|
U strogo književnoumjetničkom smislu najbolje je Camusovo djelo roman '''Stranac'''. To je priča o činovniku '''Mersaultu''', koji dobiva obavijest da mu je umrla majka u ubožnici. On odlazi na pogreb, no ljudi se čude njegovom "hladnom" držanju: nije se rasplakao, razmišljao je jedino kako mu je majka pred smrt pokušala voditi život kako je mogla, a to joj je u nekoj mjeri i uspjelo. Kada se vratio s pogreba, pošao je na plažu, susreo djevojku s kojom je radio i koja mu je bila simpatična, pa kada se ustanovilo da je simpatija obostrana, ona dolazi k njemu. Nakon toga uvučen je u svađu svog susjeda Raymonda, s kojim uskoro odlazi u vikendicu na plaži.
Raymond se tuži da ga progoni skupina [[Arapi|Arapa]], izbija tučnjava, Raymond je ozlijeđen i želi se osvetiti. Mersault ga tada nagovori da mu preda [[pištolj]], kako ne bi bilo veće nevolje. No, na plaži u šetnji, Mersault susreće Arapina koji poteze nož. Zaslijepljen suncem Mersault u njega puca i ubije ga.
Drugi dio romana[[roman]]a posvećen je Mersaultovu boravku u zatvoru[[zatvor]]u. Njegova djevojka, Marie, posjećuje ga, no tužiteljstvo se raspitalo o njegovu životu, pa na suđenju neprestano naglašava kako je bešćutan jer nije plakao za majkom i isti je dan našao ljubavnicu. Izmišljena je čitava tobožnja urota s Raymondom, i Mersault je na kraju osuđen na smrt. Zatvor, suđenje, pa i osudu, Mersault prima smireno, jedino se razjari kada mu [[ispovjednik]] nudi utjehu: u srdžbi tada spominje kako su ga zapravo osudili zato što nije plakao za majkom, kako ga dubinski ne razumiju jer nije živio u iluzijama, i kako mu je na kraju svejedno jer je proživio život onako kako je mogao, oslobođen iluzija. Zaključuje zato da, ako ga gomila dočeka povicima mržnje prije pogubljenja, to će ga na neki način učiniti čak i sretnim.
Tumačenja toga romana[[roman]]a najčešće su upozoravala na srodnost sa Sartreovom [[filozofija|filozofijom]], i to je u velikoj mjeri točno. [[Jean Paul Sartre]] mu je zaista filozofski blizak. No, podjednako je tako točno da je Stranac gotovo moralistička osuda pravosuđa. U tom smislu radi se zapravo o sudski krajnje nepravednoj kazni - Mersault nije ubio s predumišljajem - pa dolazi do izražaja apsurd pravnog postupka. Mersaultu sude ljudi koji ga naprosto ne razumiju: ono sto se njima čini bešćutnošću, zapravo je podjednako tako moglo proizići iz prave osjećajnosti koja se jedino ne želi izraziti očekivanom "glumom"; nemali broj ljudi plače na pogrebu jedino zato sto se to od njih očekuje. Mersault tako doduše jest "stranac" u svijetu navika i običaja, no njegovo je ponašanje dosljedno njegovom uvidu u zbilju života i njegovu karakteru. Njemu se naprosto dogodio "tragičan slučaj" kakav se svima lako može dogoditi, jedino što je on ovaj put imao nesagledive posljedice; na kraju ga je tobožnja pravda osudila na smrt bez pravog razloga. Ali [[Albert Camus]] ga ne osuđuje, niti želi da to mi činimo.
Temeljna je vrijednost Camusova romana ipak u stilu: upravo zbog jednostavnog, a izuzetno dojmljivog izlaganja izvrsno je ocrtan kako jedan lik - možda i tip čovjeka[[čovjek]]a - tako i raspoloženje, pa i cjelokupna atmosfera nepredvidivog i besmislenog niza slučajnosti koje tako često upravljaju našim životima.
Zanimljivo je, međutim, da se pojam apsurda počeo rabiti i kao oznaka određene [[kaazalište|kazališne]] tehnike, takve tehnike kakva zapravo znaci svojevrsno dovršenje avangarde, a istovremeno izravno uvodi i postupke koje će preuzeti [[postmodernizam]].
{{Mrva-knjiž}}
|
