Kiparstvo gotike: razlika između inačica

{{Portal Likovna umjetnost}}

'''Kiparstvo gotike''' je još uvijek pretežito vezano za arhitekturu, ali postoje brojne razlike od [[Kiparstvo romanike|romaničkog kiparstva]]. Prije svega volumeni skulptura su sve manje plošni, a sve više se kipovi zaobljuju dok se naposljetku ne osamostale od zida (što nije postojalo od razdoblja [[Antika|antike]]) pa stoje na isturenim [[konzola]]ma, ili su postavljeni među [[stup]]ovima pa se doimlje kao da su u [[niša]]ma. Kako se crkve povećavaju, tako raste i broj skulptura oko [[portal]]a, čak što više prekrivaju cijelo glavno, pa i bočna pročelja i portale, i apsidijalne dijelove crkve.

==Ranogotička skulptura==

 

U ranoj gotici likovi su veoma izduženi, ali se još uklapaju u širinu stupovlja. Vremenom će ukočeno držanje i strogo frontalni stav likova, postupno smijeniti kipovi s nagibom tijela na jednu, a glave na drugu stranu, pa će se izvijati u krivulji, poput slova S. Takav način oblikovanja skulptura naziva se '''gotičkom S–linijom'''. To se ponajbolje vidi u skulpturama katedrale u [[Chartres]]u koje su rađene u ranoj i kasnoj Gotici. Razlike su očite ako se pogledaju likovi sa '''kraljevskog portala''' (sredina 12. st.). Primjeri iz rane Gotike su statični, ukočeni, izduženi da se slažu s arhitekturom i jako frontalni. Nakon požara u kojem je izgorio dio katedrale, dodane su skulpture zapadnog pročelja - te skulpture se odmiču od podloge i glava im više nije u glavnoj osi tijela. Nastala je skulptura kasne Gotike.

 

Dakle, kiparstvo gotike mijenjalo se od statičnosti i realizma figura sa zapadnog pročelja katedrale u Chartres-u, preko elegantnog stila započetog u Reims-u, sve do kasnijih rješenja koja, zbog naglašene igre svjetlosti, dobivaju slikarske značajke.

 

 

==Kasnogotička skulptura==

U [[Renesansa|Renesansnoj umjetnosti]], koja slijedi nakon gotike, umjetnici su uspjeli povezati i spojiti gotički naturalizam i idealizam u renesansni realizam.

 

U Italiji postoji neposrednija i dugotrajnija povezanost s antikom. Talijansko gotičko kiparstvo nema monumentalne plastike kakvu smo sretali na francuskim portalima, ali se ističe oblikovanjem propovjedaonica, nadgrobnih spomenika, [[škrinja]] i korskih pregrada. To potvrđuje [[Nicola Pisano]] svojim [[reljef]]ima na mramornoj propovjedaonici krstionice u [[Pisa|Pizi]] ([[1259.]]-[[1260.]]) Njegov sin [[Giovani Pissano]] nastavio je njegov rad na propovjedaonici katedrale ([[1302.]]-[[1310.]]). Ovi reljefi imaju više antičkih nego gotičkih elemenata. Likovi nisu više tako zbijeni, a prostor dobiva na važnosti.

 

Prvo poznato ime gotičke skulpture na sjeveru je Nizozemac [[Claus Sluter]] ([[1340.]]-[[1405.]]) koji je radio kipove za '''Kartuzijanski samostan''' u [[Dijon]]u. To su realistični trodimenzionalni kipovi toliko voluminozni da izlaze iz arhitektonskog okvira; organizirani u grupu, ali uređeni tako da se međusobno vežu i upućuju jedan na drugi.

 

* Several Authors, '''History Of Western Art''', McGraw Hill, New York, 2001.

 

==Poveznice==