Antun Ulrich: razlika između inačica

Antun Ullrich rođen je 1872. godine u Bizovcu, dok je obitelj kasnije živjela u Vinkovcima. Otac mu se bavio bačvarstvom, no Antun je odabrao i izučio staklarski obrt. Negdje oko 1895. godine ovaj potomak sudetskih Nijemaca došao je u Zagreb i uskoro otvorio vlastitu staklariju u kojoj je prihvaćao i poslove uokvirivanja i opreme slika. Na taj je način došao u dodir s mnogim umjetnicima, a šturi enciklopedijski podaci navode da “od 1907. u njegovoj radionici izlažu pojedini umjetnici slike radi prodaje, a povremeno priređuju samostalne izložbe”. Bit će najvjerojatnije riječ o prezentacijama tek u izlogu radnje. No, 1909. godine ovaj je sposoban obrtnik i osobiti ljubitelj umjetnosti odlučio poći i korak dalje i otvoriti prvi pravi zagrebački izložbeni salon koji će u gotovo dva desetljeća opstanka (1909-1927.) promicati hrvatske, ali i inozemne umjetnike, priređivati izložbe studenata Likovne akademije, organizirati prezentacije arhitektonskih i novinarskih radova, osnivati likovne grupe i zalagati se za izgradnju atelijera mladih umjetnika. U grupi koja ga je nagovorila na taj čin bili su, između ostalih, ni manje ni više nego prvi profesori na Višoj školi za umjetnosti i umjetnički obrt u Zagrebu: M. Clement Crnčić, B. Csikoš Sessia te R. Frangeš Mihanović. Dokaz je to da su sami umjetnici u A. Ullrichu prepoznali onoga koji će zajedno s njima imati volje i umješnosti preuzeti zadaću umjetničkoga i kulturnoga oblikovanja zagrebačke sredine. I tako je krajem 1909. godine u I. katu Ilice 54 otvoren Ullrichov salon zajedničkim nastupom zagrebačkih umjetnika. Sljedeća je bila “Izložba zgoditaka Društva umjetnosti” da bi u veljači 1910. započela čitava serija samostalnih izlaganja. Zagrebačkoj se publici prvo predstavio češki grafičar F. Šimon sa 62 rada. A. Milčinović donio je prikaz ovoga inozemnoga gostovanja, ali i samoga salona kao jedinstvene kulturne pojave. No, nije mogao ne iskazati i tihe sumnje glede potencijalnih kupaca. Očito je da se Antun Ullrich na početku svoje životne avanture sretao i s razumijevanjem i sa sumnjičavošću okoline. Riječ jednoga drugoga velikoga Slavonca Izidora Kršnjavoga upravo pristaju tom rađanju našega prvoga salona i prvoga galeriste: “Pionirski rad i - sudbina pionira! Kulturna gnojiva!”▼