|
Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti djeluje samo četiri godine. Za života je objavio samo knjigu pripovijedaka «Slavonska krv», 1906. godine, a ostale knjige su mu bile izdane tek nakon njegove smrti (1911. godine). Nije uspio na sebe privući određenu pozornost publike.
Kozarac je bio izraziti pripovjedač sela i života Šokadije. Reagira na sve društvene pojave u životu Slavonskog sela u doba nestanka Vojne krajine kad se u Slavoniji snažno rasplamsavala želja za slobodom. Ivan mnogo piše o ženskoj pokvarenosti, kinđurenju i pomodarstvu. Zauzima i kritičan stav prema crkvi, raspusnom životu nekih svećenika i lažnom bogomoljstvu. Njegova ljubav prema rodnoj Slavoniji izbija iz svakog njegovoj dijela.
U njegovim romanima i pjesmama najviše dolazi do izražaja opis slavonskog pejzaža. Najistaknutiji motivi njegovog stvaralaštva bili su ljubav i sloboda. Prve pjesme bile su mu izrazito oponašateljske i diktantske .
«On je vojnik i pjesnik, mladić vatrene krvi i žudnje za životom i teški bolesnik i samrtnik, polupismen, samouk, a prebogat i rasipan u fikciji» .
Ivan Kozarac, čovjek gotovo bez škole, pisao je pretežito pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom, štokavskom ikavicom. Njegova djela prepuna su turcizama i mađarizama. Nije stilski uglađen, sa pravilima književnog standarda, ali je živ, slikovit i ritmičan.
Kozarac je bio pisac skladnih rečenica u kojima isprepliće ritmove svakidašnjice s karnevalskim stanjima.
Đuka Begović je najbolje što je Kozarac napisao. Pripovijedajući specifičnu slavonsku čulnost i iskreno priznavajući svoje strasti i bolove za promašenim, Ivan je u hrvatskoj prozi stvorio junaka koji svojim osobinama nadrasta usko regionalan tip. Roman Đuka Begović predstavlja vrhunac Ivanovog pripovijedanja. Prepun je slavonizama, tuđica i onomatopejskih riječi. Osjeća se i utjecaj «vojničkog rječnika» . Tu je Kozarac postigao ispreplitanje govornog jezika a jezikom i ritmom slavonskog bećarca. On opisuje tradicije u Slavoniji te roman možemo usporediti s dokumentom. Đuka Begović doživio je kazališno uprizorenje.
Kozarčeva djela su «Slavonska krv» (1906.), «Izabrane pripovijetke» (1911.), «Đuka Begović» (1911.), «Pjesme» (1911.) .
Veliku zaslugu za tiskanje njegovih djela ima Dragutin Tadijanović.
Zbog svog iznimnog pripovjedačkog talenta i zanimanja za likove, zaslužio je jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima svojeg vremena.
== Vanjske poveznice ==
| 