Miroslav Brandt: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
tekst o Brandtu |
linx |
||
Redak 1:
'''Miroslav Brandt''' (Cerić kod Vinkovaca, 1914- Zagreb, 2002), hrvatski povjesničar, pisac, publicist i kulturolog. Na Filozofskom fakultetu Zagrebačkoga sveučilišta je diplomirao 1948 na predmetima poviejst, zemljopis i latinski jezik, gdje je i doktorirao 1954, tezom naslova «Razvoj privrednih i društvenih odnosa u Splitu do kraja 14. stoljeća». Radio je kao knjižničar Sveučilišne knjižnice, zatim kao kustos Povijesnog muzeja, asistent u Historijskom institutu JAZU/HAZU, te kao dugogodišnji profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je bio i prodekan.
Opseg djelatnosti Miroslava Brandta, kao i njegov utjecaj- golemi su. Velika erudicija, sistematičnost, te polivalentnost interesa omogućili su mu da ostvari kapitalna djela u više područja, te ostavi snažan pečat na raznorodnim, naizgled nepovezanim granama djelatnosti. No, kad je o Brandtu riječ, teško je realistički definirati uzroke i posljedice, pogotovo zato što je autor u poznim autobiografskim zapisima naziva «Život sa suvremenicima», dao pesimističku sliku svoga života, s ne baš laskavim ocjenama svojih kolega, poglavito iz povjesničarske struke- prije svega Jaroslava Šidaka i Nade Klaić. Brandtovu tvrdnju da se zbog svoga građanskoga podrijetla, razvijene nacionalne samosvijesti i nekomunističkoga svjetonazora nije uklapao u kompartijski ideološki okvir koji je bio potpuna protimba svemu onom što je Miroslav Brandt bio- nije lako provjeriti ili vrijednosno ocijeniti. Kako god bilo, u njegovim sjećanjima se nalazi objasnidba zašto se taj hrvatski povjesničar uglavnom (osim marginalno) nije bavio hrvatskim temama, nego je svoju erudiciju i interes usmjerio na europsku i svjetsku povijest. Brandtova polemička teza da je hrvatska historiografija u doba SFRJ svjesno reducirana na nacionalni minimalizam, navodno rušenje mitova i kritičku povjesnicu koju je reprezentirala [[Nada Klaić]] (po Brandtu protežirana od komunističkih vlasti jedino zbog njihove percepcije da djelatnost Klaićeve djeluje u konačnici destruktivno po hrvatski nacionalni ponos) ostaje intrigantna i problematična tvrdnja koja čeka odgovor u budućnosti.
Djelo Miroslava Brandta obuhvaća velika sintetska djela, polemičko-publicističke spise i književne ostvaraje. U prvoj kategoriji nezaobilazna je monumentalna (oko 800 stranica) studija «Srednjovjekovno doba povijesnoga razvitka», koja detaljni rasprava više stoljeća (počev od 3. stoljeća) europske i mediteranske povijesti, s naglaskom na velikim civilizacijskim krugovima: zapadnokršćanskom, bizantskom, islamskom i ostalim azijskima (autor je uključio i mezoameričke kulture). Taj pravi magnum opus obiluje raščlanama o gospodarstvu, kulturi, jeziku, umjetnosti, demografiji,...-pravo sintetsko djelo u rangu najboljih radova suvremenih povijesnih škola. Godine 1989. izašla je i opsežna knjiga «Izvori zla: dualističke teme», u kojoj je auktor sabrao mnoštvo radova predočenih prije na međunarodnim i domaćim simpozijima. U toj je knjizi, bogatoj spoznajama i idejama, veoma vidljiv piščev interes za gnostičko-dualističke religijskopovijesne teme, tako da u njoj nalazimo i detaljnu analizu biblijskih knjiga (mit o genezi, Propovjednik), minucioznu raščlanu toltečke religije, Wycliffove hereze, te domaćih heretičkih gibanja u Dalmaciji i Bosni. Od ostalih opsežnijih povijesničarskih radova valja spomenuti i Brandtovu knjigu o Kijevskoj Rusiji. Sva ta djela odlikuje moderan kritički i polivalentni pristup u kojem se isprepliću arheologija, paleografija, povijest umjetnosti i druge pomoćne historiografske discipline .
No, autorov angažman je sezao daleko preko medievalističkih i religijskofilozofskih studija. Kao prevoditelj dijela Proustova ciklusa «U traganju za izgubljenim vremenom», Brandt je pokazao senzibilitet za književne i jezične pojave. Stoga nije čudo da je upravo on bio među sedmoricom sastavljača «Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika» (po svemu sudeći, izgleda da je sam Brandt osobno sastavio i napisao tekst «Deklaracije»), 1967. Onemogućivan poslije toga, ipak nije bio podvrgnut težim represalijama (uostalom, kao ni ostali autori «Deklaracije»), nego mu je sužavano polje aktivnosti. Najznačajniji Brandtov polemički spis je svakako «Antimemorandum», tekst u kojem žestoko i argumentirano pobija teze tzv. «Memoranduma SANU», temeljnoga dokumenta novije [[Velika Srbija|velikosrpske]] ideologije. Kasnije je pisac bio glavnim pokretačem objavljivanja kompendija «Izvori velikosrpske agresije», 1991., prevedenom i na engleski i francuski, u kojem je objavljen i njegov «Antimemorandum». Ironije radi valja reći da ta dva izuzetno utjecajna, upravo povijesno prijelomna rada (poglavito «Deklaracija»), djeluju sada dosta anakrono zbog stila i argumentacije natopljene jugokomunističkom frazeologijom, koja je bila nužna da bi uopće bili objavljeni u doba postojanja SFRJ. Tako je Miroslav Brandt doživio paradoksalnu sudbinu publicista koji je bio daleko učinkovitiji od klasika hrvatske publicistike ([[Ivo Pilar]], [[Milan Šufflay]])- no čija publicistička djela nisu odoljela zubu vremena.
Potkraj života Brandt se okrenuo književnosti. Osim spomenutih autobiografskih zapisa, napsiao je i roman «Triptih», u kojem obračunava s komunističkim totalitarizmom. Prerano je za ocjenu kakav će biti status tih djela u hrvatskoj književnosti. No, i površnom promatraču je vidljivo da je Brandt posljednje godine života proveo u rezignaciji i pesimizmu. Ni ostvarenje hrvatske državne samostalnosti, kojoj je toliko pridonio i za kojom je toliko čeznuo, nije ga, po dostupnim podatcima, izvuklo iz gliba letargije i osjećaja promašenosti kojim upravo zrače njegovi autobiografski zapisi.
| |||