Inačica od 27. listopada 2008. u 13:20 uredi BodhisattvaBot (razgovor \| doprinosi) 88.144 edits m Bot: standardizacija ← Starija izmjena		Inačica od 17. studenoga 2008. u 20:44 uredi ukloni ovu izmjenu Binx (razgovor \| doprinosi) 806 edits Nema sažetka uređivanja Novija izmjena →
Redak 5: == Životopis == Stjepan Babić rođen je u Oriovcu u [[Brodsko-posavska županija\|Brodsko-posavskoj županiji]], no roditelji su mu Zagorci (majka iz Risvice, otac iz Radrtog kod [[Tuhelj\|Tuhlja]]). Pučku (osnovnu) školu pohađao je u Oriovcu, gimnaziju u [[Slavonski Brod\|Slavonskom Brodu]], [[Osijek]]u i [[Zagreb]]u, gdje je [[1947.]]~~. napokon~~ i maturirao. [[1948]]. se zaposlio u Industrogradnji, i iste godine iz političkih razloga završio u Petrinjskoj (zatvor). Nakon Petrinjske upisao je [[Filozofski fakultet u Zagrebu\|Filozofski fakultet]] [[1949]]., i s lakoćom je diplomirao [[1955]]. [[Hrvatski jezik\|hrvatski]], [[Ruski jezik\|ruski]] i [[Njemački jezik\|njemački]]. Ostaje na fakultetu kao asistent, doktorat brani [[1962]]., redoviti profesor postaje [[1975.]]. Potpredsjednik je Matice Hrvatske od [[1989.]]. do [[1992.]]., zastupnik u Županijskom domu [[Sabor]]a od [[1993.]]. do [[1997.]]. == Stručni rad == Redak 15: kao pisac udžbenika i priručnika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan Babić je trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Upravo su legendarne zabrane i progoni njegovih školi namijenjenih učevnika: :''Hrvatski pravopis'' iz [[1971.]]. zabranjen je i spaljen (komunistički vlastodršci su, metodološki, zaostajali više stoljeća za Inkvizicijom), dok je jedan prokrijumčareni primjerak tiskan u [[London]]u, pa je poznat pod imenom ''"[[Londonac]]"''. Poluilegalno u porabi tijekom posljednjega desetljeća i pol raspadajuće Jugoslavije, doživio je i 6. izdanje (trenutačno je 4. izdanje službeni [[hrvatski pravopis]]). Proglašavan "ustaškim" i "korijenskim" (time se impliciralo da se radi o morfološkom ili tvorbenom pravopisu s propisima koje su ustanovili [[Bogoslav Šulek\|Šulek]] i Veber iz Zagrebačke filološke škole, a kodificirali [[Bratoljub Klaić\|Klaić]] i Cipra [[1944.]].), taj je rad doživio dosta izmjena u posljednja tri desetljeća. Esencijalno, radi se o fonološkom ili glasovnom pravopisu na tradicijama [[Ivan Broz\|Broza]] i Boranića koji je autorska trojka (a, poslije Finkine smrti, dvojka) strože i sustavnije kodificirala u skladu s prevladavajućom hrvatskom književnom tradicijom. Pravopis je bio zabranjivan najviše zbog riječi ''"hrvatski"'' u naslovu. Ni školska gramatika, ''Pregled gramatike hrvatskoga književnoga jezika'', nije bila bolje sreće. Čim je ime od ''"hrvatskosrpski"'' promijenjeno u ''"hrvatski književni"''- došla je i zabrana. Babićevi su znanstveni prinosi razbacani u mnogim časopisima, stručnim djelima i zbirkama referata, no najvažnije mu je djelo, bez sumnje, ''Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku'' (prvo izdanje [[1986.]]., treće [[2003.]].)-po stručnim prosudbama još uvijek najbolje djelo o tvorbi riječi u jednom [[slavenski jezici\|slavenskom jeziku]]. Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa, te će, vjerojatno, njegov utjecaj tu ostati presudan i u sljedećim desetljećima. *no, nije zanemariva i Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (''Vjesnik'', ''Večernji list'', ''Fokus''), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su ''Hrvatski jučer i danas'', ''Hrvatski jezik u političkom vrtlogu'' i ''Hrvatska jezikoslovna prenja''. Babić-polemičar promijenio je dosta "protivnika" u dugogodišnjim borbama oko jezika: repertoar antagonista dosta je neobičan, i kreće se od unitarističkih, "srpskohrvatskih" kompartijskih ideoloških lingvista, preko "velikohrvatskih" nedoučenih jurišnika (nakon 1990.) koji su poveli pravu hajku na nazovisrbizme i kvazisrbizme (poznata je afera oko naziva "mrki medvjed", koji su novokomponirani jezični čistunci proglasili za srbizam) do pomodarske snobovštine koja se očituje u nekritičkome prihvaćanju anglizama gdje treba i ne treba. Tako je Babiću od serbokroatizma (u međuvremenu skoro propalog) glavnim protivnikom postao anglokrobotizam. Valja još napomenuti i tu bizarnost da je tijekom devedesetih Stjepan Babić, inače dežurni "ustaša" i "ultranacionalist" u doba [[SFRJ]], proglašavan "srpskim agentom" i "vukovcem" jer se odlučno odupro jezičnom mešetarenju raznih samouka koji su na silu htjeli izbaciti iz hrvatskoga jezika sve što i asocijativno nalikuje na srpski (groteskni je primjer "raskršća" koje je stigmatizirano zbog oprječnih oznaka za vjerski simbol u hrvatskom i srpskom: križ-krst. Nasreću, nije se moglo izbaciti i kršćanstvo (a uvesti "križarstvo"), pa su nadobudni puristi odustali).

Stjepan Babić: razlika između inačica