Ministarsko vijeće Crne Gore: razlika između inačica

m
bez sažetka
mNema sažetka uređivanja
mNema sažetka uređivanja
Redak 8:
Početkom [[1916.]] [[Kralj Nikola I. Petrović]] je, nakon crnogorskoga vojnog kraha u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom rat]]u , s dvorom napustio zemlju, otišao u egzil za Francusku a s njim je pošao dio Mijuškovićevog Ministarskog savjeta, jer su u Crnoj Gori ostala trojica ministara.
 
Prvu je vladu u egzilu oformio [[Andrija Radović]] (1916.-1917.). Nakon njegovenjegovog rezignacijerezigniranja i stavljanja na raspolaganje interesima Srbije, kralj je novi mandat povjerio Milu Matanoviću ([[1917]].) a potom Evgeniju Popoviću, dugogodišnjembivšem crnogorskomecrnogorskom konzulu u Rimu.
 
U prosincu [[1918.]] je Popović dao ostavku a početkom 1919. za novog premijera je imenovan [[Jovan Plamenac]], glavni organizator Božićne pobune, raniji predsjednik [[Crnogorska narodna skupština|Crnogorske narodne skupštin]]e. Sjedište je vlade u međuvremenu iz Francuske premješteno u [[Rim]].
 
Premijer je Plamenac u narednih dvije godine poveo snažnu diplomatsku akciju (tijekom [[Versajska konferencija|Versajske konferenc]]ije ) u pokušaju da poništi nasilni razur crnogorske državne neovisnosti. Diljem [[Europa|Europ]]e, zatim u [[SAD]] i [[Argentina|Argentin]]i , osnovani su komiteti od stranih uglednika koji su vodili vrlo živu promidžbu za crnogorsku stvar.
515

uređivanja