Wikipedija

Hrvatska barokna književnost: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
mNema sažetka uređivanja
Sombrero (razgovor | doprinosi)
46.706 edits
m Uklonjena promjena suradnika Finding myself, vraćeno na zadnju inačicu suradnika 213.147.115.226
Redak 1:
{{radovi24}}
'''Hrvatski barok''' je dio europskog [[barok]]a, književnoumjetničkog pravca koji se javlja u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] u [[17. stoljeće|17. stoljeću]].▼
 
▲'''Hrvatski barok''' je dio europskog [[barok]]a, književnoumjetničkog pravca koji se javlja u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] uppčetkom [[1718. stoljeće|17. stoljeću]]stoljeća.
== Društveno-kulturne okolnosti ==
To je razdoblje snažne [[protureformacija|protureformacije]], kao reakcija na [[protestantizam|protestantsku reformaciju]].
U Hrvatskoj, [[protestantizam]] nema većih razmjera, javlja se samo u [[Istra|Istri]], za razliku od [[Rimokatolička Crkva|rimokatolicizma]] koji je široko rasprostranjen na našim prostorima. Zbog toga, hrvatski barok direktno je vezan uz protureformaciju. Osnivaju se [[Isusovci|isusovačke]] škole koje šire duh [[katoličanstvo|katoličke]] obnove. Najstarije su osnovane 1607. u [[Varaždin]]u, [[Požega|Požegi]] i [[Zagreb]]u. Osim isusovaca, djeluju i drugi vjerski redovi: [[pavlini]] te manjim dijelom [[franjevci]].
 
Područje pismenosti u XVII. stoljeću širilo se sve više prema sjeveru, pa su se pojavili pisci i na Pagu (otac hrvatskoga jezikoslovlja [[Bartol Kašić]]), u Kanfanaru u Istri (Franjo Glavinić), u Jastrebarskome (Rafael Levaković), u Sisku (Nikola Krajačević) i u Zagrebu ([[Juraj Habdelić]]), ali je [[Dubrovnik]] i u XVII. stoljeću ostao najjače kulturno i književno središte, iako je s Ritterom Vitezovićem dobio na značenju i [[Zagreb]].
== Značajke ==
{{Glavni|Barok}}
Značajke hrvatskog baroka jednake su [[Europa|europskom]]: kićenost, gomilanje ukrasa, pobožan i uzvišen stil, religiozne teme, želi se izazvati zadivljenost. U književnosti, u koju ponovno ulaze u [[Renesansa|renesansi]] zaboravljene religiozne teme, to se očituje u bogatoj metaforičnosti, forma postaje bitnija od samog sadržaja.
 
U tome je stoljeću problem zajedničkoga jezika postajao sve aktualniji, a rješenje koje je ponudio Kašić u «Ritualu Rimskom» (1640.) i prijevodu «Biblije» (tiskanom tek 2000.), tj. zapadna novoštokavska osnovica uz udjele ostalih narječja, pokazalo se vizionarnim. Ako se izuzmu »pjesni tašte i isprazne« koje nisu sačuvane, [[Ivan Gundulić]], najveći pjesnik baroka, počeo je s dramskim tekstovima. Od deset melodrama sačuvane su četiri, »Pjesni pokorne kralja Davida« uvod su u religioznu poemu »Suze sina razmetnoga«, uzorno djelo baroknoga svjetonazora, a vrhunac je njegova stvaralaštva nedovršeni viteškko-junački ep »Osman« u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje), u kojem se mogu odčitati utjecaji ideologije baroknoga slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu.
=Književnost=
U [[Hrvatska književnost|hrvatskoj književnosti]] barok traje tijekom 17.stoljeća. Razvija se više književnih regionalnih krugova, uz vjerske redove: dalmatinsko-dubrovački, kajkavski, slavonski i ozaljski. Dubrovnik ipak ostaje najjače književno središte, u njemu djeluje naš najveći barokni pisac, [[Ivan Gundulić]]. U ovom razdoblju, postaje sve aktualniji problem standardnog, zajedničkog [[hrvatski jezik|hrvatskog jezika]].
 
Stijepo Đurđević u prvom je redu pjesnik komične poeme »Derviš«, uspjele parodije na petrarkističko pjesništvo, [[Vladislav Menčetić]] autor komične poeme »Radonja« i rodoljubivoga spjeva »Trublja slovinska«. [[Ivan Bunić Vučić]] u kanconijeru »Plandovanja«, oslanjajući se na petrarkističku liriku, unio je barokna načela, dok liturgijska i vjersko-poučna književnost doživljava procvat u Bosni u djelatnosti franjevačkoga reda. Prvi je pisac te tradicije [[Matija Divković]].
==Književni krugovi==
 
Među kajkavskim piscima iz sjeverne Hrvatske isticao se [[Juraj Habdelić]] prosvjetnopoučnim moralkama »Zrcalo Marijansko« (1662.) i »Prvi oca našega Adama greh« (1674.). [[Ivan Belostenec]] autor je velikoga latinsko-hrvatskoga rječnika »Gazofilacij« (1740.), prvoga hrvatskoga tronarječnoga rječnika- enciklopedijskoga djela objavljenoga kojih 70 godina nakon nastanka i koje bijaše leksičkim izvorištem "Balada Petrice Kerempuha" [[Miroslav Krleža|Miroslava Krleže]] dva i pol stoljeća kasnije.
===Dalmatinsko-dubrovački krug===
Glavni predstavnik ovog kruga je naš najveći [[barok]]ni pisac, [[Ivan Gundulić]], koji u mladosti, on piše ''"pjesni tašte i isprazne"'' (nisu sačuvane) i melodrame (sačuvane samo četiri). Kasnije piše uzorne religiozne poeme, ''[[Pjesni pokorne kralja Davida]]'' i, poznatije, ''[[Suze sina razmetnoga]]'', a vrhunac njegova stvaralaštva je viteški ep ''[[Osman]]''. <br>
Uz njega, djeluju i: <br>
[[Junije Palmotić]], koji piše [[melodrama|melodrame]], od kojih je najpoznatija ''Pavlimir'' (priča o unuku kralja Radislava, tema uzeta iz [[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisa popa Dukljanina]]. <br>
[[Ivan Bunić Vučić]], autor pjesničke zbirke ''Plandovanja'', u kojoj kombinira [[petrarkizam|petrarkističku]] tradiciju i [[barok]]na obilježja (metafore, kontraste, poredbe, refleksije o prolaznosti). <br>
[[Ignjat Đurđević]], isusovac, autor zbirke pjesama ''Pjesni razlike'' te poeme ''Uzdasi Mandaljene pokornice''. Iako su ova djela nastala tek u 18. stoljeću, ipak imaju karakteristike barokne književnosti.<br>
[[Stijepo Đurđević]], rodom iz [[Dubrovnik]]a, pjesnik komične poeme ''Derviš'', parodije na petrarkističko pjesništvo. <br>
[[Vladislav Menčetić]], dubrovčanin, autor djela ''Trublja slovinska''<br>
[[Petar Bogašinović]], dubrovački pisac čije je najvažnije djelo ep ''Beča grada obkruženje od cara Mehmeta i kara-Mustafe velikoga vezjera'', u kojem veliča [[Ivan Gundulić|Ivana Gundulića]] i njegovog oca, carskog generala.<br>
[[Petar Kanavelić]], pisac većinom religiozne tematike. Životno djelo mu je religiozno-povijesni spjev ''Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman'', nastao na temelju legende. <br>
[[Jerolim Kavanjin]], koji je napisao spjev ''Bogatstvo i uboštvo''.<br>
[[Rafael Levaković]], podrijetlom iz [[Jastrebarsko]]g, piše na glagoljici djelo ''Nauk karstjanski kratak''.<br>
 
U drugoj polovici 17. stoljeća u sjevernoj su Hrvatskoj djelovali i [[Petar Zrinski]] i [[Fran Krsto Frankopan]] (obojica mučenici smaknuti u Bečkom Novom Mestu 1671.), te [[Pavao Ritter Vitezović]]. [[Fran Krsto Frankopan]] pisao je mješavinom čakavskoga, kajkavskog i štokavskoga narječja karakterističnom za tzv. "[[ozaljski krug]]" koji je predstavljao pokušaj hrvatske jezične integracije na tronarječnoj bazi. Središnji dio njegova opusa čini zbirka lirskih pjesama »Gartlic za čas kratiti«, ciklus od osam pjesama »Dijačke junačke« i 18 religioznih pjesama. On je i prvi hrvatski prevoditelj [[Moliere]]a (djelo »Georges Dandin«.
===Kajkavski krug===
Za kajkavski krug, najvažniji je bio isusovac [[Juraj Habdelić]], koji je, od važnijih djela, napisao ''Zrcalo Mariansko'', djelo religiozne i moralističke tematike, crkvenu propovijed ''Pervi oci našega Adama greh'' te kajkavsko-latinski rječnik ''Dictionar''.
 
Hrvatski je barok, može se slobodno konstatirati, ostvario bujni procvat hrvatske književnosti u svim hrvatskim pokrajinama osim Slavonije i kontinentalne Dalmacije. Profil književne djelatnosti razlikovao se i pokrivao je cijeli spektar, od vjerskopoučne i liturgijske književnosti do lirske i epske poezije, od gramatičkih i leksikografskih djela do historiografskih, prijevodnih i kroničarskih.
===Ozaljski krug===
Za [[Ozalj]]ski krug karakterističan je jezik koji objedinjuje sva tri narječja. To je kajkavski jezik pomiješan sa štokavsko-ikavskim elementima. <br>
Najvažniji pisci ovog kruga su:
[[Petar Zrinski]], koji prevodi s [[Mađarska|mađarskog]] ep ''Adrianskoga mora sirena'' (napisao ga je njegov brat, [[Nikola Zrinski]])<br>
[[Katarina Zrinska]], koja piše molitvenik ''Putni tovaruš''. <br>
[[Fran Krsto Frankopan]], koji u zatvoru piše zbirku pjesama ''Gartlic za čas kratiti''. On je također značajan jer je prvi preveo [[Molière]]a na hrvatski jezik. <br>
[[Ivan Belostenec]], [[pavlini|pavlinski]] redovnik, leksikograf.
 
U korpus hrvatske književnosti ulaze i sjeverozapadna, kajkavska Hrvatske i Bosna, štokavsko/šćakavsko ijekavska i ikavska, te, posebno zanimljiva pojava, tronarječna književnost i leksikografska djelatnost nastala na području Pokuplja i Ozlja. Dolazi do slabljenja utjecaja glagoljice i jačanja latinice, dok se zapadna ćirilica ili [[bosančica]] još drži u pučkoj pismenosti, no počinje zamirati oko 1700. Po jezičnom idiomu, hrvatski je barok ostvario uzorna djela koja će kasniji hrvatski književni jezik prepoznati kao kanonska po obliku, no taj će proces uznapredovati tek u društvenim promjenama nastalim oslobođenjem Slavonije i Dalmacije od Turaka, te širenjem ideja prosvjetiteljstva u 18. stoljeću.
===Slavonski krug===
Za ovaj krug značajan je isusovac [[Antun Kanižlić]], koji piše ep ''Sveta Rožalija'', pripovijest o svetici iz [[Palermo|Palerma]].
 
==Djelatnost vjerskih redova==
Kao što je već spomenuto, u vrijeme baroka bila su najvažnija tri vjerska reda: [[isusovci]], [[pavlini]] i [[franjevci]]. Svi oni dali su svoj doprinos ponajprije jeziku, ali i književnosti tog vremena.
 
===Isusovci===
Uz već spomenute [[isusovci|isusovce]] [[Juraj Habdelić|Juraja Habdelića]], [[Ignjat Đurđević|Ignjata Đurđevića]] i [[Antun Kanižlić|Antuna Kanižlića]], značajniji doprinos dali su: <br>
[[Juraj Križanić]], koji se zalagao za jezik koji je bio mješavina staroslavenskog, ruskog i hrvatskog, i to čakavsko-ikavskog s elementima kajkavštine (sveslavenski jezik)<br>
[[Bartol Kašić]], autor djela ''Ritual rimski'' u kojem nudi kao standardni jezik novoštokavsku osnovicu uz udjele ostalih narječja. <br>
Osim njih, važan je i [[Jakov Mikalja]], leksikograf.
 
===Pavlini===
U Lepoglavi [[1582.]] [[pavlini]] su utemeljili filozofsko-teološki studij koji postaje visokoškolska ustanova [[1671.]] Od pisaca, najznačajniji je [[Ivan Belostenec]]. <br>
Poznato je i djelo ''Pavlinski zbornik'', zbornik liturgijskih pjesama na kajkavskom, pisan rukom.
 
===Franjevci===
[[Franjevci]] književnu i kulturnu djelatnost najviše razvijaju u Bosni, gdje djeluju:
[[Matija Divković]], autor tekstova ''Beside''.<br>
[[Ivan Bandulović]], čije je glavno djelo lekcionar ''Pištole i evanđelja'' (tiskano latinicom). <br>
[[Pavao Mošunjanin Posilović]], vjerski pjesnik i prozaist. <br>
[[Ivan Ančić]], pisac vjersko-poučnih djela, najpoznatije je ''Vrata nebeska i život vični''
(i drugi).
 
==Znanstvena književna djelatnost==
U tom razdoblju nastaje velik broj znanstvenih djela, najviše leksikografskih, zbog problematike standardnog književnog jezika <br>
[[Ivan Lucić]] piše prvu znanstvenu hrvatsku povijest, na latinskom jeziku, ''De regno Dalmatiae et Croatiae''.
[[Ivan Belostenec]], pavlinski redovnik i pripadnik ozaljskog kruga, piše dvojezični kajkavsko-latinski rječnik ''[[Gazophylacium]]''. <br>
[[Jakov Mikalja]], autor hrvatsko-talijansko-latinskog rječnika ''Blago jezika slovniskoga'' i pisac prvog objavljenog hrvatskog pravopisa ''Ortografija jezika slovinskog'' <br>
[[Bartol Kašić]], čije je najvažnije djelo ''[[Institutiones linguae Illyricae]]'', prva hrvatska gramatika, objavljena u [[Rim]]u na latinskom jeziku. <br>
 
=Likovna umjetnost=
{{Glavni|Likovna umjetnost u Hrvatskoj}}
Tijekom 17. i 18. st. razvija se bogata kulturna baština. U sjevernoj Hrvatskoj, [[Slavonija|Slavoniji]], a manjim dijelom i u [[Dalmacija|Dalmaciji]] niču brojna i vrijedna djela barokne arhitekture.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_barokna_književnost"