Michel Foucault: razlika između inačica

Foucault je također bio protivnik svih socijalnih institucija koje su uključivale [[identitet]], što uključuje sve od indentiteta [[muškarac]]/[[žena]] i [[homoseksualnost]]i, do [[kriminal]]aca i političkih aktivista. Tvrdi da se većina znanstvenih istina o ljudskoj prirodi ne temelji na činjenicama već na etičkim i političkim stavovima određenog društva. Tako u svom djelu '''''"Povijest ludila u doba klasicizma"''''' zaključuje da ludilo nije znanstveno otkriće koje tvrdi da je ludilo mentalna bolest, već je proizvod upitnih društvenih i [[etika|etičkih]] obaveza. Navedenu činjenicu prikazuje različitim objašnjenjima ludila kroz povijest - od krivog balansa tjelesnih tekućina do mentalne bolesti. Umire od [[AIDS]]-a.

 

U svojoj filozofiji dosta se oslanjao na misao [[Friedrich Nietzsche|Friedricha Nietzschea]]. Velik značaj pridavao je također [[Sigmund Freud|Freudu]] i [[Karl Marx|Marxu]], mada se nije smatrao psihoanalitičarem ni marksistom. (O kompleksnoj prirodi Foucaultova odnosa naspram Marxa vidi Copin, [http://netx.u-paris10.fr/actuelmarx/alp0019.htm ''Marx dans MC et AS''] .) Foucault je inače toj trojici posvetio i kraći esej ''Nietzsche, Freud, Marx''.

 

Iako je umro gotovo deset godina prije pojave queer teorije, on je jedan od najznačajnijih prethodnika i utemeljitelja [[queer teorija|queer teorije]].

 

Dok je scientia sexualis usredotočena uglavnom na (sramotno) priznavanje seksualne prakse i/ili seksualnog identiteta, ''ars erotica'' ima posve drugačiju kulturološku postavku koja se temelji o povećanju seksualnog užitka. Takve kulture, u kojima Foucault nalazi ars eroticu, poput Kine, Japana, Indije, stare Grčke i Rima, uopće nemaju identitete poput „homoseksualac“.

 

 

 

Sodomija je bila seksualna praksa (treba razlikovati seksualno ponašanje od seksualne orijentacije -> vidi [[homoseksualnost]]) koja se po crkvenom učenju smatrala protuprirodnom. U XVI.st. za sodomiju je postojala [[smrtna kazna]], a ono što je protuprirodno odnosilo se uglavnom na analni seks, iako jasna definicija nije postojala i različito se mogla tumačiti. Prvom polovicom XX.st., sodomijom, pogotovo u SAD-u, nazivao se penetrativni analni seks između dvoje (ili više) muškaraca. Upravo se tu dogodila ta promjena moći, jer kao što Foucault kaže, sodomist je smatran privremenom devijacijom, a [[homoseksualnost|homoseksualac]] posebnom vrstom, pseudo[[interseksualnost|hermafroditom]]. Nije se mogla objasniti želja muškarca da ga seksualno privlači drugi muškarac, te se ona jedino mogla objasniti time da je njegova duša „ženska“, a fizičko tijelo „muško“, time i Foucault izvlači termin: ''„hermafroditizam duše“''.

Diskurs o seksualnosti (''scientia sexualis'') i ''"obrnuti diskurs"'' nisu ravnopravne opozicije jedan naspram drugoga. Foucault tvrdi da što se radi o većem užitku, moć se primjenjuje jače, a otpor je snažniji. Dakle, moć se ne manifestira zabranom/ograničenjem, već polazi od užitka. Užitak (''ars erotica'') je taj koji se mora podvrgnuti društvenoj disciplini. To podvrgavanje strogoj monarhiji seksa koju nameće ([[heteroseksualnost|hetero]])norma, Foucault naziva ''„ekonomija tijela i užitka“.''

 

 

Mada nikada nije razvio opširnu etičku teoriju, u njegovim kasnijim spisima (npr. drugi i treći svezak '''"Povijesti seksualnosti"''') pokazuje se njegovo zanimanje za to polje. U raspravi o etici, Foucault upoređuje [[kršćanstvo|kršćansku]] Europu i [[antika|grčko-rimsku]] kulturu. Jasno objašnjava da je pristup seksualnosti u kršćanskoj [[Europa|Europi]], čisto prokreativan. Tu postoje disciplinirajuće metode apstinencije i puritarizma za postizanje mudrosti, ćudoređa i na koncu besmrtnosti.

Nasuprot, kršćanska etika sadržava univerzalni moralni kodeks i postoji sustav zabrani (homoseksualni odnosi, predbračni seks, masturbacija...). Dok je seksualna želja kod Rimljana samo potencijalno štetna, kršćanstvo ju smatra istinskim zlom.

 

 

Jezik Foucaulta je mnogima nepristupačana upravo zbog činjenice da on nije imao ideju vodilju, a ogroman opus otežava snalaženje u njegovom djelu. Mnogim Foucaultovim kritičarima i kritičarkama činilo se da on nameće antičku kulturu kao alternativu suvremenom društvu. Može mu se spočitati da takva etika ima velika ograničenja u samoj definiciji slobodne individue koja ne uključuje žene i robove. Upravo njegova najžešća kritičarka [[Judith Butler]] „optužuje“ Foucaulta da pridaje ekskluzivitet muškoj homoseksualnosti.

 

{{Izdvoji}}

[[Judith Butler]] se uz Michela Foucaulta smatra najutjecajnijom autoricom tekstova u queer teoriji. Najznačajnije djelo u kojem i sama razvija i kritizira Foucaultov rad objavljeno je 1990. godine, a zove se ''„Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity“''.

Butlerovu kao [[post-strukturalizam|post-strukturalnu]] ([[queer]]) [[feminizam|feministicu]] brine zanemarenost važnosti [[spol i rod|roda]] u Foucaultovim tezama, te vraća [[spol i rod|rodu]] centralni položaj pri pogledu na seksualnost – proširuje Foucaltov diskurs pridružujući mu [[spol i rod|rod]]. Ona koristi pojam ''performativnosti''. To je učinak [[spol i rod|roda]] koji nastaje ponavljanjem određenih oblika ponašanja. [[spol i rod|Rod]] je za nju performativni učinak koji se shvaća kao prirodni identitet, što on dakako nije. Kao i ostali queer teoretičari i teoretičarke ona (poput Foucaulta) izbjegava koristiti kategorije „žena“ i ostale identitete, jer drži da uzimanje bilo kojeg identiteta kao temelja svoje teorije, (kao što su primjerice [[feminizam|feministkinje]] uzele kategoriju „žena“ za temelje svoje feminističke politike) neizbježno priznaje binarnu rodno/spolnu strukturu koja je prema njoj izvor društvene nejednakosti.

 

 

Za Butlerovu je [[spol i rod|rod]] „društvena privremenost“. Upravo taj termin najznačajniji je za [[queer teorija|queer teoriju]] uopće.

 

 

[[Što je prosvjetiteljstvo (Foucault)|Što je prosvjetiteljstvo]]? u ''Treći program Hrvatskog radija'', HRT, 1990

 

 

 

{{suvremeni zapadni filozofi}}