Ranokršćanska umjetnost: razlika između inačica

'''Ranokršćanstvom''' ('''kasna antika''' ili '''starokršćanstvo''') ne smatramo stilom nego tako definiramo vrijeme i sve ono što je stvoreno u vremenu prije podjele [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]] na Zapadno i Istočno; tj. prijelaz iz [[Antika|antičkoga doba]] u [[srednji vijek]].

 

==Povijest==

 

Krizom Rimskog Carstva u 3. st. otpočelo je rastvaranje antičkih tekovina i propadanje urbane kulture. To je najočitije u organizaciji (tj. gubitku organizacije) samih gradova kojima sve više dominira pretpovijesna seoska kultura, a sam Rim zbog glomaznosti i složenosti funkcija prestaje funkcionirati kao organizirana gradska cjelina i prerasta samoga sebe. Zato car [[Konstantin Veliki]] 323. g. seli prijestolnicu Rimskog Carstva iz [[Rim]]a u [[Bizant]] koji se od tada naziva [[Carigrad]], što će dovesti do konačne podjele na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo [[395.]] g. Germanska plemena osvajaju zapadni dio (Odoakar [[476.]] g.), a Bizant se održao i jačao. Podjela carstva uzrokovala je i podjelu kršćanstva na [[Katoličanstvo|katoličku]] (zapadnu) i [[Pravoslavlje|pravoslavnu]] (istočnu) crkvu – [[Crkveni raskol]] [[1054.]] g.; osnovna razlika je u tome što je Rimsko katoličanstvo neovisno o svjetovnoj vlasti, za razliku od pravoslavlja koje je u službi državne politike.

 

==Osobitosti==

 

Nijedan od objekata starokršćanske umjetnosti nije stariji od 200-te godine. Prije cara Konstantina Rim nije bio svetište kršćana i kršćanstvo u početku nije imalo nikakvih vjerskih građevina. Ranokršćanska umjetnost zapravo je započela u [[katakomba]]ma. [[Kršćani]], kojima je vjera bila zabranjena, skrivali su se u podzemlju rimskih katakombi, gdje su spojili svoje potrebe propovijedanja nove vjere i sahranjivanja mrtvih u grobnice i svetišta. Katakombe su se sastojale od tijesnih hodnika u čije su se zidove usijecale niše, u koje su se smještali ostaci tijela, a zatvarale se kamenim pločama. Isprva su katakombe imale i nadzemni dio u vidu dvorišta sa [[trijem]]om, te sobe za zajedničku ishranu, ali sa pojačanim progonom kršćanstva u 3. st. katakombe su ostale bez nadzemnih dijelova.

 

Skulpture i slike koje su očuvane u katakombama rađene su u maniri grčko-rimskih mitoloških prikaza, tako da skoro nema nikakve razlike između tzv. poganskih i kršćanskih djela. No postupno se formira vlastita kršćanska [[ikonografija]]: ''krug'' = nebo, ''križ'' je osnovni simbol vjere, antički motiv ''pastira s ovcom na ramenu'' postaje simbolom "dobrog pastira", ''riba'' (na grčkom: ''IHTIS'') simbol je [[Krist]]a ...

 

Postupno se kršćanstvo izdvojilo iz brojnih istočnjačkih kultova, koji su istovremeno postojali u Rimu, i nametnula se kao dominantna religija. Godine [[313.]] car Konstantin je čak objavio kršćanstvo kao državnu religiju, a [[346.]] g., nakon edikta o potpunom ukidanju poganstva (vjerovanja u više bogova), Crkva postaje sve moćnija.

 

Kršćani zauvijek napuštaju katakombe i počinju graditi crkve koje se baziraju na rimskim [[bazilika]]ma. Prostor bazilike organiziran je prema zahtjevu da se na jednom mjestu skupi mnogo ljudi i da se njihovo kretanje usmjeri prema [[oltar]]u, koji je smješten ispred [[Apsida|apside]]. Dakle, zadržani su izduženi glavni i bočni brodovi, drvena konstrukcija krova, a veliki prostor je ritmiziran [[stup]]ovima i [[luk]]ovima. Razlika od rimske bazilike je u tome što se ostavljaju ulazi samo na zapadnoj strani, a na kraju istočne se gradi polukružna apsida ispred koje je oltar. Ulazni trijem se zove [[narteks]], a ispred je obično bio [[baptisterij]] (krstionica). Kasnije se tlocrtu bazilike dodaje [[transept]], to je prostor novog poprečnog broda koji se križa s glavnim brodom i čine tlocrt križa (Npr. ''San. Apollinare in Classe'', Ravenna, Italija).

 

Postoje i rijetki primjeri crkava kružnih osnova koje nad jezgrom imaju [[Kupola|kupolu]], a uokolo kupole je prstenasti prostor prekriven bačvastim svodom (Sta Constanza, Rim).

 

Nova arhitektura s velikim zidnim površinama zahtjeva novu slikarsku dekoraciju te se bujno razvija zidni [[mozaik]]. Obilato se koriste kockice od raznobojne staklene paste i pozlata, tako da cijela površina slike treperi. U 5. st. antikni uzori u prikazivanju su prevladani i npr. Krist (koji je u početku prikazivan kao mitski golobradi [[Orfej]] ili [[Hermes]]), dobiva nove atribute – [[Aureola|aureolu]], križ, svečanu odjeću, a mijenja se i način prikazivanja. Oblici se sve više ukrućuju, pojednostavljuju, gube se u prostorne i plastične karakteristike, a pri kraju rano-kršćanstva prikaz ljudskog lika se sve više mijenja znakom križa ili početnim slovom imena. Tako je jedno od najljepših ranokršćanskih djela - ''Sarkofag Junija Bassa'' iz 4. st., bogato reljefno ukrašen kršćanskim [[Stari zavjet|starozavjetnim]] i [[Novi zavjet|novozavjetnim]] motivima. Ali svi likovi su prikazani na antički način i svaki motiv je uokviren klasičnom rimskom arhitekturom. Dok su likovi sa ''Poklonstva kraljeva'' na sarkofagu iz Ravenne (poč. 5. st.), već gotovo identične jedinice, poredane u istom ritmu, skoro ornamentalne.