Kalijev karbonat: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
'''Potaša'''-je naziv za [[kalijev karbonat]], K2CO3. On je mnoštvo malih bijelo-prozirnih, zrnatih i hidroskopnih kristalića, lako i dobro topljivih u vodi (93.7g u 100g vode), dajući lužnatu otopinu. Temperatura topljenja kalijevog karbonata iznosi 891°C. Pod uticajem kiselina podliježe raspadu na ugljikov dioksid i kalijev oksid. Svrstava se među prve napravljene (dobivene) čiste kemikalije iz prirode. Drugi naziv (stariji i prvi) je bio potaša (njem. Pottasche, od Pott: lonac + Asche:pepeo). Od 1500-tih godina, do početka XX.st. bila je jedna od najvažnijih industrijskih kemikalija. Danas se dobiva uvođenjem ugljikova dioksida u kalijevu lužinu (otopinu kalijeva hidroksida) ili pak elektrolizom nekih kalijevih soli, a rabi se u velikim količinama (među glavnim sastojcima) u proizvodnji stakla, pripravi drugih kalijevih soli, sapuna, za apsorpciju CO2, industriji keramike i fotografije, te za produkciju sredstava za pranje. Nekada se je pripravljala/o ispiranjem drvnoga pepela vodom i isparavanjem otopine do suhoga. Ta metoda je ovdje dolje opisana.<br>
 
Prije se je dobivao na ovaj način, jer u pepelu ima dosta kalijevog karbonata. Prvo se je pokupio [[pepeo]], provukao kroz [[sito]] da zaostane [[ugljen]] ili možda druge nečistoće (npr. željezni čavli). Ugljen sa sita se je bacio, a uzeo se je fini pepeo, koji se je zalio vodom. Volumski otprilike: pepeo:voda-70:30. Taj potopljeni pepeo, se dobro uzmuti i kad se sve staloži, s vrha se pokupe nečistoće, među njima i sitni zaostaci ugljena (većinom). Zatim se je taj pepeo uparavao do suhoga, zbog toga, da s vodom ispari kalijev sulfid i ostali nepoželjni sastojci (bar polovično), kojih ima u pepelu (npr. razne nečistoće i masnoće). Ako se nešto otopi i onda upari do suhoga, dobiva se više-manje isto, ali ili čistije ili manje! Taj ugrijani pepeo (sada kalijevog karbonata u njemu ima preko 60%), stavilo se je u neku limenu posudu i lagano usitnjavao, ovi put je bio puno finiji prah nego prethodni pepeo i iz sivo-bijele boje (boja pepela) je prešao u tamno sivu boju. Sada se je u taj fini pepeo dolijevalo vruće demiralizirane (destilirane) vode, dok čaša se ne napuni (100%) i dobro uzmutio, pa pričekao da se slegne (ostavio da stoji, na miru, ne diran). Onda se je pažljivo (što je najbitnije od svega) filtrirala ta otopina, bar 2 buta, jer ne filtriranjem se je uvijek vraćalo na početak. Filtriranjem se rješava (odstranjuje) sve ono netopljivo. Otopina kalijevoga karbonata (taj filtrat, voda, sadrži K2CO3) se je stavljala u hladno, a ostatak pepela se je opet vraćao nazad, na ponovni isti postupak, zbog mogućeg zaostatka kalijevog karbonata u njemu (ulio vode, opet uzmutio i filtrirao i zatim bacio, jer nema više kalijevog karbonata u njemu). Filtriralo se je pomoću filter papira ili gaza krpa udvostručenih, koje su se stavljale u lijevak, pa kroz to ulijevala ova otopina, da zaostanu sve nečistoće. To se je ponavljalo sve dok ne bi postala skroz bistra otopina u kojoj prevladava kalijev karbonat. Nakon par sati se je izvadila otopina iz hladnoga i bili su vidljivi kristali kalijevog karbonata. Kristali se pokupe, a ostatak tekućine uparava do suhoga, da se izluči mogući ostatak kalijevog karbonata. Ili umjesto stavljanja otopine u hladno, ta otopina se je uparavala do suhoga i ostao bi kalijev karbonat. Sporija metoda je bila takva da se je posuda prekrivala s nekojim materijalom koji ne propušta ni zrak ni vodu (npr. aluminjska folija ili pak plastična), da ne upadne nešto kroz 1 dan stajanja. Vrhove čaše su se namazali s nečim masnim (npr. vazelin), jer većinom ono što se iskristalizira, iskristalizira se na stjenkama posude. Ti kristali se pokupe i rasprostru po nekoj podlozi koja ne upija ništa (npr. keramička pločica), da se posuše (sve jedno podloga ne smije upijati vlagu). Za njegovo pripravljanje se je uzimala na dnu obla metalna (mada može i staklena) posuda (zbog tlaka i podtlaka naravno, da ne pukne). Nečistoće su se odstranjivale pomoću prekristalizacije, tj. nečisti kristali se otope u malo vode pa se zagrijavaju (zagrijavanje ubrzava otapanje), dok se ne otope, pa se ostavi na miru neko vrijeme. Ako je previše ostajalo u otopini, uvijek se može [[uparavanje|uparit]] na npr. pola volumena.
== Metoda povijesnog dobivanje kalijevog karbonata iz pepela ==
 
Prije se je dobivao na ovaj način, jer u pepelu ima dosta kalijevog karbonata. Prvo se je pokupio [[pepeo]], provukao kroz [[sito]] da zaostane [[ugljen]] ili možda druge nečistoće (to mogu biti npr. željezni čavli). Ugljen sa sita se je bacio, a uzeo se je fini pepeo, koji se je zalio vodom. Volumski otprilike: pepeo:voda-70:30. Taj potopljeni pepeo, se dobro uzmuti i kad se sve staloži, s vrha se pokupe nečistoće, među njima i sitni zaostaci ugljena (većinom). Zatim se je taj pepeo uparavao do suhoga, zbog toga, da s vodom ispari kalijev sulfid i ostali nepoželjni sastojci (bar polovično), kojih ima u pepelu (npr. razne nečistoće i masnoće od mesa, ukoliko je pepeo uzet s roštilja). Nečistoće su obično kojekakve soli jer su hlapljive tvari isparile još dok je gorjelo (uparavano). Ako se nešto otopi i onda upari do suhoga, dobiva se više-manje isto, ali ili čistije ili manje! Taj ugrijani pepeo (sada kalijevog karbonata u njemu ima preko 60%), stavilo se je u [[tučak]] i lagano usitnjavao, ovi put je bio puno finiji prah nego prethodni pepeo i iz sivo-bijele boje (boja pepela) je prešao u tamno sivu boju.<br>
Sada se je u taj fini pepeo dolijevalo vruće demiralizirane (destilirane) vode, dok čaša se ne napuni (100%) i dobro uzmutio, pa pričekao da se slegne (ostavio da stoji, na miru, ne diran). Onda se je pažljivo (što je najbitnije od svega) filtrirala ta otopina, bar 2 buta, jer ne filtriranjem se je uvijek vraćalo na početak. Filtriranjem se rješava (odstranjuje) sve ono netopljivo. Otopina kalijevoga karbonata (taj filtrat, voda, sadrži K2CO3) se je stavljala u hladno, a ostatak pepela se je opet vraćao nazad, na ponovni isti postupak, zbog mogućeg zaostatka kalijevog karbonata u njemu (ulio vode, opet uzmutio i filtrirao i zatim bacio, jer nema više kalijevog karbonata u njemu). Filtriralo se je pomoću filter papira ili gaza krpa udvostručenih, koje su se stavljale u lijevak, pa kroz to ulijevala ova otopina, da zaostanu sve nečistoće. To se je ponavljalo sve dok ne bi postala skroz bistra otopina u kojoj prevladava kalijev karbonat.<br>
Nakon par sati se je izvadila otopina iz hladnoga i bili su vidljivi kristali kalijevog karbonata. Kristali se pokupe, a ostatak tekućine uparava do suhoga, da se izluči mogući ostatak kalijevog karbonata. Ili umjesto stavljanja otopine u hladno, ta otopina se je uparavala do suhoga i ostao bi kalijev karbonat.
 
Sporija metoda je bila takva da se je posuda prekrivala s nekojim materijalom koji ne propušta ni zrak ni vodu (npr. aluminjska folija ili pak plastična), da ne upadne koješta (nešto) kroz 1 dan stajanja. Vrhove čaše su se namazali s nečim masnim (npr. [[vazelin]]), jer većinom ono što se iskristalizira, iskristalizira se na stjenkama posude. Ti kristali se pokupe i rasprostru po nekoj podlozi koja ne upija ništa (npr. keramička pločica), da se posuše (sve jedno podloga ne smije upijati vlagu). Za njegovo pripravljanje se je uzimala na dnu obla metalna (mada može i staklena) posuda (zbog tlaka i podtlaka naravno, da ne pukne). Nečistoće su se odstranjivale pomoću prekristalizacije, tj. nečisti kristali se otope u malo vode pa se zagrijavaju (zagrijavanje ubrzava otapanje), dok se ne otope, pa se ostavi na miru neko vrijeme. Ako je previše ostajalo u otopini, uvijek se može [[uparavanje|upariti]] (uparavati) na npr. pola volumena. Korisno je odvojiti kristale kad ostane malo matičnice. Tako se dobije puno čistije. Kod ove metode kao i kod gornje meže se (ujedno i nemora) isprati s vodom, da budu još čistiji, ukoliko je za proizvodnju [[staklo|stakla]].