Pavao Štalter: razlika između inačica

Godine 1967. realizirao je, prema vlastitom scenariju, crtani film "Kutije", a 1970. završio je realizaciju - u korežiji s Brankom Ranitovićem - svojeg najpoznatijeg crtanog filma "Maska crvene smrti", prema priči E. A. Poea, u kojem je u nas prvi put iskušana animacija slikanih površina, što je i na svjetskim festivalima animiranog filma zapaženo i potvrđeno brojnim nagradama.

Slijede istraživanja likovnih tehnika u nekoliko jednominutnih crtanih filmova (tzv. "minija"): "Duša", "Kubus" i "Konj". Godine 1972. sarađivaosurađivao je kao glavni animator u Bourekovu animiranom filmu "Mačka" i kao koautor u hrvatsko-kanadskom igrano-animiranom filmu "Zagađivač".Man Slijedethe istraživanjaPolluter" likovnih(Štalterova tehnikai uBourekova nekolikoepizoda jednominutnihobjavljene crtanihsu filmova:1973. "Duša",kao "Kubus"samostalni icrtić "KonjLove Story").

Godine 1975. završio je svoj zapaženi animirani film "Sedam plamenčića". Iste godine u Filmoteci 16 realizirao je, u režiji Radovana Ivančevića, šest nastavnih (element) -filmova iz nacionalne povijesti.

Godine 1984. završio je crtani film "Kuća br. 42" prema vlastitom scenariju, rađen prema staroj zagrebačkoj fotografiji. IstiFilm filmje dobio je više najviših domaćih i međunarodnih festivalskih nagrada i priznanja, kao jedno od zadnjih klasičnih ostvarenja Zagrebačke škole crtanog filma. Godine 1986. realizirao je, prema scenariju i crtežima slovenskog ilustratora Marijana Mančeka, animirani film "Ogledalce", a 1988. prikazao je svoj posljednji crtani film, prema scenariju Pere Kvesića, "Posljednja stanica", u kojem je ostao vjeran zasadama Zagrebačke škole.