Kordun: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: mijenja podnaslov u poznate osobe |
Sava Mrkalj |
||
Redak 36:
== Poznate osobe ==
Sava Mrkalj nesumnjivo najveće ime koje je ovaj kraj dao. Ovaj čovjek je toliko toga značajnog učino, a na drugoj strani ostao potpuno zaboravljen od svih. Jedino je osnovna škola u njegovom rodnom Sjeničaku nosila njegovo ime i SKD, Srba iz hrvatske, u Topuskom ( a kasnije nastavilo rad u N.Sad). Niti jedna ustanova, škola, trg, ili bilo kava uličica, pa makar i nekakv sokak na kraju nekog grada ne nose njegovo ime.Dali smo cijele bulevare nekakvim nesvrstanim vođama, bombašima.
Akademik ŽARKO RUŽIĆ, jedan od najboljih poznavalaca djela Save Mrkalja piše:
U knjizi 100 najznamenitijih Srba, i to O tome svih vremena, nema imena Save Mrkalja, a trebalo bi itekako da ga ima. Ukoliko je svih stotinu navedenih nezaobilazno, a nije, valjalo bi povećati broj na 101. Uvjek sam se pitao od kakve je potrebe da se po svaku cjenu biraju okrugle brojke u nabrajanju naj-imena i naj-djela. Kao da ne može biti 101 ili 103! I to bi bilo uvjerljivije od okrugle stotke.
Navedimo osnovne podatke o MRKALJU, a zatim ćemo obrazložiti gornje tvrđenje.
Rođen je (1783. godine u LASINJSKOM SJENIČAKU na KORDUNU) nekoliko godina poslije Vuka Karadžića, koji ga je međutim nadživio čitave tri decenije. Završio je bogosloviju, bio vjerski i privatni učitelj, arhigimnazista, daroviti student filozofije, logike, fizike i matematike, da bi učeni svijet fascinirao filozofijom jezika. Vladao je latinskim, njemačkim, francuskim i rusko-slavenskim, služio se grčkim i hebrejskim jezikom, a jamčno je poznavao talijanski i mađarski. Uz to je bio i vrstan pjesnik, polemičar i besjednik.
U Pešti je 1810. godine sudbina udesila njegov susret sa Vukom, koji je zbog liječenja prekinuo učenje u Velikoj školi u Beogradu i zbog zgrčene lijeve noge služio se štulom. Razumije se Mrklaj, iako mlađi, bio je neuporedivo učeniji od Vuka, koji je izuzetno cijenio Savu i Luku Miladinova. U Budimu je Mrkalj štampao slavnu knjižicu sa metaforičnim nazivom SALO DEBELOGA JERA LIBO AZBUKOPROTES (metaforično je SALO, jer znak za nepostojeći glas debelo, jer ima ispupčenje). U toj knjizi predlaže da se izbace svi nepotrebni znaci u azbuci, i to veoma uvjerljivo obrazlaže. Time je izazvao crkvene predstavnike, koji su čuvali tradiciju u unijatskom okruženju.
Odmah zatim 1811. godine, pošto je kao vrstan logičar i jezički mislilac naučno zasnovao reformu azbuke i najavio da će pripremiti JEZIKOPRETRES, dolazi do neočekivanog i teško objašnjivog obrta. Mrkalj se povlači u manastir, gdje dolazi do konflikta, te biva razmonačen i prepučten dugom i mučnom putovanju. Uz nesigurnu egzistenciju privatnog učitelja, sa odbijenom željom da ga ponovo prime u manastir ( 1825), učitelj i vjeroučitelj u nervnom rastrojenju povredit će čovjeka koji je od njega tražio privatne časove iz latinskog,.
Tako je dospio u zatvor, gdje je mučen, zatim u karlovačku bolnicu, pa u duševnu bolnicu u Beču, gdje ga je i Vuk posjećivao i gdje je 1833. godine i umro. Od Mrkalja je ostalo, koliko se za sad zna, 25 pjesničkih jedinica, od čega 13 izvornih i 12 prevoda, prepjeva i prerada. Prvi put se u poeziji ogledao 1805. godine u ODI KIRILU ŽIVKOVIĆU, episkopu pakračkome, i to na ruskoslavenskom (novom crkvenoslavenskom) jeziku, a u koautorstvu sa izvjesnim studentom Pavelom Doktorovičem. Nekoliko pjesama iz 1817. godine, čekale su dugo na objavljivanje.
Od 13 izvornih pjesama samo su tri objavljene za njegova života, i to pred njegovu smrt, dok je bio u bečkoj bolnici. Pet izvornih pjesama i pet prevoda sa prepjevima otkrio je Vladan Nedić 1959 godine, medju njima i antologijsku pjesmu "JAO, JAO, JAO TRISTO PUTA." Tako ona počinje, a Mrkaljev naslov u rukopisu glasi: Sastavljeno kad u Gornjokarlovačku bolovaonicu dospjeo pobjeđen, i ostavljen od svega svijeta!
Premda Srbin iz zapadnih krajeva, Mrkalj je pjevao, kako kaže sremački, tj. ekavski, i to devokalizirajući bokalno r (serbin, smert). Među njegovim pjesmama ističu se slijedeće: "Jao, jao, jao tristo puta", "Sonet preslavnu Arhipastiru" (tj. Musickom, vladici Karlovačke eparhije), u kome iz čarne noći vapije za povezanošću i jedinstvom Srba, koje samo VJERA I JEZIK mogu spasiti od proždrljivog vuka asimilacije. Valja navesti i pjesmu "Starac" i sonet "Jeleni Dijaković." Za pjesmu "Jao, jao, jao tristo puta" Ljubomir Simović je napisao da je to moderan, vrlo evropski i svjetski primjer kritične poezije. A ubojiti tekst o rimi i mitu, kaze Milorad Pavić, mogao bi se smatrati manifestom nove predromantičarske škole.
Vrtaimo se našem tvrđenju u uvodu ovoga teksta. Po meni, Mrkalj spada u najznamenije Srbe svih vremena, prije svega po tome što je uspio da na samo 18 strana teksta, uz dvije strane predgovora, izloži problem i nađe rješenje za izuzetno zamršena pitanja srpske azbuke i da to kruniše, prije susreta sa Vukom , zaključkom: Od danas sve naše pravopisje pod ovo dolazi načelo: PIŠI KAO ŠTO GOVORIŠ. Ostavimo po strani njegovo prepuštanje drugima da naprave grafičke znakove za današnje lj,nj,đ, uz dopunu propuštenoga dž. Svojim rješenjima otvorio je vrata demokratizaciji srpske kulture, tim prije što je zastupio i upotrebu narodnog jezika u književnosti, koji je i sam primjenjivao u svojim pjesmama, pismima i u svakodnevnoj komunikaciji.
Drugo je jezik nauke, koji se i danas razlikuje od narodnog jezika, a treće je jezik crkve i dopisivanje sa crkvenim institucijama. O veličini Mrkaljeve ličnosti, kojoj se prebacuje fragmentarnost, kao da ne postoji i čuveniji fragmentaričari u srpskoj literaturi, izjasnio se još Jernej Kopitar, rječima da na 18 strana njegove knjige IMA VIŠE JEZIČKE FILOZOFIJE NEGO U KAKVOJ DEBELOJ GRAMATICI. A samouki i još nedoučeni Vuk u odnosu na Veleučenog Mrkalja koga je 1810 godine sreo u Pešti, uskoro je u svojoj prvoj gramatici napisao:
JA NE MOGU DRUGE AZBUKE UPTRIJEBITI NEGO MRKAILOVU, JERBO ZA SERPSKI JEZIK KAKŠA I ČISTIJA NE MOŽE BITI OD OVE.
Drugo, Mrkalj spada u najznamenitije Srbe i po tome kako veli čuveni slavista Vatroslav Jagić , bio PRVI JUGOSLAVENSKI FILOZOF ZVUKOVA SRPSKOG JEZIKA.
Treće, od Mrkaljevih samo dvanaest orginalnih pjesama, tri su ušle u naše savremene antologije, dakle četvrtina, što je zadivljujući brojčani odnos na koji skreće pažnju Dušan Ivanić.
Četvrto, Mrkalj je 1822. godine prvi dao primjer soneta u pravom jampskom jedanaestercu, koji je do 1959 godine, nažalost ostao u rukopisu.
Peto, Mrkalj je predhodnik Laze Kostića u primjeni čuvenog jampskog deseterca s akcentiranim jednosložnicama, odnosno ostvarenim iktusima na četvrtom i desetom slogu, i to u kombiniranju s jampskim jedanaestercem. To je upotrijebio u antologijskom prepjevu umno odabranog psalama 14 (15).
Mrkalj se ogleda i u književnoj kritici kao briljantan polemičar, npr. U kritici Vidakovića. Osim toga, bio je umni teolog, posebno hristolog, koji je, prema visokopreosvećenom mitropolitu Amfilohiju Rdaoviću, PO DUHU BIO SRODAN NJEGOŠU i koji je posjedovao ne samo tananost filološku i metafizičku, nego i tananost teološku. To se npr. vidi po tome što je kako zapaža Amfilohije Radović, kod nas prvi u pripijevu OČENAŠA izvono tumačio rečenicu HLJEB NAS NASUSNI DAJ NAM DANAS, jer nije riječ o svakodnevnom hljebu. U Mrkaljevu prepijevu taj stih glasi; DAJ NAM HLEB KOJI DUŠU 'RANI, a tek zatim dolaze stihovi; DAJ JOST, SVAKI DAN I JELO/ KOJE NUŽNO JEST ZA TELO.
Dodajmo da Amfilohije Radović pokazuje da Mrkalj kao hristolog nadmašuje u ponečem čak i Njegoša.
Već što navedosmo do sad, navodi nas na zaključak: ni po obimu skromnijeg, ni po sadržaju bogatijeg opusa. Međutim, predstava o Mrkalju bila bi nedovoljna, ukoliko se ne osvrnemo na njegovo učešće u živoj i praktičnoj borbi za egzistencijalne ciljve srpskog naroda. Nakon neočekivanog i nesrećno okončanog pokušaja da se zamonaši, čime je osujećeno ranije dato mu obećanje da će biti postavljen za učitelja u klirikalnom učilištu koje je trebalo da se otvori, Mrkalj obilazi sve krajeve u kojima Srbi žive; misteriozno boravi kod Srba pod Turskom, zatim u Glini, Karlovcu, u Šibeniku, Sremu, Sremskim Kralovcima i u Novom Sadu, U Banatu, Vojniću, pa opet u Karlovcu ( 1825).
Ovo njegovo krstarenje neki istraživači nazivaju lutanjem izgubljenog čovjeka, uz privatno učiteljevanje. Medjutim, iz podataka se može zaključiti da je Mrkalj u tim putešestvijama obavljao patriotsku misiju obrazovanja i vaspitanja odabranog kadra. Pitam se nije li želio da svoje znanje i uticaj posije po raznim srpskim krajevima. Prije desetak godina otkriven je podatak koji to potvrđuje: Mrkalj je bio privatni učitelj u Šabcu, gdje mu je učenik bio Jovan Ninić, koji je kasnije postao poznati rodoljub i mecena Đorđa Markovića Kodera.
O tome se 1844 godine u "Podunavci" pojavila i pjesma u kojoj srpska mladež slavi Mrkalja i njegov utjecaj na učenike. Po mom računu, u toj misiji Mrkalj je bio između 1822. i 1824. godine. Malo je poznato i o Mrkaljevoj misiji u Dalmaciji, gdje je vodio žestoku borbu protiv unijačenja, i u isti mah hrabrio srpsko neuko sveštenstvo. Po svjedočenju protosinđela Kirila Cvjetkovića, Mrkalj je nadmoćno pobjeđivao unijatske misionare i zagovornike, vješto se održavajući u kancelariji unijačenju sklonog vladike Kraljevića, na koga je uskoro grupa zavjerenika pokušala atentat. Na Cvjetkovićevo upozorenje, da bi ga uskoro mogla BIJEDA SNAĆI, Mrkalj je odgovorio: JA ĆU BRANITI SVOJ ZAKON (VJERU) I CRKVU, I UČIT ĆU SVAKOGA - DA POSTOJAN I TVRD U VJERI BUDE I SVOJU ČAST I ZAVIČAJ, KOJI SE NI ZA KAKVO BLAGO KUPITI NE MOŽE, DA ČUVA I BRANI.
Sličan doživljaj stradanja, mraka i vječite borbe suprotnosti nalazimo kasnije kod Njegoša, koji je tu poslanicu svojevremeno mogao da pročita. U pomenutoj studiji mitropolit Amfilogije Radović govori o Mrkalju kao SRPSKOM HAMLETU JOBOVSKE SUDBINE I KOVA, onosno jobovskog nemira i bunta. Njegova životna krivulja., kaže on kreće se između svijetlih i tamnih boja, pa zaključuje da su i svijetlo-tamne boje i boje njegovog religioznog lika. Istaknimo, međutim, da je i kod Mrkalja i kod Njegoša pobjeđivala vjera u spasenje i da svome narodu otvore vidike. Razlika je u tome što je Njegoš bio u položaju vladaoca, a Mrkalj u položaju egzistencijalno ugrožene individue kojoj nije uslišena niti želja da obrazuje braću u učilištu, u manastiru, te da tako umnoži broj istaknutih narodnih pastira.
O Mrklaju piše i Stanko Korać, rođeni Kordunaš iz Čemernice, (izvod iz referata o Savi Mrkalju, Simpozij o Kordunu, Topusko, 1969.) jedan od vrsnih poznavalaca književnosti Srba u Hrvatskoj:
Danas mi jedva možemo sagledati koliko je bila zamašna borba za jezik i pravopis što ju je počeo Sava Mrkalj, a nastavio Vuk Ta se borba morala proširiti do pokreta, ali se često dešava da u tako krupnim pothvatima padaju prvi i najbolji borci. Mrkalj nije izdržao zbog siromaštva i progona, a i zbog toga što u sebi nije nosio energiju buntovnika i osvajača, kakvu je imao Vuk, pred kojim su stajale iste teškoće. Jer da se uspije u vako širokim akcijama nije dovoljna učenost i genijalnost. Ali ako je jedan pao, drugi je izdržao i pobjedio, zato što je bio čvršći, uporniji, čovjek zamaha i njegov genij vodio ga uvjek i samo napred. I baš zato je Vuk morao pobjediti, jer kako ono za njega reče Ivo Andrić: "Vuk je bio prek i vrletan čovjek, kome je trebalo mnogo prostora u životu i na papiru. Historijska sudbina Srba u Hrvatskoj bila je nepovoljna i zato što su se nalazili na rubu između dvije velike carevine, koje su se borile oko proširenja vlasti nad našim zemljama.
Organizirani s pomoću Austrije da se bore protiv velikog zla, Turske, Srbi na Vojnoj granici, živjeli su u stalnom vojničkom logoru uvijek spremni za rat i to ih je odbijalo od mirnog, privremenog i duhovnog rada. U krajevima koje su naselili nisu našli ništa drugo osim puste i zapustene zemlje, našavši se daleko od nacionalnog jezgra koje je ostalo na istoku.
Bez veza s tim jezgrom i bez mogućnosti da na ovom prostoru mirno žive, oni su teško dolazili do svijesti o neophodnosti kulturnog stvaranja i do materijalne podloge potrebne za to stvaranje. Bez gradova, bez kulturnih središta, bez društvene kohezije koje stvara građansko društvo, oni su teško ulazili u svijet koji je stvarao kulturu. I onda kad su se pojavljivali daroviti pojedinci, oni u svojoj sredini, gdje su rođeni, nisu mogli biti prihvaćeni, jer su jedina duhovna središta bili manastiri i crkvene škole u kojima opšti nivo obrazovanja i prosvjećenosti nije bio na potrebnoj visini. I zato je bilo upravo tragično roditi se u Sjeničaku i biti lingvistički genij, kao npr. Sava Mrkalj.
Postavljalo se pitanje gdje naći podlogu na koju treba da se osloni taj genij, gdje naći ustanove, zavode, društvenu sredinu, mogućnost za javnu djelatnost, a da se ne razmišlja o svakodnevnom hljebu. Sava Mrkalj svega toga nije imao. I zato se mora postaviti pitanje: gdje je taj vrt u koji može da se postavi ova moćna biljka i da daje plodove. Mrkalj je pokazao što može svojom odličnom knjižicom: "Salo debeloga jera libo azbukopretres" (Budim , 1810). Obećao je i druga opširnija i svestranija djela, koja nikad nije napisao, što je velika šteta za srpsku kulturu, a možemo reći i gubitak, jer je u Mrkalju živjela stvarna i znatna potencijalna mogućnost da stvara.
Nije napisao što je obećao, zato što je bio jedna od najtragičnijih figura među zapadnim Srbima. To je bio kompletan intelektualac, s dubokim i širokim obrazovanjem, sa znanjem francuskog, njemačkog, mađarskog, latinskog, grčkog i hebrejskih jezika. Studirajući na univrzitetu u Pešti, matematiku i filozofiju s odličnim uspjehom, pokazo je širinu i zamah svoga zanimanja, osjećajući najbitniji kulturni problem koji je stajao pred Srbima, a koji je otvoreno i smjelo postavio.
== Vanjske poveznice ==
| |||