Razlika između inačica stranice »Raketa«

Dodano 2.447 bajtova ,  prije 13 godina
bez sažetka
Letjelica na mlazni (reaktivni) pogon kojim se razvija potisak neovisno o okolnome mediju, tj. izgaranjem goriva i oksidansa koje letjelica nosi sa sobom, pa se raketa može kretati i u vakuumu, svemiru. Izgaranjem goriva u raketnome motoru, njegova se [[kemijska energija]] pretvara u [[kinetičku energiju|kinetička energija]] mlaza plinova, koji, izlazeći velikom brzinom kroz [[sapnicu motora|sapnica motora]] razvijaju [[reaktivnu silu|reaktivna sila]] za pokretanje letjelice, '''raketni pogon''' ('''raketni motor''').<br>
Čep, koji je na dnu rakete, drugačije se zove '''dizna''', a rupa koja je kroz njega napravljena naziva se '''sapnica'''. Svi mlazovi plinova, koji trebaju negdje izaći, izlaze kroz tu sapnicu motora koja je jedini izlaz. Npr. dizna je viskoka 15 mm, a sapnica je široka 5 mm, znači da je kroz čep probušena rupa promjera 5 mm a polumjera 2,5 mm.
'''Spremnici s gorivom''' ([['''raketni motor]]'''), te sustavi za dovod goriva općenito zauzimaju najveći dio vretenasto oblikovana tijela rakete.
'''Krila''' služe za: stabiliziranje leta kroz atmosferu, upravljanje, sprječavaju vrtnju rakete oko svoje osi i općenito vrtenje poput metka u cijevi tijekom akcije reakcije i izgaranja goriva.
'''JednostavnijeJednostavne rakete''' su one rakete kojima je domet do 100m. Takve rakete manjeg dometa, bezi složenijeg goriva se koriste ponajviše u pirotehnici za zabavne i bojevevatrometne rakete. Kao takve su bez šiljaste i detonirajuće bojeve glave, pa ih zovemo još i '''jednostupanjske'''. Najviše se koriste u [[pirotehnika|pirotehnici]] i [[signalne naprave|signalnim napravama]]. Takve rakete imaju vatrometno punjenje ili pak samo motor sa prigodnim zvukom. Svrstavaju se u razred I i razred II, dok razred III zauzimaju signalne naprave i rakete koje lete oko 300 m, imaju padobran koji drži bengalsko punjenje ([[bengalska vatra]]) i ispaljuju se iz ruke (držanjem čvrsto u ruci i potezanjem plastičnog upaljača prema dolje).<br>
Svrstavaju se u razred I i razred II, dok razred III zauzimaju signalne naprave i rakete koje lete oko 300 m, imaju padobran koji drži bengalsko punjenje ([[bengalska vatra]]) i ispaljuju se iz ruke (držanjem čvrsto u ruci i potezanjem plastičnog upaljača prema dolje).<br>
'''Vatrometne rakete''' su one rakete kojima je gorivo jednodjelno, dometa od 1000m i kojima je bojevna glava rakete vatromet. Vatrometna bojevna glava se satoji od jake petarde i malih kuglica kojima je glavni sastojak '''flash powder'''. Znači kao takve su opasne jer imaju eksplozivno-pirotehničko punjenje. Kao takve se nalaze u tubama i u skučenom prostoru gdje nema zraka i kad se do njih izazove vatra putem [[štapini|štapina]] one izletu u suprotnom pravcu iz tube i rasprsnu se nakon 2-3 sek.<br>
'''Zabavne i modelatorske rakete''' su one rakete kojima je po propisima i zakonom zabranjeno preletanje preko 150m. Zabavne se koriste u pirotehnici i stabilizator im je štap. Imaju one rakte koje samo poletu, do onih s vatrometnom glavom.
Rakete koje su namjenjene lansiranju svemirskih letjelica u pravilu su '''višestupanjske rakete''', tj. čini ih više zaseobnih raketa povezanih u cijelinu, koje se redom odbacuju same od sebe kada se gorivo potroši. Kod većih raketa kao što su [[Sojuz]] i [[Space Shuttle]] (koji zapravo nije raketa) potreban je [[vodik]] jer je lagan, zapaljiv, tekuće suvremeno gorivo (pomaže čak prirodi) koje dobro izgara, ali i opasan jer se vrlo lako zbog toga može dogoditi nesreća. Konstrukcija raketa uvelike ovisi o njihovoj namjeni, tj. masi i vrsti korisnoga tereta što ga nose u svojem vrhu aerodinamičnoga oblika.<br>
Prema tomu razlikuju se rakete s obzirom na '''namjenu''' i '''primjenu''':<br>
== Povijest ==
Kinezi su prvi, pretpostavlja se izumili barut, pa tako i rakete s barutnim punjenjem. Opisivali su ih kao „strjelice letećeg plamena“, a upotrijebili su ih u bitci protiv Mongola godine 1232.g..<br>
Bile su jednostavne: smjesa u tubi (kao i danas-zabavne rakete), se je stavljala na strijelu, a strijela u luk i ta smjesa bez fitilja se je palila 1 sek prije izbačaja. Trebala su 2 čovjeka, za paljenje takvih opasnih raketa-jedan iza njegovih leđa i drugi koji u 1 sekundi nategne luk i izbaci to sve skupa. S vremenom se je takvo opasno branjenje prestalo koristiti, pa su se samo stavljale tube za eksplozivnim punjenjem (ovdje potisnim-resktivnim) na štapove, pod kutem do 35%, usmjeravavši se u neprijateljsku vojsku. Pošto su bile teške, padale su i već nakon 20m, ali postoje i pisani podaci da su našli rješenja za to, ugradivši krilca, da bolje siječu zrak i brže idu kroz atmosferu, i ne samo to, nego promjer sapnice (dizne), se je računalatako da promjer i visina tube (tuljka-motora) se je zbrajala, pa dijelila, i taj najmanji broj bi bio izražen u milimetrima koji je potreban za potisak rakete. Englesko raketno topništvo je odigralo važnu ulogu u napoleoskim ratovima (bitka kod Gdanska i Leipziga (1813.g.), kada su bivše znanje o potisno-raketnim gorivima (motorima), primijenili baš u toj bitci, koja je preteča svih današnjih raketa. Od same povijesti rakete su bile od dvije vrste goriva crni i sivi barut. Prvo je bilo punjenje brzogoreće gorivo, crni barut, a onda sporogoreće gorivo, sivi barut. Velike razlike u izgaranju i nije bilo, na 1 dkg 1 sek zaostatka za crnim.<br>
Kao pogon raketa služila je smjesa od:<br>
*70% crnog baruta,<br>
*14% sumpora, i<br>
*16% ugljena.<br>
Masa raketa je iznosila od 4 do oko 20 kg, a najveći domet im je bio 1000m, normalno, ovisilo je o količini i težini same smjese, veličini i širini trupa rakete, i drugih stvari. S vremenom se je zamijenilo polje baruta u raketama, pa je prvo bilo sporogoreće gorivo da se pripremi sama raketa na trenje, temperaturu, potisak, itd., pa zatim brzogoreće gorivo.<br>
U drugoj polovici XIX.st. rakete su napuštene zbog neproračunate slabe preciznosti i nagloga razvoja topova.<br>
Raketno gorivo koje čini 90-95% svake letjelice izgara u komori gdje temperature dosežu i do 3500°C. Raketni pogon na čvrsto gorivo-koristi smjese koje sadrže gorivo i oksidans, kakav je primjerice bezdimni barut (TNC, trinitroceluloza). Danas se češće rabi vrlo fini aluminijski prah (gorivo), pomješan s amonijevim perkloratom (oksidans) ili kalijevim perkloratom ili hipermanganom, a oni su aditivima povezani u visokoelastičnu masu, kao oksidans kao što se koristi i amonijev nitrat i [[kalijev nitrat]].
'''Paljenje''' na fitilj, se sve više izbjegava, jer je nesigurno. Najviše je nesigurno, jer za njegovog gorenja se može desiti da doleti iskra ravno na gorivo, i lansira se rakata neposredno ispred vas. Imaju razne sheme paljenja, osim one standardne na [[štapini|štapin]]. Jedna on najsigurnijih, a takva se i danas sve češće koristi, je električno.
 
== Opis pojedinih vrsta goriva ==
[[Slika:Raketni_motori.gif|frame|right]]
'''Dizne''' se najčešće rade od nečega što podnosi temperaturu i jak potisak i pritisak prilikom akcije i reakcije. Osim toga, bitno je to i da mora biti nešto što se može dobro pričvrstiti za stijenku, tj. oklop raketnoga motora. Kao nešto takovo što može podnositi, je pak: drvo, gips, bentonit (gips i cement u omjeru 3:1) ili pak aluminij. Većinom kod takvih goriva se stavlja iznutra aluminijska folija, ali do 4 sloja, jer on spriječava skupljanje nečistoća (većinom neizgorenog kalijevog nitrata ili pak nekog drugog oksidansa) oko sapnice motora i može se dogoditi suženje sapnice (rupe).<br>
Bitno je još i da se stavi neki prikladan šiljasti '''vrh''', da spriječi micanje rakete lijevo-desno i bilo koje ljuljanje prilikom njena letenja. Kad se ugradi tuljak u obliku stošca, to dodatno ubrzava raketu i daje joj pravilan smjer kretanja.<br>
'''Sporogoreće gorivo''' je ujedno i '''"fitilj cijelokupne rakete"''', pa se stavlja samo na dno, uz diznu i ne smije gorjeti više od 5 sek. Ono se stavlja zbog toga da se raketa pripremi na temperaturu, zagrijavanje, trenja i druge stvari koje su joj potrebne za samog izgaranja brzogorećeg raketnog goriva u vakuumu (trupu rakete).<br>
Imamo još jedno gorivo, koje se zove '''dvobazno-jednodijelno gorivo''', gdje su dva goriva '''sporogoreće i brzogoreće gorivo pomiješano u jednu cjelinu''', da brzogoreće gorivo izgara relativno 50:50 i da se malo uspori. Takvo gorivo se stavlja cijelo jednako u cijeli trup rakete, a pogodno je zato jer izgori cijelo za negdje oko 5 sekundi i dosta je lagano. Koristi se za malo veće rakete (npr. svemirska letjelica Space Shutle je prikvačena na takvu raketu).<br>
 
=== Kruta goriva: ===
Unutarnji promjer tuljka je većinom do 15mm, dizna je visoka 10 mm, sapnica je od 4,3 do 5mm, s tim da se rupa mora probit do 3/4 goriva i visina goriva je 80mm. Takve su neke standardne male rakete, koje nemaju stabilizatore za polijetanje štap, već uzljetnu rampu i stabilizatore za let krilca.<br>
 
== Raketni pioniripatentatori ==
 
* [[Konstantin Tsiolkovski]]
* [[Wernher von Braun]]
* [[Sergej Koroljev]]
 
== Srodni članci ==
 
* [[Popis raketnih letjelica]]
* [[Popis raketnih oružja]]
* [[Kaćuša]]
 
[[Kategorija: Tehnologija]]
275

uređivanja