Arijadna (Gundulić): razlika između inačica

'''Arijadna''' je [[drama]] [[Hrvatska|hrvatskog]] pisca [[Ivan Gundulić|Ivana Gundulića]], izdana u [[Ancona|Anconi]] [[1633.]] godine.

''Arijadna'' je jedna od ranijih [[Ivan Gundulić|Gundulićevih]] [[drama]], čiji je izvornik djelo ''[[Arianna]]'' talijanskog pisca [[Ottavio Rinuccini|Ottavija Rinuccinija]] iz [[1608.]] godine, a koje je Gundulić slobodno preveo nekoliko godina kasnije. U njemu se nalaze odjeci starije [[rimska književnost|rimske poezije]], uglavnom [[Ovidije|Ovidija]] i [[Katul]]a, ali i suvremenih [[talijanska književnost|talijanskih epova]] poput [[Ludovico Ariosto|Ariostove]] ''[[Olimpia (Ariosto)|Olimpije]]'' ili [[Torquato Tasso|Tassove]] ''[[Armida|Armide]]'', u kojima se također emotivno iskazuje motiv ostavljenosti. Rinuccinijeva ''Arianna'' bila je premijerno izvedena [[1608.]] u [[Mantova|Mantovi]], na piru tamošnjeg vojvode. Djelo je iste godine tiskano kao [[melodrama]] i prikazano u [[Firenca|Firenci]], a [[glazba|glazbu]] je skladao [[Claudio Monteverdi]]. Rinuccini je, međutim, promijenio [[antika|antičku]] [[fabula|fabulu]], i to tako da je tragičnoj priči o [[Tezej]]ovu bijegu dodao sretan završetak, obavezan u [[tragikomedija|tragikomediji]]. Naime, Rinnucini je uveo lik [[Bakho|Bakha]], koji se na kraju ženi [[Arijadna|Arijadnom]]. Tako je prvotna tragedija pretvorena u tragikomediju, a budući da je i Gundulićeva ''Arijadna'' ostala vjerna [[talijanski jezik|talijanskom]] predlošku, i to se djelo također može označiti istom žanrovskom odrednicom.

Gundulić je u svojoj posveti ''[[Pjesni pokornih kralja Davida]]'' ([[Rim]] [[1621.]]) napisao da su mnoge njegove drame (''složenja'') bile izvođene „''s mnozijem i bezbrojnijem pjesnima taštijem i ispraznijem na očitijem mjestijeh s velicijem slavam''”. Nabrajajući svoja rana djela koja naziva „''porodom od tmine''”, pisac među njima spominje i Arijadnu. Stoga se može zaključiti da je i ona imala umetnute pjevane dijelove i da je bila uspješno izvođena na javnim mjestima. Iz Gundulićeva pisma od „''[[4. rujna|4. setembra]] [[1632.]]''” upućenog dubrovačkom vlastelinu [[Marinko Tudišević|Marinku Frana Tudiševića]] saznaje se da je ta drama bila prikazana s velikim uspjehom u [[Dubrovnik]]u, a izveli su je Marinko i njegova družina. Ipak, Gundulić ga u pismu naziva „''gospodičićem''”, što bi moglo značiti da je Marinko Tudišević bio još mlad 1632. godine pa prema tome nije mogao glumiti u ''Arijadni'' kada je ona prvi put prikazana u Dubrovniku, prije [[1620.]] godine, pa je očito bilo i kasnijih izvedbi, a vjerojatno i prerada iste drame<ref>Rešetar, Milan: ''Život i rad Gundulićev'', str. 17.</ref>.

Gundulićeva drama sastoji se od pet činova. Prva četiri čina završavaju korom koji govori Skup ribara. Prvi i peti čin imaju 4 prizora, drugi 3, a treći i četvrti po 2. Arijadna je [[4. rujna]] [[1632.]] godine posvećena Marinku Frana Tudiševića, dubrovačkomu vlastelinu, a uz posvetu, prije same drame, stoji i pjesma [[Dživo Saro Bunić|Dživa Sara Bunića]], [[prigodnica]] upućena Gunduliću.

Drami također prethodi ''Pripovijes'', koja sadrži gotovo cijelu priču o [[Tezej]]u, [[Arijadna|Arijadni]] i [[Bakho|BakhuBaku]] – od same Tezejeve borbe s [[Minotaur]]om, preko dolaska na začarani otok „od Nesa“ (odakle počinje radnja drame) i TezejevaTezejova odlaska, do sretnog završetka, ljubavi između BakhaBaka i Arijadne. Ta pripovijest funkcionira kao [[prolog]] jer najavljuje čitateljima/gledateljima sadržaj drame. Ulogu (drugog) prologa ima [[Apolon|Apolov]] govor u osmeračkim katrenima, u kojem upozorava čitatelja da će čuti uzdisanja ostavljene djevojke, koja će možda prepoznati kao temu iz nekih starijih i slavnijih djela.

Slijedeći uvjerenje da su grčke [[tragedija|tragedije]] bile pjevane, i [[tragikomedija]] je općenito koncipirana tako da bude uglazbljena pa unutar samog sadržaja postoje dramaturški nefunkcionalni prizori čiji je zadatak isticanje [[glazba|glazbe]]. Tako se može pretpostaviti da su u ''Arijadni'' kraći oblici, osmerac ili peterac, bili prikladniji za pjevanje nego dvanaesterac. Međutim, u ovoj je drami mnogo više dijelova u kojima nema dvanaesterca pa se ne može zaključiti da su se svi osmerački ili peterački stihovi pjevali. Treba pretpostaviti da se ipak znatan dio teksta nije pjevao. Moguće je zaključiti i da unutar jedne replike postoji težnja da se govor luči od pjevanoga dijela pa je nekoliko stihova unutar ulomaka različite dužine od uobičajenog osmerca<ref>npr. (primjerice stihovi 287. – 297.</ref>).

Likovi u drami mogu se tako podijeliti u tri tematska svijeta. Prvi je [[mitologija|mitološki]] i u njega ulaze protagonisti, [[Tezej|Tezeo]] i [[Arijadna]], zatim [[Venera (mitologija)|Venera]], [[Apolon|Apolo]], [[Ljubav]], [[Bakho|Bako,]] te [[Jupiter (mitologija)|Jove]]; drugoj skupini pripadaju Skup ribara, te Biserko i Pelinko; treća je skupina likova sličnija drugoj, no vezana je zauz mitološke likove – to su sluge, savjetnici, glasnici, vojnici.

Arijadna je prvi put izdana u Anconi [[1633.]] godine (''Ariadna / Givo Frana Gvndvlichia''), a neka su od važnijih kasnijih izdanja:

* ''Ariadna: polužalostno prikazanje iz 18xx'' (prema katalogu NSK), tri izdanja edicije Stari pisci hrvatski ([[1877.]] prir. A. Pavić; ²[[1919.]] prir. Đ. Körbler; ³[[1938.]] prir. M. Rešetar)

* ''Klasici hrvatske književnosti III. – drama i kazalište'', CD-ROM Naklade Bulaja iz [[2002.]] godine

* Bogišić, Rafo: ''Uvod u studij Gundulićevih melodrama'', u: ''Književne rasprave i eseji'', Split 1979,; str. 115. – 134.

* Novak, Slobodan Prosperov: ''Porod od tmine'' u: ''Povijest hrvatske književnosti 3: Od Gundulićeva „poroda od tmine“ do Kačićeva „Razgovora ugodnog naroda slovinskoga“ iz 1756.'', Zagreb 1999,; str 230. – 235.

* Novak, Slobodan Prosperov; Lisac, Josip: ''Hrvatska drama do Narodnog preporoda'', Split 1984,; str. 11 – 13.

[[Kategorija:Dubrovačka Barokknjiževnost]]