecaja i od nje je odjeljena kao što je odjeljeno duhovno od svjetovnog.
 
[[Kategorija:orgulje]]
{{kat?}}