Ministarsko vijeće Crne Gore

Ministarski savjet Crne Gore je bio vlada, izvršni organ neovisne crnogorske države, ustrojen 1879. u prijestonom Cetinju, a prestao je s postojanjem 1922. u Rimu kamo se, nakon što je Srbija anektirala Kraljevinu Crnu Gora, nalazio u egzilu.

Do 1916. je ukupno bilo osam predsjednika Ministarskog savjeta (hrvatski Ministarskoga vijeća), odnosno, osam premijera. Za to je vrijeme oformljeno ukupno 14 kabineta. Resorna se podjela Ministarskog savjeta poglavito sastojala od šest resora: Ministarstvo vojno, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo prosvjete i crkvenih djela, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo financija i graditeljstva.

Na čelu je prvih vlada bio od 1879. do 1905. u kontinuitetu vojvoda Božo Petrović. Nakon prvog crnogorskoga Ustava 1905. premijer je bio Lazar Mijušković. Potom su premijeri bili Marko Radulović (1906.-1907.), Andrija Radović (1907.), dr. Lazar Tomanović u pet mandata (1909.-1911.), general Mitar Martinović (1912.-1913.), general Janko Vukotić u dva mandata (1913.-1914., 1915.). Na čelu posljednje vlade u zemlji je 1915.-1916. bio opet Lazar Mijušković.

Početkom 1916. Kralj Nikola I. Petrović je, nakon crnogorskoga vojnog kraha u Prvom svjetskom ratu , s dvorom napustio zemlju, otišao u egzil za Francusku a s njim je pošao dio Mijuškovićevog Ministarskog savjeta, jer su u Crnoj Gori ostala trojica ministara.

Prvu je vladu u egzilu oformio Andrija Radović (1916.-1917.). Nakon njegove rezignacije i stavljanja na raspolaganje interesima Srbije, kralj je novi mandat povjerio Milu Matanoviću (1917.) a potom Evgeniju Popoviću, dugogodišnjem crnogorskome konzulu u Rimu.

U prosincu 1918. je Popović dao ostavku a početkom 1919. za novog premijera je imenovan Jovan Plamenac, glavni organizator Božićne pobune, raniji predsjednik Crnogorske narodne skupštine. Sjedište je vlade iz Francuske premješteno u Rim.

Premijer je Plamenac u narednih dvije godine poveo snažnu diplomatsku akciju (tijekom Versajske konferencije ) u pokušaju da poništi nasilni razur crnogorske državne neovisnosti. Diljem Europe, zatim u SAD i Argentini , osnovani su komiteti od stranih uglednika koji su vodili vrlo živu promidžbu za crnogorsku stvar.

Paralelno s tim nastojanjima, organizirao je Plamenac logistiku za Crnogorsku kraljevsku vojsku u vojarnama na talijanskom teritoriju (Kave, Gaeta, Formia) odakle su postrojbe u tajnosti upućivane radi oružanih borbi protivu srpske vojske u Crnoj Gori.

Kada je, u ožujku 1921. umro Kralj Nikola, na vladarskome prijestolu ga je naslijedila Kraljica Milena Petrović. Plamenac je dao ostavku 20. lipnja 1921. a Kraljica Milena je ukazom 28. lipnja iste godine za premijera postavila generala Milutina Vučinića.

Tijekom mandata generala Vučinića povučena su i posljednja diplomatska veleposlanstva s crnogorskoga Dvora i/ili su pristigle note iz onih preostalih zemalja koje dotad još uvijek nisu priznavale Kraljevinu SHS da su to u međuvremeno učinile. Tako je Ministarski savjet Kraljevine Crne Gore izgubio svaki međonarodno-pravni legitimitet.

General Vučinić je umro u kolovozu 1922. a Plamenac se 16. rujna iste godine proglasio premijerom odbivši da prizna Kraljicu Milenu za legitimnoga namjesnika - vladara. No, Kraljica je Milena 23. rujna za premijera postavila generala Anta Gvozdenovića.

Tako su u egzilu nastale dvije crnogorske vlade. No, njih niko u svijetu nije priznavao.

Vanjske veze

Crna Gora u egzilu