Elektrolitska disocijacija: razlika između inačica

'''Elektrolitska disocijacija''', "rastavljanje" elektrolita na ione[[ion]]e otapanjem ili taljenjem, što je uzrok električne provodnosti njihovih otopina ili talina.

Elektrolitsku disocijaciju otapanjem u [[voda|vodi]] prvi je [[1887.g]]. objasni S. A. Arrhenius. Disocijacija tzv. pravih [[elektroliti|elektrolita]], koji se i prije disocijacije sastoje od iona (ionski kristali), događa se samo otapanjem, a na rastavljenim se ionima nakupljaju molekule otapala ([[solvatacija]]). Međutim disocijacija tzv. potencijalnih elektrolita, koji se prije disocijacije ne sastoje od iona, događa se tek reakcijom njihovih molekula s molekululama otapala.

Stupanj disocijacije molekula ovisi o naravi elektrolita, koncentrtaciji i temperaturi, a određuje se mjerenjem električne provodnosti otopine. On je to viši što je otopina elektrolita razrijeđenija. Visok stupanj disocijacije pokazuju jake kiseline, jake baze i soli jakih kiselina i jakih baza. U vrlo razrijeđenim vodenim otopinama disocirane su gotovo sve jedinke tih elektrolita. Sama voda slab je elektrolit i neznatno je disocirana, pa jedna litra sadržava tek po 10(na -7) mola iona H+ i OH-. Umnožak tih dviju koncentracija stalan je u svim vodenim otopinama ([[pH]]). Arrheniusova teorija elektrolitske disocijacije protumačila je važne kemijske pojave (reakcije elektrolita, njihovu električnu provodnost (provodljivost), odstupanje njihova osmotskoga tlaka). Više o elektrolitskoj disocijaciji, pod člankom (pod kojim i ona spada, kemijska grana) [[elektroliza]].