|
== Povijest ==
{{copyright?|http://www.novi-golubovec.hr/povjest.php|datum=21. rujna 2008.}}
Područjem današnje Općine Novi Golubovec još je u [[antika|antičkom]] razdoblju prolazila [[rimska cesta]], koja je povezivala dolinu rijeke [[Krapina (rijeka)|Krapine]] s [[Ptuj]]em. Cesta je prolazila preko Radoboja, prijevoja Očura, prema Ptuju.
U crkvenoj organizaciji , ovaj teritorij pripadao je župi Sv. Petra u [[Petrova gora|Petrovoj gori]], odnosno župi u [[Mihovljan]]u, a obje se spominju u popisu župa zagrebačke biskupije iz 1334. godine.
Raspored crkvenih župa nesumnjivo je indikator gustoće stanovništva, tako da se može govoriti o relativno maloj naseljenosti područja Općine Golubovec u srednjem vijeku.
Dio područja pripadao je Loborgradskom vlastelinstvu (istočni dio), a ostalo područje bilo je u okviru posjeda Lepoglavskih [[pavlini|pavlina]], kasnije čazmantskog kaptola.
Veternički posjed darovala je [[pavlini]]ma godine [[1515]]. Beatrica Frankopanska udovica Ivaniša Korvina . Godine [[1612]]. ondje je podignuta nova zgrada, koju su Pavlini dograđivali . Na lokaciji današnje kurije Kaptol u Veternici i ranije je stajala kurija.
Tu je Pavlinski vikar [[Martin Borković]] kasniji zagrebački biskup [[1641]].g. podigao prostrane zgrade s podrumima i stanovima, kamo su Pavlini dolazili na promjenu zraka i odmor.
Lepoglavski patri Pavlini su 1641. godine na svom veterničkom posjedu podigli kapelu Blažene djevice Marije.
Kapela je bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji i njezinim sedam žalosti i Svim Svetima. Nad sjevernim glavnim ulazom bio je natpis: Bogu najboljemu i najvećemu i Blaženoj djevici Mariji posvećeno 1641.
Posjed je kralj [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo I.]] god. [[1808]]. darovao čazmantskom kaptolu, a dio nekadašnjeg Pavlinskog imanja je rasprodan.
Kapelu Blažene djevice Marije posljednji put je temeljito dao obnoviti Čazmantski kaptol [[1890]]. godine.
Svećenici Čazmantskog kaptola su ondje boravili do [[1946]]. godine, kada su se zbog ratnih neprilika odselili, a zemlja je agrarnom reformom podijeljena seljacima. Danas se kurija s kapelicom obnavlja , plijeni ljepotom i arhitektonskim skladom, i položajem otkud se pruža prekrasan pogled prema Mihovljanskoj dolini.
Današnji graditeljski sklop čine kurija L tlocrta, kapela i jedna gospodarska zgrada. Prema grafici Hilariona Gasparotija iz 18. st. Graditeljski sklop je zatvarao pačetvorinasti tlocrt, sa sjeverne, zapadne i istočne strane definiran volumenima građevina, a južna je strana bila zatvorena zidom i kulom.
Na vrhu Veternice pokraj javne ceste nalazio se kip Ranjenog Isusa kojeg su postavili Pavlini u 17. stoljeću.
Na tom mjestu vjernici su sagradili kapelicu Ranjenog Isusa, narod ju najčešće naziva «Otac Bog» , vjerojatno zbog toga što je sagrađena na najvišem brijegu u župi.Na blagdan [[Velika Gospa|Velike Gospe]] god. [[1847]]. kapelu je blagoslovio dekan Pavao Šiprak, župnik iz Konjščine. Tom zgodom je do nje išla velika procesija od Veterničkog dvorca.
Nad oltararićem postavljen je iz kamena isklesani kip Ranjenog Isusa s trnovom krunom na glavi i trstikom u ruci. Taj kip je od starine . Kapelica stoji na neravnom kamenitom tlu. Upravo na tom mjestu biju najjači [[vjetar|vjetrovi]], a dogodi se da zapusi snijega u zimi, premda je oko nje zid od kamena, zapušu cijelu kapelu. Župljani s velikim pijetetom pohađaju tu kapelu.
Obnovljena je [[1925]]. godine i prigrađeno joj je malo predvorje. Te je godine nabavljeno i malo zvono teško 40 kg i postavljeno u tornjić, a cijela kapela je limom pokrivena. Sve je obnovljeno prinosima siromašnih župljana. Tako obnovljenu blagoslovio ju je župnik Silvestar Turzan u ljeto 1925. godine. Kapela «Ranjenog Isusa» ponovno je obnavljana 1999.godine prinosima privrednika s područja Općine , same općine i vjernika. Prekrivena je crijepom. Blagoslovio ju je župnik Stjepan Vuglovečki u ljeto [[1999]]. godine.
U šumi, u centru današnjeg Novog Golubovca stajala je samo lugarska kuća, po okolnim brežuljcima stršale su usamljene kuće nekadašnjih stanovnika Golubovca. Daleko od zbivanja u tadašnjem svijetu rijetki stanovnici živjeli su od prihoda sa svojih malih imanja. Krčeći šume i [[šikara|šikare]] još davno su naišli na "crni kamen", ugljen.
Kad se saznalo za Golubovečki bazen i kvalitetu [[ugljen]]a, došla je invazija istraživača, agenata, trgovaca i [[industrija]]laca. U to vrijeme počela je i nova povijest Golubovca ispunjena čestim borbama i krvavim sukobima golubovečkih rudara s vlasnicima rudnika. Borba je trajala desetljećima. Golubovec je izazivao poslovne sporove, donosio profite i bankrote. Izbijali su [[štrajk]]ovi, nemilosrdno gušeni policijskim kundacima. Golubovečka kotlina postala je poznat rudarski bazen i značajan rezervoar pogonske energije. Razvoj Novog Golubovca započeo je eksploatacijom ugljena [[1875]]. godine. Dva mala sela u Zagorju kojih nema na zemljovidima Europe postali su sjecište poslovnog svijeta.
Dolinom ispod Ivančice prodefilirala je plejada vlasnika rudnika: smjenjivali su se grofovi i baruni, ugljenokopna društva i "ortaštva", akcionari i dioničari. Među prvim vlasnicima rudnika u Novom Golubovcu bio je grof Jakšić. Prvi zakoniti vlasnik rudnika bilo je Štajersko-hrvatsko rudarsko društvo uslijed odluke Kr. sudbenoga stola u [[Zagreb]]u od [[13. prosinca]] [[1875]]. godine.
Siromašni seljaci iz obližnjih sela ostavili su plug i motiku i s [[kramp]]ovima u rukama pošli na prva okna novog rudnika. Za nekoliko novčića kopali su od jutra do mraka. Radilo se samo na površini zemlje, bez obzira na zalihe u dubinama. Počelo je primitivno, bez sistema i plana za budućnost. Prvi vlasnici novog rudnika nisu o tome brinuli. Otvaraju se nova okna. Mnogi stanovnici Golubovca i susjednih sela postaju rudari. Prvi vlasnici dovezli su i iskusnije rudare i podigli barake za smještaj tih radnika.
1. kolovoza 1890. stigao je do Lepoglave prvi [[vlak]] iz [[Varaždin]]a. Dva mjeseca poslije toga, [[5. listopada]] [[1890]]. željeznička kompozicija s [[parna lokomotiva|parnom lokomotivom]] stigla je i u Golubovec, poseban krak kolosjeka odvajao se prema Sv. Jakobu. Kad su iscrpljene prve rezerve tamošnjeg rudnika, taj dio pruge je porušen. Ubrzo nakon toga podiže se i uskotlačna pruga između Starog i Novog Golubovca(danas ne postoji). Vlasnici Golubovečkih rudnika postali su [[Mađari]], [[Francuzi]], [[Belgijanci]], [[Nijemci]], [[Englezi]]. Rudari su najbolje nadnice dobivali dvije krune, a radilo se čitav dan. Od malih površinskih i neplaniranih kopova, kakvi su bili na početku, izgrađen je moderan rudnik s potrebnom mehanizacijom i radnom snagom.
Ugljenosna zona je bila izvrnuta velikim tektonskim poremećajima, što je imalo za posljedicu jaku rastrganost ugljenih naslaga, s nizom većih i manjih prijeloma, stiskova i isklinjenja, što je otežavalo izvođenje rudarskih radova i samu eksploataciju.
Događale su se [[eksplozije]] i nesreće.
[[16. rujna]] [[1946]]. godine Golubovečki rudari uzeli su upravu rudnika u svoje ruke i osnovali "Golubovečke ugljenokope".
Iskopani ugljen prevozio se željeznicom i [[konj]]skim zapregama po tadašnjim kolskim putevima , kasnije kamionima po cestama do Zlatara ili do Lepoglave i Ivanca za lokalne potrebe tadašnjih stanovnika.
Koliko je ugljen utjecao na život i razvoj Golubovečkog kraja govori i podatak da je Novi Golubovec imao prvu javnu rasvjetu u Zagorju, svoju rudničku termocentralu.
Čitav kraj živio je od [[rudnik]]a. Mrki, sjajni ugljen bio je tražen u industriji, naročito gdje je za proces proizvodnje bila potrebna velika kalorična vrijednost, veliki potrošač ugljena bile su željeznice.
Rudnik je školovao i stipendirao svoje rudare, da bi riješio problem stručne radne snage i problem nedostatka srednjeg i višeg stručnog kadra. Rudari su bili pokretači osnivanja pučke osnovne škole u Novom Golubovcu. Za potrebe radnika i zbog nesreća bio je organiziran stacionar. Kolika je bila svijest gotovo nepismenih rudara govori i činjenica da je 1952. Radnički savjet Golubovečkih ugljenokopa izdvojio 200.000 [[dinar]]a za izgradnju škole, odnosno gimnazije u [[Zlatar]]u.
17. kolovoza 1952. osnovano je Dobrovoljno industrijsko-zavodsko vatrogasno društvo. Članovi društva su bili radnici, službenici i namještenici. Osnovana je vatrogasna limena glazba.
Rudari i vatrogasci izgradili su dom kulture za zabave i priredbe, odnosno zaslužni su za društveno i kulturno-prosvjetni život Novog Golubovca. 1972. godine je izgrađena kapelica «Sveta Barbara», zaštitnica rudara.
Prestankom rada ugljenokopa u drugoj polovici 20 st. odnosno 1971.godine , veliki broj stanovnika odlazi na rad u [[Njemačka|Njemačku]]. Rezultat takvog stanja je promjena slike prostora, srušene su stare drvene kuće i klijeti, grade se nove, znatno većih volumena i novih oblika . Drvene tradicijske kuće i klijeti očuvane su u vrlo malom broju, a budući da predstavljaju sastavnice prostornog i kulturnog identiteta prostora trebalo bi ih sačuvati i održavati.
[[Hrvatski Sabor]] je [[17. siječnja]] [[1997]]. godine (NN 10/97) proglasio Općinu Novi Golubovec. 13. svibnja 1997. konstiturano je prvo Općinsko vijeće Općine Novi Golubovec. Dan općine obilježava se 4. prosinca na dan [[sveta Barbara|Svete Barbare]] - zaštitnica rudara.
== Gospodarstvo ==
| 