Bosanskohercegovački Hrvati u Austro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji: razlika između inačica

{{Povijest Hrvata Bosne i Hercegovine}}

== Austro-ugarsko razdoblje ==

Od [[1878.]] do [[1918.]] godine traje [[austro-ugarska|austrijska]] uprava u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]]. Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali društvo bili su: ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor [[Europa|Europe]] (od [[1878.]] BiH i njeni narodi su dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima) i konačna kristalizacija [[Bosna i Hercegovina|bosanskohercegovačkih]] [[Hrvat]]a i [[Srbi|Srba]] od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH. [[Bošnjaci|Bosanskohercegovački Muslimani]], koji su teško primili odvajanje od [[Osmansko Carstvo|Osmanskog Carstva]], i prvi puta se našli pod vlašću stranog, [[kršćanstvo|kršćanskog]] i [[Zapadna Europa|zapadnog]] imperija, reagirali su dvojako: jedan dio (po nekim procjenama, od 100.000 do 200.000 ljudi) se iselio u [[Turska|Tursku]], a drugi su nevoljko prihvatili [[austro-ugarska|austrijsku]] vlast, i pokušali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na održanju zatečenog stanja (većina [[islam|muslimanskog]] plemstva), bilo modernizacijom u [[Zapadna Europa|zapadnom]] stilu.

 

Od [[1882.]] godine, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, [[Mađarska|mađarski]] povjesničar [[Benjamin Kallay]], pokušavao je, sustavnom politikom promovirati termin "Bošnjak", koji bi "pokrio" sve stanovnike [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], te djelovao kao glavni faktor stvaranja bošnjačke nacije. U praksi se to očitovalo u financiranju pro-bošnjačkih publikacija i udruga, aktivnom promidžbom u školstvu, kao i zabrani ili gušenju [[hrvat]]skih i srpskih nacionalnih udruga. No, ta ideja, da se administrativno stvori nova nacija, s muslimanskim plemstvom kao stožerom cijeloga projekta, bila je u začetku osuđena na propast. Pokušaji negiranja već postojećih nacija (hrvatske i srpske) u Bosni i Hercegovini samo su doveli do porasta netrpeljivosti. Godine [[1906.]] i [[1907.]] su osnovane nacionalne stranke bosanskohercegovačkih Muslimana, Srba i Hrvata. Izbori [[1910.]] godine, koji su se pretvorili u "upisivanje" ljudi u svoje nacionalne stranke, samo su potvrdili propast bošnjačkog kvazinacionalnog programa. Povijesno, interesantna je pojava da se ideologija slična Kallayizmu pojavljuje kao velikonacionalna opcija [[Bošnjaci|bosanskohercegovačkih Muslimana]] koncem [[20. stoljeće|XX.]] i početkom [[21. stoljeće|XXI. stoljeća]], što pokazuje da bizarne političke ideje uskrsavaju u promijenjenim okolnostima.

 

Znajući koliki utjecaj na narod u Bosni i Hercegovini ima [[Crkva]], [[Austro-Ugarska|austro-ugarske]] su vlasti već nakon prvih godina svoje vladavine nastojale pod svoju kontrolu staviti sve vjerske i crkvene zajednice u BiH. Godine [[1881.]] Austro-Ugarska je potpisala Konkordat s [[Vatikan]]om o uvođenju svjetovne [[katoličanstvo|katoličke]] hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Njime su [[bosanski franjevci|franjevci]], koje austrijske vlasti nisu držale pouzdanim političkim elementom, izgubili pozicije u Bosni i Hercegovini koje su godinama držali, te su se morali podvrgnuti novoj svjetnovnoj hijerarhiji. Nova je austro-ugarska vlast koristila sva sredstva kako bi učvrstila svoju vladavinu u Bosni i Hercegovini, pa je tako računala i na značajan utjecaj katoličkog svećenstva među hrvatskim pučanstvom. Stoga je, [[2. veljače]] [[1882.]] godine iz Carske kancelarije u [[Beč]]u upućeno pismo zahvale biskupu fra [[Paškal Buconjić|Paškalu Buconjiću]] u kojem se ističe održavanje katoličkog stanovništva u Hercegovini i obećaje dalja carska naklonost prema tom stanovništvu.

 

 

Nadbiskup [[Josip Stadler|Stadler]] i njegovi istomišljenici s takvom se politikom nisu slagali, pa su [[1908.]] godine osnovali [[Hrvatska katolička udruga|Hrvatsku katoličku udrugu]], kojoj je pristupio i dio članstva Hrvatske narodne zajednice. Nova je stranka, za razliku od [[Hrvatska narodna zajednica|Hrvatske narodne zajednice]], smatrala da sva politička udruženja u BiH trebaju održavati vjersku i nacionalnu podjelu stanovništva. Prema toj su ideji članovi organizacija bosanskohercegovačkih [[Hrvat]]a mogli biti samo katolički Hrvati. Odnosi između dvije stranke bili su vrlo zaoštreni. Dok je redovno svećenstvo podržavalo Stadlerovu stranku, [[Bosanski franjevci|franjevci]] su bili skloniji Hrvatskoj narodnoj zajednici. Godine [[1911.]] poseban [[papa|papinski]] izaslanik posredovao je u sporu između dvije stranke i uspio ih izmiriti.

[[Austro-Ugarska|Austro-ugarsko]] razdoblje je doba umjerene modernizacije [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] (početci [[industrijalizacija|industrijalizacije]], reforme u školstvu i društvenim odnosima), koja je imala za cilj zadržati BiH kao posebnu, samo-održivu upravnu jedinicu u okviru Austro-Ugarske Monarhije, ali bez radikalnih poteza koji bi mogli poremetiti ravnotežu odnosa u [[Habsburška monarhija|Habsburškom Carstvu]]. Opća zaostalost (manje od 15% [[grad]]skog stanovnistva, socijalno-nacionalni antagonizmi, od približno 85.000 kmetovskih obitelji, srpskih je bilo oko 60.000, a hrvatskih 25.000. Broj [[Bošnjaci|bosanskohercegovačkih Muslimana]] kmetova bio je zanemariv) kočila je provedbu i umjerenih reformi. [[Habsburška Monarhija]] se nije usudila izvršiti agrarnu reformu, kojom bi bila oduzeta zemlja [[Islam|muslimanskom]] plemstvu, koje je vremenom, koristeći pragmatizam i oportunizam [[beč]]koga dvora, od protivnika Austro-Ugarske Monarhije postalo jednim od oslonaca austrijske vlasti. U Bosnu i Hercegovinu se do [[1914.]] godine doselilo oko 180 do 200 tisuća Hrvata, [[Slovenci|Slovenaca]], [[Česi|Čeha]], [[Nijemci|Nijemaca]] i drugih.

 

 

Godine [[1908.]] dolazi do Aneksijske krize. Kad je u [[Osmansko Carstvo|Osmanskom Carstvu]] pobijedila mladoturska revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da će morati vratiti BiH pa je 1908. godine odlučila te pokrajine anektirati izravno u svoj državni ustroj. To je izazvalo prosvjede Srba i Muslimana, ali i oštre istupe država Srbije i [[Crna Gora|Crne Gore]] koje su prijetile ratom tvrdeći da je BiH nacionalno srpska zemlja. Naime, srpski političari prema [[Velika Srbija|velikosrpskoj]] teoriji tvrdili su kako su svi [[katolici]] i [[muslimani]] koji govore štokavskim narječjem pravi [[Srbi]]. Srbiju i Crnu Goru je 1908. godine primirila [[Rusija]], kao njihov zaštitnik, s tvrdnjom kako još nije spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko BiH riješena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konačni obračun ipak nastavljene. U [[Beograd]]u je osnovana teroristička organizacija "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i kao "[[Crna ruka]]"). Jačanje srpske države, posebno poslije uspjeha u [[Balkanski ratovi|Balkanskim ratovima]] ([[1912.]]-[[1913.]]), kao države-klijenta ruskog carstva, uz antagonizam velikih sila u Europi, dovelo je, kroz srbijansko financiranje sve radikalnijeg pro-jugoslavenskog i pro-srbijanskog tajnog udruženja "[[Mlada Bosna]]" i atentata na austrijskog prijestolonasljednika u [[Sarajevo|Sarajevu]], do [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] i raspada Austro-Ugarske Monarhije.

Godine [[1914.]] u [[Sarajevo|Sarajevu]] je [[28. lipnja]] ubijen prijestolonasljednik [[Franjo Ferdinand]], sa suprugom Sofijom. Budući da je atentat organizirala prosrpska organizacija "[[Mlada Bosna]]" (atentator [[Gavrilo Princip]] bio je uvježbavan u terorističkim organizacijama u Srbiji i u vezi sa srpskom obavještajnom službom, kojom je zapovijedao pukovnik Apis Dimitrijević), to je ubojstvo bilo povod ratu koji je Srbiji navijestila [[Habsburška Monarhija]], a što je dovelo [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]].

 

== Kraljevina SHS/Jugoslavija ==

 

Od [[1918.]] do [[1941.]] godine [[Bosna i Hercegovina]] se nalazi u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije prozvane [[Kraljevina Jugoslavija]]. Osnovno obilježje toga razdoblja je nastojanje Srba da se, koristeći se dominacijom u vojsci i politici, te relativnom brojnošću (oko 38-40 % ukupnog stanovništva BiH), nametnu kao dominantan čimbenik u zemlji s ciljem "srbizacije" nesrpskih naroda. U režimu ograničenog parlamentarizma i drastičnih izbornih manipulacija, kasnije i monarhofašističke diktature, državne pljačke provedene putem novčane unifikacije preko obezvrijeđenog novca iz zemalja izvan Srbije, te političkih ubojstava ([[Milan Šufflay]], [[Ivo Pilar]]) i korupcije (sve energije u zemlji su se trošile na zaoštrene političke borbe, te su, zbog unutrašnje rastočenosti zemlje, dovele do brzoga kolapsa Kraljevine Jugoslavije u ratu s [[Treći Reich|nacističkom Njemačkom]]). U prosincu 1918. godine proglašeno je osnivanje jugoslavenske države, koja je dobila ime: [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca]], pod vladavinom dinastije [[Karađorđevići|Karađorđevića]].

 

*Hrvati 23,58 %

*Ostali 1,02 %

U [[Marseille]]su, [[1934.]] godine ubijen je kralj Aleksandar I., kao "osveta" za suurotništvo u atentatu na Stjepana Radića. Organizatori atenatata bili su [[Ustaše|ustaški pokret]] i makedonski revolucionari, a atentator je bio Veličko Kerin. Ubijenoga kralja je naslijedio sin [[Petar II. Karađorđević|Petar II.]], umjesto kojega vlada regentsko vijeće. No, poslije godina diktature, ubojstva, korupcionaških skandala i nasilja, [[1939.]] godine, suočeni s neuspjehom centralizatorske politike, srpski vladajući krugovi pristaju na kompromis. Dolazi do sporazuma između vođe Hrvatske seljačke stranke [[Vladko Maček|Vladka Mačeka]] i predsjednika vlade [[Dragiša Cvetković|Dragiše Cvetkovića]]. Tim je sporazumom osnovana [[Banovina Hrvatska]], koja je osim [[Savska banovina|Savske]] i [[Primorska banovina|Primorske banovine]] obuhvaćala i kotare [[Dubrovnik]], [[Šid]], [[Ilok]], [[Brčko]], [[Gradačac]], [[Derventa]], [[Travnik]] i [[Fojnica]]. Time u [[Banovina Hrvatska|Banovinu Hrvatsku]] ulazi oko 30% područja današnje Bosne i Hercegovine. [[Ustaše|Radikalni hrvatski nacionalisti]] su se protivili sporazumu, smatrajući da su bosanskohercegovački Muslimani, koje su oni smatrali integralnim dijelom hrvatskog naroda, ostavljeni na cjedilu. U nadležnost Banovine preneseni su poslovi gospodarstva, trgovine, industrije, socijalne politike i još neki drugi. Hrvatski [[ban]] postao je [[Ivan Šubašić]].