Viktor Kovačić: razlika između inačica

'''Viktor Kovačić''' ([[Ločka Vas]] kraj [[Hum na Sutli|Huma na Sutli]], [[28. kolovoza]] [[1874]]. - [[Zagreb]], [[21. listopada]] [[1924]].), [[Hrvatski|hrvatski]] arhitekt

 

 

== U Bolléovom atelijeru ==

No tko je uistinu bio Viktor Kovačić? Rođen u Ločen Dolu 1874. u seljačkoj obitelji, vrlo brzo kao siroče odlazi stricu u [[Graz]], gdje završava pučku i zidarsku obrtnu školu, šegrtujući neko vrijeme kod Stadtbaumeistera Josepha Flora. Kao sedamnaestogodišnjak dolazi u Zagreb, gdje prvo radi kao vježbenik u građevnoj tvrtki Carnelutti, a zatim i u atelijeru arhitekta [[Kuno Waidmann|Kune Waidmanna]]. Videći u Kovačiću darovita mladića, ubrzo ga preporučuje tadašnjem direktoru obrtne škole [[Hermann Bollé|Hermannu Bolléu]], koji ga prima u svoj atelijer. Tijekom petogodišnjega rada kod Bolléa, kao tehničar i voditelj gradnji Kovačić je stekao golemo iskustvo, koje će mu omogućiti da 1896. upiše elitnu bečku [http://www.akbild.ac.at/ Akademie der bildenden Künste]. Boravak Viktora Kovačića u Beču od višestruke je važnosti, kako za sama Kovačića, tako i za razvoj hrvatske moderne. Naime, Kovačićev učitelj u Beču, kao i Slovenca [http://sl.wikipedia.org/wiki/Jo%C5%BEe_Ple%C4%8Dnik Josipa Plečnika], glasoviti je arhitekt [http://en.wikipedia.org/wiki/Otto_Wagner Otto Wagner], jedan od ključnih protagonista europskog [http://en.wikipedia.org/wiki/Fin_de_si%C3%A8cle fin de sieclea]. Nekako istodobno s Kovačićem, u Beč se nakon boravka u Americi vratio i arhitekt [http://en.wikipedia.org/wiki/Adolf_Loos Adolf Loos], koji će svojim djelovanjem radikalno preusmjeriti dalji tijek arhitekture 20. stoljeća. Nekoliko godina poslije Kovačić i Loos prisno se sprijateljuju i počinju surađivati. Da nije bila riječ isključivo o poslovnoj suradnji, nego o nadasve prisnu prijateljstvu dvojice sumišljenika i suboraca za iste ideje, najzornije nam svjedoči i niz crteža i skica nedavno pronađenih u Kovačićevoj ostavštini, među kojima je svakako najzanimljivija studija [http://en.wikipedia.org/wiki/Andrea_Palladio Paladijeve] obnove [[Marko Vipsanije Agripa|Agripinih]] terma u Rimu s anagramskim suputpisom dvojice arhitekata — Agripa LF oos Kovac Feci, (op. a. Agripa Adolf Loos Kovačić Fecit).

 

== Prvi programatski istup ==

Diplomiravši, 1899. Kovačić se vraća u Zagreb, gdje se vrlo brzo uključuje u javni život. Već 1900. inspiriran istoimenom Wagnerovom knjigom objavljuje u časopisu »Život« programski tekst Moderna arhitektura. Izuzmemo li kritičke dopise iz Pariza 1897. arhitekta [[Josip Marković|Josipa Markovića]] o zagrebačkoj arhitekturi, ili pak istup [[Ivo Pilar|Ive Pilara]] u »Vijencu« 1898, riječ je o prvom arhitektonskom programskom istupu u nas, kojim će biti zacrtani temeljni ciljevi i problemi arhitektonske struke što će prema dosadašnjim iskustvima ostati aktualnim sve do kraja 20. stoljeća. Stanovi, kuće i uopće sve zgrade, ističe Kovačić kritizirajući postojeću arhitekturu, »moraju biti gradjene prema našim potrebama... Drugo je graditi palaču iz mramora, drugo graditi željeznom konstrukcijom. I zato ne valja, da nam kuće izgledaju kao da su mramorne palače, a kad tamo, one su kućetine sa stotinu siromašnih stanovnika gradjene ciglom i željezom... Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost.« »Stanovi se grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva« citirat će Kovačića Jiroušek u »Vijencu«. Mnogo je radikalniji Loos. Čemu ugađati, pita se on, lošem ukusu stanara koji uživaju pri pomisli da im fasada pruža iluziju raskoši?« »Dekoracije koje nemaju pravo društveno pokriće zapravo su smiješne, još i više: one su nemoralne.«

Takvi istupi obojici će, i Loosu u Beču i Kovačiću u Zagrebu, stvoriti mnogo neprijatelja. Već je glasovita anegdota kada je Kovačić nakon povratka u Zagreb u potrazi za poslom pokucao na vrata tada poznatu vladinu inženjeru, doslovce mu sasuvši u lice: »Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove — ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.« Zbunjeni vladin službenik savjetovao mu je da se pridruži svom nekadašnjem učitelju Bolléu, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: »Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.« Kovačić će sve do smrti biti u bespoštednom sukobu, osobito s [[Izidor Kršnjavi|Izidorom Kršnjavijem]]. No čangrizavi i ostarjeli vladin predstojnik za bogoštovlje i nastavu znao mu je žestoko uzvratiti: »Talentiran čovjek. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda koliko je vrijedan. Bohéma. Šteta za njega.«

 

== Potraga za samoodređenjem ==

Upravo će ta, kako je [http://www.oefg.at/text/wittgenstein/schorske.htm C. E. Schorske] naziva u knjizi Beč krajem stoljeća, »generacijska pobuna protiv otaca u potrazi za novim samoodređenjem«, 1905. primorati nekoliko mlađih zagrebačkih arhitekata: [[Stjepan Podhorsky|Stjepana Podhorskog]], [[Vjekoslav Bastl|Vjekoslava Bastla]], [[Edo Šen|Edu Šena]] i Viktora Kovačića, da kao ishodište strukovnogeneracijskog djelovanja osnuju [[Klub hrvatskih arhitekta]] — jednu od prijelomnica hrvatske moderne. Sukob Kovačića i sredine u kojoj je djelovao u jednom je trenutku poprimio tolike razmjere da mu je 1912, tijekom suradnje s arhitektom [[Hugo Ehrlich|Hugom Ehrlichom]], skupina provincijskih vladinih službenika, predvođena stanovitim Augustom pl. Pisačićem, nastojala osporiti čak i pravo korištenja zvanja ovlaštenog i civilnog arhitekta. Sav očajan Kovačić tada piše banu [http://en.wikipedia.org/wiki/Slavko_Cuvaj Cuvaju]: »13 sam se godina nesmetano služio ovim naslovom, izvršavao bezprikorno svoje zvanje, ispunjavao dostojno svoje mjesto kao koristan član države u svojstvu arhitekta... Time je bez moje krivnje sav moj životni trud, sva moja marljivost, vrijeme i energija što sam je u svoje nauke i u svoje znanje uložio uzaludan, te se uništuje moja eksistencija... Time mi ne preostaje ništa drugo, nego svoje dosadanje polje uspješnoga rada ostaviti i seliti poput prognanika iz vlastite domovine«. Sukob s državnim činovništvom trajat će gotovo do Kovačićeve iznenadne smrti, koja će ga zateći 1924. usred izvedbe jedne od njegovih najvažnijih realizacija — palače zagrebačke Burze.

 

 

== Projekti i realizacije==