|
*kao pisac udžbenika i priručnika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan Babić je trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Upravo su legendarne zabrane i progoni njegovih školi namijenjenih učevnika:
:''Hrvatski pravopis'' iz [[1971]]. zabranjen je i spaljen (komunistički vlastodršci su, metodološki, zaostajali više stoljeća za Inkvizicijom), dok je jednanjedan prokrijumčareni primjerak tiskan u [[London|Londonu]]u, pa je poznat pod imenom ''"londonac"''. Poluilegalno u porabi tijekom posljednjega desetljeća i pol raspadajuće Jugoslavije, doživio je i 6. izdanje (trenutačno je 4. izdanje službeni [[hrvatski pravopis]]). Proglašavan "ustaškim" i "korijenskim" (time se impliciralo da se radi o morfološkom ili tvorbenom pravopisu s propisima koje su ustanovili [[Bogoslav Šulek|Šulek]] i Veber iz Zagrebačke filološke škole, a kodificirali [[Bratoljub Klaić|Klaić]] i Cipra [[1944]].), taj je rad doživio dosta izmjena u posljednja tri desetljeća. Esencijalno, radi se o fonološkom ili glasovnom pravopisu na tradicijama [[Ivan Broz|Broza]] i Boranića koji je autorska trojka (a, poslije Finkine smrti, dvojka) strože i sustavnije kodificirala u skladu s prevladavajućom hrvatskom književnom tradicijom. Pravopis je bio zabranjivan najviše zbog riječi ''"hrvatski"'' u naslovu. Ni školska gramatika, ''Pregled gramatike hrvatskoga književnoga jezika'', nije bila bolje sreće. Čim je ime od ''"hrvatskosrpski"'' promijenjeno u ''"hrvatski književni"''- došla je i zabrana.
*Babićevi su znanstveni prinosi razbacani u mnogim časopisima, stručnim djelima i zbirkama referata, no najvažnije mu je djelo, bez sumnje, ''Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku'' (prvo izdanje [[1986]]., treće [[2003]].)-po stručnim prosudbama još uvijek najbolje djelo o tvorbi riječi u jednom [[slavenski jezici|slavenskom jeziku]]. Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa, te će, vjerojatno, njegov utjecaj tu ostati presudan i u sljedećim desetljećima.
*no, nije zanemariva i Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (''Vjesnik'', ''Večernji list'', ''Fokus''), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve raspraveerasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su ''Hrvatski jučer i danas'', ''Hrvatski jezik u političkom vrtlogu'' i ''Hrvatska jezikoslovna prenja''. Babić-polemičar promijenio je dosta "protivnika" u dugogodišnjim borbama oko jezika: repertoar antagonista dosta je neobičan, i kreće se od unitarističkih, "srpskohrvatskih" kompartijskih ideoloških lingvista, preko "velikohrvatskih" nedoučenih jurišnika (nakon 1990.) koji su poveli pravu hajku na nazovisrbizme i kvazisrbizme (poznata je afera oko naziva "mrki medvjed", koji su novokomponirani jezični čistunci proglasili za srbizam) do pomodarske snobovštine koja se očituje u nekritičkome prihvaćanju anglizama gdje treba i ne treba. Tako je Babiću od serbokroatizma (u međuvremenu skoro propalog) glavnim protivnikom postao anglokrobotizam. Valja još napomenuti i tu bizarnost da je tijekom devedesetih Stjepan Babić, inače dežurni "ustaša" i "ultranacionalist" u doba SFRJ, proglašavan "srpskim agentom" i "vukovcem" jer se odlučno odupro jezičnom mešetarenju raznih samouka koji su nasiluna silu htjeli izbaciti iz hrvatskoga jezika sve što i asocijativno nalikuje na srpski (groteskni je primjer "raskršća" koje je stigmatizirano zbog oprječnih oznaka za vjerski simbol u hrvatskom i srpskom: križ-krst. Nasreću, nije se moglo izbaciti i kršćanstvo (a uvesti "križarstvo"), pa su nadobudni puristi odustali).
Vitalan na više polja jezične i ine kulture, stalno u središtu zbivanja, akademik Stjepan Babić je i dalje u vrtlogu jezičnih zbivanja. Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim ''Hrvatskoga pravopisa'' (cjeloviti učevnik srednjoškolske i više razine), u suauktorstvu s [[Milan Moguš|Milanom Mogušem]] i [[Sanda Ham|Sandom Ham]], ''Hrvatski školski pravopis'', godine 2005.
|
