Razlika između inačica stranice »Marijan Šunjić (biskup)«

GLAVNIRASPORED, poveznice
(GLAVNIRASPORED, poveznice)
|mjesto smrti= [[Beč]]
}}
'''Fra Marijan Šunjić''' ([[Župa Bučići|Bučići]], kod [[Travnik|Travnika]], [[7. siječnja]] [[1798]]. – [[Beč]], [[28. rujna]] [[1860.]]), [[franjevci|franjevac]], [[biskup]], [[apostolski vikar]] u Bosni, [[Hrvati|hrvatski]] književnik, lingvist; znanstveni, kulturni i politički djelatnik.
 
== Šunjićev život ==
 
Fra Marijan Šunjić rođen je u osmanskoj [[Bosna|Bosni]] koncem [[18. stoljeće|18. stoljeća]]. Na [[krštenje|krštenju]] je dobio ime Ivo. Kod roditelja je stekao osnove pismenosti, a nastavio je s daljnjim školovanjem (humaniora) kod franjevaca u [[Guča Gora|Gučoj Gori]] i [[Fojnica|Fojnici]]. [[novicijat|Novicijatsku]] je godinu proveo u Fojnici (1813.-1814.), a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u [[Zagreb]]u i [[Mohač]]u (1814.-1821.). Nakon toga je od 1821. do 1824. pohađao studij [[orijentalni jezici|orijentalnih jezika]] – [[arapski jezik|arapskog]], [[turski jezik|turskog]] i [[perzijski jezik|perzijskog]] – u Zagrebu i Beču. Osam mjeseci proveo je kod čuvenog poliglota [[kardinal]]a [[Mezzofanti]]ja u [[Bologna|Bologni]], gdje je produbljivao i proširivao svoje znanje jezikâ. Šunjić je tako postao glasovit po poznavanju brojnih jezika, među kojima i orijentalnih. On je, naime, osim spomenutih, poznavao također [[talijanski jezik|talijanski]], [[njemački jezik|njemački]] i [[francuski jezik|francuski]], zatim klasične jezike [[latinski jezik|latinski]] i [[grčki jezik|grčki]], te više [[slavenski jezici|slavenskih jezika]]. Po svojoj izobrazbi, širini pogleda, po svojoj znanstvenoj i kulturnoj djelatnosti, jedan je od najistaknutijih likova [[Bosna Srebrena|Franjevačke provincije Bosne Srebrene]], ne samo u svome vremenu.
 
Kada se vratio u Bosnu, djelovao je najprije u pastoralnoj službi kao [[kapelan]] u [[Kupres]]u, te [[župnik]] u [[Mokronoge (Tomislavgrad, BiH)|Mokronogama]] (1831.) i u [[Ovčarevo|Ovčarevu]] kraj Travnika (1832). Osim dušobrižničkog rada obavljao je u Bosni Srebrenoj službu tajnika (1832.), kustosa Provincije (1835.) i [[provincijal]]a (1847.-1851.). Posljednjih pet godina svoga života proveo je kao apostolski vikar u Bosni i naslovni biskup panadenski (1855.-1860.).
 
Osmanske su ga vlasti dvaput zatvarale (1827. i 1834.) jer se borio za prava [[Katoličanstvo|katoličkog]] puka i Provincije. U vrijeme kada je Provincija bila u [[Barišićeva afera|sukobu s biskupom]] [[Rafo Barišić|Rafom Barišićem]] bio je, s više uglednih franjevaca, 1843. osuđen na izgon u [[Italija|Italiju]], ali ta odluka, zbog promijenjenih okolnosti, nije izvršena. Boreći se za prava Provincije u tom dugotrajnom sukobu s biskupom dva je puta išao u [[Rim]] (1834. i 1840) te u [[Carigrad]] u izaslanstvu s još nekoliko franjevaca (1846). Godine 1851. obratio se molbom [[Austrougarska|austrijskom]] caru [[Franjo Josip I|Franji Josipu]] da poduzme konkretne korake kako bi se teški položaj katolika i franjevaca u Bosni poboljšao.
 
Zalagao se za podizanje novih crkava i samostana[[samostan]]a i za otvaranje pučkih škola. Svojim okružnicama, koje su čitane u crkvama pred pukom, radio je na iskorjenjivanju uvriježenih mana u životu katolika. Prvi je u Bosni zagovarao osnivanje apstinentskih društava. Bio je "srce i duša svakome plemenitom gibanju i nastojanju", kako je to za njega rekao pisac i kulturni radnik [[Tugomir Alaupović]].
Papa [[Pio IX.]], u listopadu 1854. godine, imenovao ga je naslovnim biskupom panadenskim i apostolskim vikarom u Bosni. Tu je službu obnašao sve do smrti[[smrt]]i.
 
Karakteristično je za Šunjića da je bio dobar fratar, gorljiv svećenik i uzoran biskup. Bio je to čovjek visoke naobrazbe, dobar poznavatelj klasičnih, europskih i istočnih jezika. U razgovoru s papom, biskupima, svećenicima, carem, sultanom, vezirom, begovima i rajom uvijek je otmjen i dostojanstven, blag i ugodan, jednostavan i ponizan. Za njega veli [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayer]] da je bio "''najveći i najslavniji muž, koga je Bosna u novije doba imala''".
 
Fra Marijan je umro u Beču 28. rujna 1860. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Gučoj Gori. Njegova pisana ostavština izgorjela je zajedno s gučogorskim samostanom 1945. za čiju je gradnju veoma zaslužan. Koliko je bio cijenjen, poštivan i obljubljen pokazalo se i na njegovu sprovodu. Cijela Bosna ga je žalila i za njim plakala. Na spomen ploči je napisano da je "''kruna i ponos braće redovnika, cijelog roda neuvela dika''".
 
== Književni i znanstveni rad ==
 
Šunjić je poznat i po svome spisateljskom radu. Pisao je pjesme u duhu [[Hrvatski narodni preporod|hrvatskog narodnog preporoda]], bavio se teorijskim pitanjima jezika, a također je radio na poboljšanju školskih prilika radi širenja prosvjete u puku. Interesirao se za narodno stvaralaštvo, zbog čega je marljivo radio na zapisivanju usmenog pučkog pjesništva. Neke od tih pjesama objavljene su u [[Bosanski prijatelj|''Bosanskom prijatelju'']], a najveći dio poslije smrti u izdanju Zbora "Jukić" (''Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine'', [[Sarajevo]], 1915.; drugo izdanje 1925., te u "Napretku", 1934.). U ''Rodoslovnoj slovjenkinji vili'' (objavljena u ''Bosanskom prijatelju'', IV.) u 12 pjesama piše jugoslavensku povijest [[19. stoljeće|19. stoljeća]] o Hrvatima, a u ''Prigovoru dviuh vilah Slavjanke i Njemkinje'' proriče budućnost slavenstva na ruševinama nijemstva. U neobjavljenoj pjesmi ''Gospodinu Gaju i ostalim vernim prijateljim naroda slavjanskoga'' pretresa onodobnu slavensku politiku u svjetlu politike ilirskog pokreta. S fra [[Martin Nedić|Martinom Nedićem]] opjevao je ''Pokret godine 1848. i 1849''. Napisao je i gramatiku turskog jezika. Šunjićeva je rukopisna ostavština izgorjela u [[Guča Gora|gučogorskom]] [[samostan]]u 1945. godine.
 
Svoje najvažnije djelo, pokušaj rješavanja univerzalnog fonetskog pisma, napisao je na latinskom jeziku i objavio ga pod naslovom: ''De ratione depingendi rite quaslibet voces articulares seu de vera orthographia cum necessariis elementis alphabeti universalis'' ([[Beč|Viennae]], 1853.). Na latinskom je napisao i životopis biskupa fra [[Augustin Miletić|Augustina Miletića]]: ''De vita illustris viri Augustini Milletichii episcopi olim dauliensis, et vicarii apostolici in Bosnia'' (Rim, 1835.). Jednu svoju pjesmu spjevao je na latinskom u počast austrijskoga cara: ''Augusto Austriae imperatori, regique apostolico Francisco primo, et nobili Panoniae genti a provincia Bosnae Argentinae grati testificato exhibita xenii adinstar recurre anno Domini MDCCCXXXIV'' ([[Budim]], 1833.).
 
== Literatura ==
* [[Stojan Miloš|Stojan Miloš]], ''Od Bučića do Beča'', [[HKD Napredak]], [[Župa Bučići|Bučići]]-[[Vitez (BiH)|Vitez]] [[1994]].
 
[[Kategorija{{GLAVNIRASPORED:Hrvatski pisci iz BiH|Šunjić, Marijan]]}}
[[Kategorija:Hrvatski katoličkipisci svećenici|Šunjić,iz MarijanBiH]]
[[Kategorija:BosanskohercegovačkiHrvatski franjevci|Šunjić,katolički Marijansvećenici]]
[[Kategorija:HrvatskiBosanskohercegovački jezikoslovci|Šunjić, Marijanfranjevci]]
[[Kategorija:Hrvatski jezikoslovci]]
 
<!-- interwiki -->