Trinitrotoluen: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nova stranica: '''Trinitrotoluen''' (C7H5N3O6 ili C6H2(NO2)3CH3, '''TNT''', '''trotil''', tritol, '''trinitrometilbenzen''')-je najslavniji i do prije nedavno (50-ih godina prošloga stoljeća, jer ...
 
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
'''Trinitrotoluen''' (C7H5N3O6 ili C6H2(NO2)3CH3, '''TNT''', '''trotil''', tritol, '''trinitrometilbenzen''')-je najslavniji i do prije nedavno (50-ih godina prošloga stoljeća, jer su ga zamijenili [[ANFO|AN-FO]] eksplozivi) je nosio titulu najjačeg do tada poznatoga eksploziva. Svijetložuti (ponekad i blijedo-rumeni), kristalično-tekući eksploziv, bez mirisa, ali jako otrovan. Iz toluena je 1861.g. kemičar Joseph Wilbrand dobio, istina ne potpuno hemijski čist, TNT (trinitrotoluen). Tada je sasvim slučajno prvi put otkriven, ali je prvi put sinteziran 1902.g., a od 1910.g. se počeo na veliko proizvoditi, kao TNT-ov dinamit. Nitroglicerin je sličan spoj kao i on, jer se dobivaju nitriranjem s nitratnom i sumpornom kiselinom, ali su im pak različiti glavi sastavi, dok je u NG-a alkohol glicerol, u ovoga je toluen (metilbenzen).<br>
'''Dinitrotoluen''', se dobiva reakcijom nitratne kiseline i toluena, dok trinitrotoluen se dobiva reakcijom nitratne, sumporne (sulfatne) kiseline s toluenom.<br>
Najsličniji je pak [[pikrinska kiselina|pikrinskoj kiselini ([[TNP]], [[trinitrofenol]]), dok je TNT puno stabilniji od nje i nitroglicerina. Počeli su se proizvoditi dinamiti na bazu njega. Prije je bio glavni sastojak dinamita [[nitroglicerin]], a onda se je počeo proizvoditi s glavnim sastojkom njega, trinitrotoluena (TNT-a). Miješao se je s koječim, slično kao i nitroglicerin, ali nije nikako korišten kao tekući spoj, kao npr. NG. Razliku od NG-a ne može se zapaliti u dodiru s vatrom, otporan je na vodu (ali je dobro topljiv u benzenu) i kao takav eksploziv je stabilan, ne isparava i pali se s malo jačim inicijalnim eksplozivom (detonatorom) što je normalno. Vrlo je skup za napraviti, kao i nitroglicerin, ali mu je prednost što je dosta stabilan i ima veće i bolje prednosti od NG-a. Eksplozivi nastali miješanjem organskih tvari većinom s nitroglicerinom se nazivaju dinamiti, dok miješanjem organskih tvari s trinitrotoluenom se nazivaju trotili. Prvi vojni eksplozivi su nastajali oko 1900.-tih godina. Prvi vojni eksploziv je bio napravljen od 40% NG-a i 60% TNT-a. Prvi „nobelovi“ dinamiti su sadržavali glavni sastojak nitroglicerin, ali su se takvi dinamiti prestali upotrebljavati, jer je taj spoj bio opasan (i vrlo osjetljiv na skoro sve) za proizvodnju. „Nobelovi“, „nitroglicerinski“ dinamiti se više ne proizvode (već od 1960-ih godina), ali se proizvode dinamiti na bazu TNT-a (trinitrotoluena) pomiješanih s AN-om (amonijevim nitratom) i tekućim eksplozivom. Takav dinamit se zove ANTOLIT. Poznata je i danas miješavina TNT-a i RDX-a u omjeru 1:1 i zove se Heksolit. TNT je eksploziv koji se je do nedavno (do 1990-ih godina) koristio u vojnim (artiljerijskim) granatama i ručnim bombama i u civilne svrhe (građevinski eksplozivi). Većina eksploziva koja je napravljena, budu u tekućoj formi. I kao takvi se mjeru po jakosti njega u postocima. Tako npr. AN (Amonijev nitrat) je pak 40% jači od TNT-a, a ANFO eksplozivi su jači i do 55% od TNT-a. Oni se na licu mjesta, tu u tvornici, odmah prerađuje u krutu i čvrstu masu (ne uvijek plastičnu, ni praškastu). Njegove glavne karakteristike, koje su ovdje opisane, su provedene, dok je bio u tekućem stanju, čisti, na temperaturi oko 25°C.<br>
CAS broj: 118-96-7.<br>
Relativna moć: 100% TNT.<br>