Vjekoslav Babukić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
<b>Vjekoslav Babukić</b>, jezikoslovac i hrvatski preporoditelj rodio se 16. lipnja 1812. u Požegi. Školovao se u rodnom gradu, Novoj Gradiški, Pečuhu, Segedinu. U Zagreb dolazi 1830., iste godine kada izlazi Kratka osnova horvatsko – slavenskoga pravopisana, knjižica u kojoj je [[Ljudevit Gaj]] izložio svoj prijedlog grafijske reforme, ali koja je značila mnogo više od običnoga prijedloga novih slova. Babukić se u Zagrebu našao u krugu mladih hrvatskh intelektualaca koji početkm tridesetih godina imaju razrađen program za književno i jezično ujedinjenje hrvatskih krajeva, a potom i svih južnoslavenskih krajeva pod ilirskim imenom. Završio je pravo 1832. godine u Zagrebu, potom se zaposlio u struci, ali već te godine počinje na Gajev nagovor pisati gramatiku. Godine 1836. postaje tajnik Čitaonice ilirske, a 1842. prvi tajnik Matice ilirske. Na svoj rođendan 1846. godine Vjekoslav Babukić imenovan je prvim profesorom hrvatskog jezika na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji, nakon što je pobijedio na natječaju i takve suparnike kao što su Antun i Ivan Mažuranić, te [[Stanko Vraz]]. Na dan 5. listopada, kada je održao svoje prvo predavanje, došlo je mnoštvo slušatelja, čak i izvan Zagreba. Bio je to jedan korak bliže službenom proglašenju hrvatskoga jezika diplomatičkim jezikom, što će se zbiti eć iduće 1847. godine.
U narodnom preporodu Babukić je jedna od vodećih ličniosti , s jedne strane kao pokretač osnivanja niza kulturnih institucija i promicatelj hrvatske knjige, a s druge strane kao jedini rođeni štokavac među vodećim ilircima u oblikovanju književnojezičnog programa ujedinjenja Hrvata u jednome književnom jeziku i njegovom normiranju. S Ljudevitom Gajem smatra se tvorcem latiničnoga slovnog sustava kojim, uz neznatne promjene, Hrvati i Slovenci pišu i danas. Napisao je tri hrvatske gramatike, nekoliko rasprava o pravopisu, jednu prigodnu pjesmu, nekoliko predgovora u izdanjima starih hrvatskih pisaca, a s [[Antunom Mažuranićem]] dopunio Ilirsko-nemačko-talianski mali rečnik [[Josipa Drobniča]].
Babukićevo se mišljenje o “ilirskom“ jeziku može vidjeti iz samo jedne rečenice upućene [[Vuku Karadžiću]], koja ujedno pokazuje i svu razliku između dviju škola, ilirske i vukovske: “ali mi ne nameravamo, kao Vi, jedno narečje gospodujućim učiniti, veće u jednom njmljenom znaku svakolika narečja sjediniti“. Jezična će norma ipak ići prema sve jačem učvršćivanju ijekavskog tipa štokavskoga narječja, jer i Babukić i Antun Mažuranić, dva glavna ilirska gramatičara od samog početka preporučuju da se svi trebaju naučiti književnom izgovoru, a to je ijekavski, kao što je u dubrovačkoj književnosti u kojoj su nalazili nadahnuće. Kajkavizama će na gramatičkom planu biti sve manje, ali će sva tri narječja ostati nepresušni izvor bogaćenju leksika književnoga jezika sve do naših dana.
Prva od tri gramatike pod nazivom Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga prva je općehrvatska gramatika na kojoj se osnivala književnojezična norma pedesetak godina, izdana 1836. godine, prevedena na njemački jezik 1839. godine i talijanski 1846. godine. Glavno obilježje te norme je morfološki pravopis prema Babukićevoj poznatoj rečenici: “Piši za oko, a govori za uši“, nasuprot Karadžićevoj: “Piši kako govoriš“. Zatim su u duhu hrvatske gramatičketradicije normirani nejednaki množinski nastavci u deklinaciji imenica i pridjeva, npr. Dativ zdravim jelenom, lokativ zdravih jelenih i instrumental zdravimi jeleni. U slogotvorni /r/ pisalo se popratno e, a genitiv množine imeničke deklinacije završavao je na –ah, zbog čega su protivnici nazivali ilirce ahavcima. Kada se danas čitaju tekstovi iz ilirskoga preporoda, onda nam se upravo zbog dvoslova er, genitivnoga –ah i nejasnoća pri čitanju takozvanog rogatoga e ti tekstovi čine izvještačenima, a jezik dosta različit od naprimjer Reljkovićeva i Kačićeva jezika ili pak od današnjega književnoga jezika. Stoga je potrebno najprije vidjeti što Babukić kaže o tome. Slovo a odnosno e ispred slogotvornoga /r/, koje su pisali i prije iliraca, Babukić naziva “ničmi glas“ za koji nema prave i “samostalne slike“. Prema tomu ni njegov izvor nije Babukiću jasan, pa ga netreba ni čitati. Što se tiće rogatoga e tu je Babukić bio mnogo određaniji. Dok je Gaj težio prije svega grafijskom jedinstvu, Babukić, a s njim i Antun Mažuranić, teži i izgovorom jedninstvu. Rogato e uzeto je iz nužde. U običnom razgovoru može ga izgovarati svatko po želji, ali u književnom jeziku treba se priučavati da ga svi izgovaraju kao je. Kasnije će to objašnjenje biti korigirano, pa će oba gramatičara normirati izgovor jata u kratkim slogovima kao je, a u dugima kao trofonemsku sekvenciju ije (Babukić) ili kao diftong ie (Mažuranić). Genitivno h u imeničkoj deklinaciji malo je složeniji problem. Oko njega se vodio pravi mali rat nekoliko desetljeća, a u polemikama su sudjelovali između ostalih Šulek, Jagić, Kurelac i Karadžić. Ilirci su bili uvjereni da je ah najrašireniji nastavak, pa je to bio ideološki razlog njegova normiranja.
| |||