Arnold Schönberg: razlika između inačica

Kasnije, Schönberg će usavršiti [[dodekafonija|dodekafonijsku tehniku]] (tehniku dvanaest tonova), kojoj su [[1947.]] [[René Leibowitz]] i [[Humphrey Searle]] dali alternativno ime [[serijalizam]]. Mnogi njegovi učenici usvojili su tu metodu i uspostavili tzv. [[Druga Bečka Škola|Drugu Bečku Školu]]. Među njima su najistaknutiji bili [[Anton Webern]], [[Alban Berg]] i [[Hanns Eisler]], glazbenici na koje je Schönberg izvršio jako velik utjecaj. Izdigao se kao velik učitelj (među učenicima mu je bio i [[John Cage]]), djelomično zbog svojeg analiziranja, prenošenja metoda i povezanosti s velikim skladateljima klasike, kao što su [[Wolfgang Amadeus Mozart]], [[Johann Sebastian Bach]], [[Ludwig van Beethoven]] i [[Johannes Brahms]], a djelomično zbog svog načina izvlačenja skladateljske individualnosti iz svojih učenika. Izdao je dosta knjiga, od poznate ''Harmonielehre'' (''Teorija harmonije'') pa do ''Osnova glazbene kompozicije'' ([[1967]].), od kojih se neke i danas tiskaju i koriste kao glazbeni priručnici.

 

 

Nakon smrti [[Ferruccio Busoni|Ferruccia Busonija]] [[1924.]], profesora kompozicije na Pruskoj umjetničkoj akademiji u [[Berlin]]u, Schönberg je dobio to mjesto, no zbog zdravstvenih problema posao je počeo obavljati tek [[1926.]] U časopisu ''[[Zeitschrift für Musik]]'' ubrzo su se pojavili antisemitski članci. Među njegovim istaknutijim učenicima iz ovog perioda ističu se [[Roberto Gerhard]], [[Nikos Skalkottas]] i [[Josef Rufer]]. Schönberg je držao poziciju profesora sve do [[1933.]], kada je [[Hitler]]ov [[NSDAP]] došao na vlast. Tadašnja vlast ga je siknula sa dužnosti i protjerala iz države. Otišao je u [[Pariz]] gdje je afirmirao svoju [[Judaizam|židovsku vjeru]]<ref>[http://www.schoenberg.at/4_exhibits/asc/gott_2002/asc_gott_e.htm]</ref>, a onda u [[SAD]]. Svoj prvi posao kao profesor u SAD-u dobiva u [[Boston]]u. Kasnije je predavao na dvama koledžima u [[Los Angeles]]u, od kojih su oba po jednu zgradu iz kompleksa nazvali Schönbergovim dvorom.<ref>[http://www.music.ucla.edu/Facilities/index.html]</ref><ref>[http://www.usc.edu/schools/music/about/halls/index.html]</ref> Kupio je kuću u [[Brentwood Park]]u gdje se sprijateljio s kolegom (i kasnije teniskim partnerom) [[George Gershwin|Georgeom Gershwinom]] i predavao na Sveučilištu "California" u [[Los Angeles]]u, gdje je živio do kraja svog života. Jednom prilikom Gershwin je Scönberga pitao da mu da lekcije iz kompzicije. No prema Gershwinu, Schönberg je odgovorio:

 

===Djela i ideje===

 

Schönberg je osjećajno bio odan konceptu nesavladive privrženosti nekoj ''"Ideji"'' (kao, na primjer, koncept neizrazivog Boga) i potrage za istinom. Vidio je razvoj glazbe koji je ubrzavao kroz djela [[Richard Wagner|Richarda Wagnera]], [[Richard Strauss|Richarda Straussa]] i [[Gustav Mahler|Gustava Mahlera]].<!--Ako bi glazba ponovno dobila pravu i vrijednu jednostavnost ekspresije, kao u djelima njegovih miljenika [[Wolfgang Amadeus Mozart|Mozarta]] i [[Franz Schubert|Schuberta]], onda bi se jezik trebao obnoviti. Te iste godine, Zapad je u istom gradu razvio [[apstraktna umjetnost|apstraktnu umjetnost]] i [[psihoanaliza|psihoanalizu]]. Mnogi intelektualci tog vremena su osjećali da je misao došla do točke bez povratka, te da više nije bilo moguće da se iskreno ponovi staro.-->

{{citat|Moja glazba nije moderna, nego samo loše izvođena.}}

 

 

Važno je napomenuti da Schönberg nije jedini (čak ni prvi) skladatelj koji je eksperimentirao sa sistematiziranim korištenjem svih 12 tonova. I ruski skladatelj [[Mikola Roslavets]] i Schönbergov sunarodnjak [[Josef Matthias Hauer]] razvili su svoj vlastiti sustav dodekafonije neovisno jedan o drugom, otprilike u isto vrijeme kao i Schönberg, a [[Charles Ives]] je eksperimentirao s dodekafonijom još ranije. No, treba napomenuti da je Schönbergov sistem ipak najvažniji i najutjecajniji.

===Kontroverze i polemike===

 

 

Nakon početnih problema, Schönberg je počeo dobivati naklonost publike, s djelima kao što su ''[[Pelleas und Melisande]]'' koja je premijerno izvedena [[1907.]] u [[Berlin]]u, a naklonost je ponajviše stekao nakon austrijske premijere njegovog djela ''[[Gurre-Lieder]]'' održane [[13. veljače]] [[1913.]], koje je dobilo ovaciju koja je trajala 15 minuta, a sam Schönberg i lovorovu krunu.<ref>(Rosen 1996., str. 4)</ref><ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 184)</ref> No, većina njegovih djela nije dobro prihvaćena. Njegova 1. komorna simfonija je [[1907.]] imala premijeru. Publika je bila malobrojna, a njezina reakcija ravnodušna. No, kada je [[31. ožujka]] [[1913]]. ponovo izvedena uz djela [[Alban Berg|Albana Berga]], [[Anton Webern|Antona Weberna]] i [[Alexander von Zemlinsky|Alexandra von Zemlinskog]], bolje je prihvaćena, iako ne kao djela autora koji su se još izvodili. Kasnije tijekom koncerta, tijekom izvedbe Bergovog djela ''Altenberg Lieder'', izbila je tučnjava nakon što je Schönberg prekinuo izvedbu da bi objavio da će policija ukloniti sve one koji budu stvarali probleme tijekom koncerta.<ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 185)</ref> Mahlerov ''Kindertotenlieder'', djelo koje je trebalo završiti koncert, otkazano je nakon što je jedan policajac pozvan.<ref>(Rosen 1996., str. 5)</ref> Schönbergova glazba nakon [[1908.]] odmara se od tonalnosti, što je uvelike polariziralo odnose prema njoj: njegovi učenici i sljedbenici vidjeli su ga kao jednu od najvažnijih karika u glazbi, dok su kritičari mrzili njegova djela.

==Vanglazbeni interesi==

 

 

Schönberg je bio i slikar, čak toliko dobar da su se mogla izlagati uz djela [[Franz Marc|Franza Marca]] i [[Vasilij Kandinski|Vasilija Kandinskog]]<ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 142)</ref>, a i ekstenzivno je pisao: pjesme i drame, ali i eseje koji se nisu bavili samo glazbom, nego i drugim kulturološkim temama. Zanimali su ga i filmovi s [[Hopalong Cassidy|Hopalongom Cassidyjem]], što je bilo iznanađujuće u odnosu sa njegovom izjavom da je on bio član ''buržoazije'' koji je postao monarhist.<ref> (Stuckenschmidt 1977., str. 551–52).</ref>