Inačica od 4. srpnja 2008. u 07:33 uredi Markus cg (razgovor \| doprinosi) 515 edits mNema sažetka uređivanja ← Starija izmjena		Inačica od 4. srpnja 2008. u 23:53 uredi ukloni ovu izmjenu Argo Navis (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici, Birokrati, IP blok iznimke, Ophoditelji, Administratori 228.798 edits mNema sažetka uređivanja Novija izmjena →
Redak 6: Na čelu je prvih vlada bio od [[1879.]] do [[1905.]] u kontinuitetu vojvoda [[Božo Petrović]]. Nakon prvog crnogorskoga Ustava 1905. premijer je bio Lazar Mijušković. Potom su premijeri bili Marko Radulović (1906.-1907.), [[Andrija Radović]] (1907.), dr. Lazar Tomanović u pet mandata (1909.-1911.), general Mitar Martinović (1912.-1913.), general [[Janko Vukotić]] u dva mandata (1913.-1914., 1915.). Na čelu posljednje vlade u zemlji je 1915.-1916. bio opet Lazar Mijušković. Početkom [[1916.]] [[Kralj [[Nikola I. Petrović]] je, nakon crnogorskoga vojnog kraha u [[Prvi svjetski rat\|Prvom svjetskom rat]]u , s dvorom napustio zemlju, otišao u egzil za Francusku a s njim je pošao dio Mijuškovićevog Ministarskog savjeta, jer su u Crnoj Gori ostala trojica ministara. Prvu je vladu u egzilu oformio [[Andrija Radović]] (1916.-1917.). Nakon njegovog rezigniranja i stavljanja na raspolaganje interesima Srbije, kralj je novi mandat povjerio Milu Matanoviću ([[1917]].) a potom Evgeniju Popoviću, bivšem crnogorskom konzulu u Rimu. Redak 12: U prosincu [[1918.]] je Popović dao ostavku a početkom 1919. za novog premijera je imenovan [[Jovan Plamenac]], glavni organizator Božićne pobune, raniji predsjednik [[Crnogorska narodna skupština\|Crnogorske narodne skupštin]]e. Sjedište je vlade u međuvremenu iz Francuske premješteno u [[Rim]]. Premijer je Plamenac u narednih dvije godine poveo snažnu diplomatsku akciju (tijekom [[Versajska konferencija\|Versajske ~~konferenc~~konferencije]]~~ije~~ ) u pokušaju da poništi nasilni razur crnogorske državne neovisnosti. Diljem [[Europa\|~~Europ~~Europe]]e, zatim u [[SAD]] i [[Argentina\|Argentin]]i , osnovani su komiteti od stranih uglednika koji su vodili vrlo živu promidžbu za crnogorsku stvar. Paralelno s tim nastojanjima, organizirao je Plamenac logistiku za Crnogorsku kraljevsku vojsku u vojarnama na talijanskom teritoriju (Kave, Gaeta, Formia) odakle su postrojbe u tajnosti upućivane radi oružanih borbi protivu srpske vojske u Crnoj Gori. Kada je, u ožujku [[1921.]] umro Kralj Nikola, na vladarskome prijestolu ga je naslijedila [[Kraljica [[Milena Petrović]] , njegova supruga. Plamenac je dao ostavku 20. lipnja 1921. a Kraljica Milena je ukazom 28. lipnja iste godine za premijera postavila generala [[Milutin Vučinić\|Milutina ~~Vučinić~~Vučinića]]a. Tijekom mandata generala Vučinića, koncem 1921. godine, povučena su i posljednja diplomatska veleposlanstva s crnogorskoga Dvora i/ili su pristigle note iz onih preostalih zemalja koje dotad još uvijek nisu priznavale [[Kraljevina SHS\|Kraljevinu SHS]] da su to u međuvremeno učinile. Tako je Ministarski savjet Kraljevine Crne Gore izgubio svaki međonarodno-pravni legitimitet. Redak 22: General Vučinić je umro u kolovozu [[1922.]] a Plamenac se 16. rujna iste godine proglasio premijerom odbivši da prizna Kraljicu Milenu za legitimnoga namjesnika - vladara. No, Kraljica je Milena 23. rujna 1922. za premijera postavila generala Anta Gvozdenovića. Tako su u egzilu nastale dvije crnogorske vlade. No, njih ~~niko~~nitko u svijetu nije priznavao. ==Vanjske veze== Redak 28: [http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/cg_u_egzilu.htm Crna Gora u egzilu] {{DEFAULTSORT~~:Ministarski savjet Crne Gore 1879.-1921.~~}} [[Kategorija:Povijest Crne Gore]]

Ministarsko vijeće Crne Gore: razlika između inačica