Razlika između inačica stranice »Jakovljeva poslanica«

bez sažetka
m (radovi)
[[Kategorija:{Novi zavjet]]}
{{radovi24}}
{{[[Kategorija:Novi zavjet}}]]
'''Jakovljeva poslanica''' ([[grčki jezik|grčki]]: ۥ) dvadeseta je knjiga [[Novi zavjet|Novoga zavjeta]], te prva poslanica poslana kršćanima. Kratica za ovu knjigu: Jak.
 
'''Jakovljeva poslanica''' ([[grčki jezik|grčkigrč.]]: ۥ) dvadeseta je knjiga [[Novi zavjet|Novoga zavjeta]],. te prva poslanica[[Kratice poslana kršćanima.biblijskih knjiga|Kratica]] za ovu knjigu: Jak.
Naziv
Grčki naslov poslanice ۥu hrvatskom prijevodu Novog zavjetaje Jakovljeva poslanica, prema imenu autora poslanice.
 
==Naziv==
Književna vrsta
Grčki naslov poslanice ۥu hrvatskom je prijevodu Novog zavjetajezavjeta Jakovljeva poslanica, prema imenu autora poslanice.
Izuzmemo li naslov (1,1), Jakovljeva poslanica nema nijedno od svojstava pisma pa više izgleda kao homilija ili propovijed. Završava naglo bez i najmanjeg traga poslaničke formule. Po obliku je niz moralnih poticaja. Spis je srodan sa starozavjetnom mudrosnom književnošću, osobito s Izr i Sir. Židovski utjecaj dopunjen je kršćanskim duhom i pobudama, te bliskom srodnošću s Isusovim učenjem. Vidimo teme radosti u patnjama s nadom u nebesku nagradu, o oproštenju grijeha itd. Jak je očito nadahnuta usmenom predajom i prvim pisanim izvještajima. Čini se da je najstariji kršćanski spis, a pisana je na grčkom jeziku.
 
==Književna vrsta==
Autor
IzuzmemoIzuzme li se naslov (1,1), Jakovljeva poslanica nema nijedno od svojstava pisma pa više izgleda kao [[homilija]] ili [[propovijed]]. Završava naglo bez i najmanjeg traga poslaničke formule. Po obliku je niz moralnih[[moral]]nih poticaja. Spis je srodan sa [[Stari zavjet|starozavjetnom]] [[mudrosna književnost|mudrosnom književnošću]], osobito s Izr[[Izreke|Izrekama]] i Sir[[Knjiga Sirahova|Knjigom Sirahovom]]. Židovski utjecaj dopunjen je kršćanskim duhom i pobudama, te bliskom srodnošću s Isusovim[[Isus]]ovim učenjem. Vidimo teme radosti u patnjama s nadom u nebesku nagradu, o oproštenju grijeha itd. Jak[[Jakovljeva poslanica]] je očito nadahnuta usmenom predajom i prvim pisanim izvještajima. Čini se da je najstariji kršćanski spis, a pisana je na grčkom jeziku.
Autor poslanice je Jakov, ''brat Gospodnji'' (Mt 13,55), vrlo značajna i utjecajna osoba u jeruzalemskoj Crkvi (Dj 12,17; Gal 1,19; 2,9-12). Umro je mučeničkom smrću oko 62. g.
 
==Autor==
Naslovnici
Autor poslanice je [[Jakov]], ''brat Gospodnji''Gospodinov (Mt 13,55), vrlo značajna i utjecajna osoba u jeruzalemskoj[[jeruzalem]]skoj [[Crkvi]] (Dj 12,17; Gal 1,19; 2,9-12). Umro je mučeničkom smrću oko 62. g.
Spis je upućen ''dvanaestorma plemenâ Raseljeništva'' (1,1), zacijelo kršćanima židovskog podrijetla raspršenima u grčko-rimskom svijetu, nadasve u graničnim područjima s Palestinom, kao što su Sirija i Egipat. Upućena je sredini u kojoj postoje izrazite društvene razlike (bogataši i siromasi). Jakov pokazuje svu svoju ljubav prema ožalošćenima i slabima, za njih je prije svega i napisao poslanicu.
 
==Naslovnici==
Vrijeme nastanka
Spis je upućen ''dvanaestorma plemenâ Raseljeništva'' (1,1), zacijelo kršćanima židovskog[[židov]]skog podrijetla raspršenima u grčko-rimskom svijetu, nadasve u graničnim područjima s [[Palestinom]], kao što su [[Sirija]] i [[Egipat]]. Upućena je sredini u kojoj postoje izrazite društvene razlike (bogataši i siromasi). Jakov pokazuje svu svoju ljubav prema ožalošćenima i slabima, za njih je prije svega i napisao poslanicu.
Ako se zastupa autentičnost poslanice, drži se da je nastala vrlo rano, između godine 35. i 50. jer ovaj spis sadrži oznake prvotnog kršćanstva. Drugi pak pretpostavljaju da je Jakov napisao poslanicu potkraj svoga života, između 57. i 62. g. Bliski dodiri između ove poslanice i 1 Pt potkrepljuju ovo vrijeme pisanja. Oni koji odbacuju Jakovljevo auktorstvo datiraju je potkraj I. st. Dokaz je srodnost Jak s Prvom Klementovom poslanicom i razdoblja oko 96-98. g. Jak, kao i mnogi drugi novozavjetni spisi, ne mogu se sa sigurnošću točno datirati.
 
==Vrijeme nastanka==
Struktura
Ako se zastupa autentičnost poslanice, drži se da je nastala vrlo rano, između godine 35. i 50. jer ovaj spis sadrži oznake prvotnog kršćanstva. Drugi pak pretpostavljaju da je Jakov napisao poslanicu potkraj svoga života, između 57. i 62. g. Bliski dodiri između ove poslanice i 1[[Prva PtPetrova poslanica|Prve Petrove poslanice]] potkrepljuju ovo vrijeme pisanja. Oni koji odbacuju Jakovljevo auktorstvo datiraju je potkraj I. st. Dokaz je srodnost JakJakovljeve poslanice s [[Prva Klementova poslanica|Prvom Klementovom poslanicom]] iiz razdoblja oko 96-98. ggodine. JakJakovljeva poslanica, kao i mnogi drugi [[Novi zavjet|novozavjetni spisi]], ne mogu se sa sigurnošću točno datirati.
Jakovljeva poslanica započinje naslovom i pozdravom (1,1), zatim o dobrim stranama kušnje (1,2-4), o Božjem odgovoru na molitvu (1,5-12), o Bogu i napasti (1,13-18), o tome da su djela važnija od riječi (1,19-27). Drugo poglavlje govori o razlici među ljudima (2,1-13) i o vjeri i djelima (2,14-26), a u daljnjim poglavljima o grijesima (3,1-12; 4,1-17; 5,1-6), o mudrosti (3,13-18), te na kraju o dobru i brizi za obraćenje duša (5,7-20).
 
==Struktura==
Sadržaj
Jakovljeva poslanica započinje naslovom i pozdravom (1,1), zatim o dobrim stranama kušnje (1,2-4), o Božjem odgovoru na [[molitvu]] (1,5-12), o Bogu i [[napasti]] (1,13-18), o tome da su djela važnija od riječi (1,19-27). Drugo poglavlje govori o razlici među ljudima (2,1-13) i o [[krepost vjere|vjeri]] i djelima (2,14-26), a u daljnjim poglavljima o grijesima (3,1-12; 4,1-17; 5,1-6), o [[mudrosti]] (3,13-18), te na kraju o dobru i brizi za [[obraćenje]] duša (5,7-20).
 
==Sadržaj==
Jakov piše ''dvanaestorma plemenâ Raseljeništva'', ili svim kršćanima koji su novi narod Božji, daleko od svoje prave domovine. Patnje bi trebale biti izvor radosti, jer se na njima ispituje vjera i stječe postojanost (1,2-8).
Siromah može biti sretan ako je otkrio prave duhovne vrednote (1,9-11). Zatim govori o [[kušnji]]. Čovjeka zavode njegove vlastite želje koje vode k grijehu i u smrt (1,13-15), a Bog ne šalje kušnju, nego dobre i savršene darove, tj. preporod preko [[evanđelja]] (1,16s). Prava se pobožnost dokazuje u služenju onima koji su u potrebi i u izbjeganjuizbjegavanju zloće u svijetu (1,26s). Odlomak 2,1-13 bavi se društvenim razlikama te izražava žaljenje zbog zapostavljanja siromaha. Jedino se u ovom odlomku navodi ime Isusovo: ''Gospodin naš Isus Krist, slavni'' (2,1). Kršćani se trebaju ravnati po ''kraljevskom zakonu'' bratske ljubavi.
U središtu teologije Jakovljeve poslanice jest vjera u jedinoga Boga: ''Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš!'' (2,19).
Piše o svladavanju jezika (3,1-12). Samo zreli kršćanin može kontrolirati svoj jezik. Mudri mirotvorci stječu bogatibogat plod pravde (3,13-18). S teme o miru JakJakovljeva poslanica prelazi na temu o nemirima (4,1-12). Kršćanin se mora opirati đavlu, pun pokajanja prijanjati uz Boga i biti ponizan (4,7-10), te ne smije govoriti loše i osuđivati bližnjeg (4,11s). Nadalje je opomena protiv bogataša (4,13-5,6).
Poslanica završava različitim opomenama (5,12-20). Preporučuje se molitva u patnji i radosti u duhu prošnje i zahvaljivanja (5,13). U 5,14s nalazimo [[Biblija|svetopisamski]] temelj za obred [[bolesničkog pomazanja]].
Kršćanin koji zalutalog brata dovede ponovno na pravi put spasit će jednu dušu od propasti i ''pokriti'' mnoštvo grijeha (5,17-20) čime poslanica naglo završava.
 
==Teologija/Poruka knjige==
U poslanici je posebno istaknuta vrijednost djela koja su povezana s vjerom. Vjera je bez djela mrtva (2,17). Pred Bogom je mudar onaj koji je nesebičan i brižljiv prema drugima. Kršćanski je život usmjeren na Boga, tko vjeruje u molitvu ima na raspolaganju veliku snagu. Najvažnije je izgubljene vratiti Kristu (5,19s).
 
==Literatura==
[[Kategorija:Novi zavjet]]
Biblijski priručnik - Mala enciklopedija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989.
J. Gnilka, Teologija Novoga zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.
Novi zavjet (preveo Ljudevit Rupčić), Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1996.
W. J. Harrington, Uvod u Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.
Anonimni suradnik