|
Pastoralni roman ''[[Planine]]'' izašao je u Mletcima, [1569]], i to je jedino njegovo sačuvano djelo (pored barem dva izgubljena za koje se zna: ''"Ljubveni lov"'' i ''"Vilenica"''). Njegov roman svjedoči o temeljitoj [[humanizam|humanističkoj]] i [[teologija|teološkoj]] naobrazbi, a nju je Zoranić mogao steći ponajprije upravo u zadarskom općem učilištu otaca [[dominikanci|dominikanaca]], ponovno otvorenom krajem [[1495]]., nakon što je dvadesetak godina prekinulo s radom zbog ratnih opasnosti (pad Bosne i prodor [[Turska|Turaka]] sve do zidina Zadra).
Zoranić je pripadao krugu književnika koji su doprinijeli tomu da [[Zadar]], uz [[Hvar]], [[Korčula|Korčulu]], [[Split]] i [[Dubrovnik]], postane jednim od zračećih središta hrvatske renesansne umjetnosti riječi (kao i [[Brne Karnautić]] ili [[Juraj Baraković]]).
===Planine===
Pastoralni roman, jedinstveno djelo te vrste u [[Hrvatska književnost|hrvatskoj književnosti]], s reminiscencijama na latinsku i talijansku književnost, kao i na teološka djela ([[Vergilije]], [[Ovidije]], [[Dante]], [[Boccaccio]], Petrarca, Sannazzaro... pa [[Biblija|Sveto pismo]]...) svjedoči o temeljitoj [[humanisam|humanističkoj]] i teološkoj naobrazbi, a nju je Zoranić mogao steći ponajprije upravo u zadarskom općem učilištu otaca dominikanaca, ponovno otvorenom krajem [[1495]]., nakon što je dvadesetak godina prekinulo s radom zbog ratnih opasnosti (pad Bosne i prodor [[Turska|Turaka]] sve do zidina Zadra). Valja napomenuti da je žanr pastoralnoga romana, koji je modernomu čitatelju, naviklom na romanesknu tradiciju koja izvire iz ironijskoga [[Cervantes]]ovoga pristupa, nešto čudno i atipično, zapravo bio dominantnom vrstom romana u ranome razdoblju ([[16. stoljeće|16.]] i [[17. stoljeće]]).
Svijest o turskoj opasnosti nadahnula je i Zoranićevo djelo; ona ga je i prožela domoljubnim zanosom, pred kojim blijede i povlače se sve pjesnikove osobne brige, nevolje i želje. Da bi se oslobodio i očistio od ljubavnog jada, Zoran (a to je sam pjesnik) zaputio se među pastire u planini, gdje doživljava spas: vilenica Dinara izbavlja ga najzad iz mreža nesretne ljubavi.
Ustvari, ''"Planine"'' su [[alegorija]]: one su san, prenesen u tobožnji Zoranov put od Nina morem do [[Starigrad]]a pod Velebitom, a otuda uzbrdo, Paklenicom, preko Velebita, pa od Like prema Dinari, da bi se rijekom Krkom spustio do [[Šibenik]]a i otuda morem natrag do Nina. Praćeno stihovima petrarkističkog i pastirskoga glasa, Zoranićevo prozno djelo, oživljujući arkadijsku idilu prirode, odjekuje "tužbenim pojem pastirov od rasute bašćine", ali se i odziva na prigovor vile Hrvatice u perivoju od slave (poglavlje XX.): ona prekorava Hrvate, koji ''"mnozi mudri i naučeni jesu, ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti i naresiti umili bi"'', ali se oni stide svoga ''"jezika hrvackoga"'' i radije pišu tuđim jezicima. Tako je Zoranić tri stoljeća prije Ilirskoga pokreta stao u obranu [[Hrvatski jezik|hrvatskog jezika]], u čem također valja vidjeti jednu od bitnih značajki njegova djela.
{{Renesansni književnici}}
|
